TOČIONICA DUŠA
U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krčma pod nazivom ” Točionica duša”.
Ljudi tu uglavnom greškom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju tražeći srodnu dušu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krčme shvate kao markentiški potez i čak im se takva i dopadne. Površni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmišljaju o tome gdje ih je to put nanio.
Željni odmora i osvježenja, teškim korakom razočarenja ulaze u krčmu i naručuju hladnu čašu najboljeg vina.
Nekad, promrzli, naručuju najbolje kuvano vino čije porijeklo vide u bujnoj konobarici koja im osmijehom uvijek poželi dobrodošlicu.
Zaboravljaju da je vino piće bogova i žedno ga iskape u jednom gutljaju, dolivajući u sebe dušu nepoznatog porijekla.
Željni odmora i osvježenja, teškim korakom razočarenja ulaze u krčmu i naručuju hladnu čašu najboljeg vina.
Nekad, promrzli, naručuju najbolje kuvano vino čije porijeklo vide u bujnoj konobarici koja im osmijehom uvijek poželi dobrodošlicu.
Zaboravljaju da je vino piće bogova i žedno ga iskape u jednom gutljaju, dolivajući u sebe dušu nepoznatog porijekla.
Samo za trenutak uspiju da osjete oporost ili slatkoću, prije nego osjete plimu topline koja im se razlije tijelom.
Previše su bili opsjednuti potragom i nisu slušali upozorenje krčmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju.
Odmahivali su rukom i dopuštali njoj da napravi izbor umjesto njih. Mudra je to krčmarica bila.
Nagledala se ona slučajnih prolaznika i izgubljenih pogleda, lica sa zarobljenim dušama koje su kružile oko tamnih zjenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim moćnim sjajem.
Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duše onako kako je mislila da prolaznici zaslužuju. Utakala je dugo čuvane duše u očajnike koji se nisu osjećali očajnima, u napaćene koji su bili ophrvani ravnodušnostima, u nesrećne koji su premoreni potragama dozvoljavali tijelu da klone.
Dijelila je samopouzdanje bez konsultacija, svojim čistim srcem i iskusnim okom.
Svi oni koji su bili njeni gosti, po izlasku iz krčme dobijali su novi lik, obojen sjajem nadanja i novom snagom za potragom… ovoga puta ne beznadežnom i ne bez ikakvog smjera.
Ali, samo rijetkim posjetiocima je vadila iz najstarijih buradi od orahovine one najvrijednije, dugo godina dobro čuvane duše.
To su bile one duše koje u nekim davnim nemoćima moliše da ih svojim bosim tabanima izgnječi i uskladi da dočekaju trenutak kada će preko čula ukusa, skliznuti u nečije tijelo i spojiti se sa svojim čaurama iz kojih bijahu protjerane nekada davno, od zlih sujeta što živješe u neadekvatnoj, dvojnoj ličnosti, nešto što biješe neskladna slika “alter ega”.
Previše su bili opsjednuti potragom i nisu slušali upozorenje krčmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju.
Odmahivali su rukom i dopuštali njoj da napravi izbor umjesto njih. Mudra je to krčmarica bila.
Nagledala se ona slučajnih prolaznika i izgubljenih pogleda, lica sa zarobljenim dušama koje su kružile oko tamnih zjenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim moćnim sjajem.
Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duše onako kako je mislila da prolaznici zaslužuju. Utakala je dugo čuvane duše u očajnike koji se nisu osjećali očajnima, u napaćene koji su bili ophrvani ravnodušnostima, u nesrećne koji su premoreni potragama dozvoljavali tijelu da klone.
Dijelila je samopouzdanje bez konsultacija, svojim čistim srcem i iskusnim okom.
Svi oni koji su bili njeni gosti, po izlasku iz krčme dobijali su novi lik, obojen sjajem nadanja i novom snagom za potragom… ovoga puta ne beznadežnom i ne bez ikakvog smjera.
Ali, samo rijetkim posjetiocima je vadila iz najstarijih buradi od orahovine one najvrijednije, dugo godina dobro čuvane duše.
