PJESMA O EMI

 Ni put u Kanadu nije pomogao slike razastireš pred sobom

da opravdaš tolike kilometre

Ja sam kao dijete koje voli čeprkati po svojoj krastici dok ne prokrvari

a onda viče mama mama ide mi krv

uvijek prokrvari

bar malo

bar malo

tu je moj uspjeh

tu je moja upornost

tu je moja glava koja visi o koncu koju nosim u torbi podbacujem na panj

i budeći se noću u znoju i užasu vičem

neću

Takva su ti sva moja putovanja mrzim male i tjeskobne jednokrevetne sobe

sterilisane wc šolje i hladne pločice u kupatilu

ormare sa praznim vješalicama koje se kao obješeni keze na mene

besprijekorno namještene krevete

i koncentrisanu samoću koja mi lupi šamar čim otvorim vrata

To sam ja na ovoj slici imam sedam godina i ne smijem se i ne plačem

jer moji roditelji očekuju ozbiljnost od mene

ja ispunjavam sve zadatke

ali se uvijek plašim da to nije ni dobro ni dovoljno

nije ni dobro ni dovoljno

želim da pojedem cijelu bombonjeru

uvijek bih pojeo sav sestrin eurokrem

ja sam sebična djevojčica

ja sam debeli dječak

ja sam kriva

ja sam kriv

brat je uvijek bio tu

u prodavnici su bile čokolade ”Braco i seka”

Psihijatar kaže vi govorite kao da pišete roman

ali ja želim da napišem roman

Iza svega toga stoji otac
Brat

Muškarac

Bog

Osjećate krivicu zbog potisnutih osjećanja prema bratu
Krivica je konačno postala opipljivom

na televiziji je film o Emi koja pati od halucinacija:

potisnuta osjećanja

uvijek zatvoreni u sobi oni ne znaju kad će da počne

to koje obuzima i uvlači

i strah koji se može izraziti razgoračenim očima

uvijek isto – umjetnički obrađeni klasični primjeri psihijatrije

U ćošku stoje koferi knjige odjeća

ja ustvari ne volim putovanja to odlaženje to vraćanje

i ta Kanada

sve je to tako bespotrebno

Tanja Stupar Trifunović