To su bile one duše koje u nekim davnim nemoćima moliše da ih svojim bosim tabanima izgnječi i uskladi da dočekaju trenutak kada će preko čula ukusa, skliznuti u nečije tijelo i spojiti se sa svojim čaurama iz kojih bijahu protjerane nekada davno, od zlih sujeta što živješe u neadekvatnoj, dvojnoj ličnosti, nešto što biješe neskladna slika “alter ega”.
Naišao je tako jednog dana čovjek praznog pogleda, ugašenih očiju i pobijelelih usana. Prišla mu je vedra krčmarica i zapitala ga čime može da ga usluži.
Lagano je podigao pogled i zagledao joj se u usne, iskreno poželjevši da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tečnost. Nasmiješio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duše jer pogled joj biješe tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu. I tada je u njima vidio starca kojeg su i nada i snaga napustili.
Nasmiješila se zbunjeno, nimalo iznenađena narudžbinom, sa nekom čudnom tugom koja je samo u trenutku preletjela preko bjeline njenog lica.
Razmišljala je šta joj je činiti.
Svoju je dušu imala samo za još par čaša jer ju je dijelila svim neznancima za koje bi poželela da su njena srodna duša. Ako udijeli još malo njene duše koje joj je preostalo, onda će ostati bez nje, postaće bezdušnica.
Onda nikada neće moći da dočeka dan kada će u krčmu ušetati njena srodna duša, koju bi svojom željom napojila i sa sobom sjedinila.
Duša koja bi poželela da je pije nektar njene duše do kraja života i da nikada žeđ više ne osjeti.
Lagano je podigao pogled i zagledao joj se u usne, iskreno poželjevši da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tečnost. Nasmiješio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duše jer pogled joj biješe tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu. I tada je u njima vidio starca kojeg su i nada i snaga napustili.
Nasmiješila se zbunjeno, nimalo iznenađena narudžbinom, sa nekom čudnom tugom koja je samo u trenutku preletjela preko bjeline njenog lica.
Razmišljala je šta joj je činiti.
Svoju je dušu imala samo za još par čaša jer ju je dijelila svim neznancima za koje bi poželela da su njena srodna duša. Ako udijeli još malo njene duše koje joj je preostalo, onda će ostati bez nje, postaće bezdušnica.
Onda nikada neće moći da dočeka dan kada će u krčmu ušetati njena srodna duša, koju bi svojom željom napojila i sa sobom sjedinila.
Duša koja bi poželela da je pije nektar njene duše do kraja života i da nikada žeđ više ne osjeti.
Čovjek je samo odmahnuo rukom rekavši da ne obraća pažnju na njega i donese mu šta god ona poželi, šta god će mu utoliti žeđ i makar prividno odganati umor. Otišla je iza paravana i bez ikakvog oklijevanja podmetnula čašu ispod bureta svoje duše. Napunila ju je do vrha i odnijela čovjeku praznog pogleda.
Pio je polako, uživajući u svakoj kapi čudnog nektara, nemajući pojma o tome da utače u sebe dijelove jedne čiste duše protkane velikom emotivnom snagom.
Čudio se žeđi koja ga nije tjerala, kako to obično biva, da iskapi tečnost u jednom gutljaju i da nastavi dalje svoj put. Sa svakom kapljicom čarobne tečnosti osjećao je novu snagu kako se rađa u njegovim mičićima, osjećao je čudne pokrete lica kojima su usne upravljale, osjećao se čudesno dobro nakon toliko dugo vremena, da je prosto na to osjećanje i zaboravio, osjecao sa kao da se nalazi u svom domu.
Pozvao je krčmaricu da je priupita kakvo mu je to vino božanskog ukusa donijela, ali prema njemu je išla nepoznata, divna, graciozna žena koja mu se nekim čudom, kao da se poznaju, smiješila.
Upijao je pogledom osmijehe koji su pri svakom njenom koraku bivali ljepši i stavljao ih je kao melem na napaćenu, izrabljenu svoju dušu.
Što mu je bila bliže, on se to srećnijim osjećao, a u isto vrijeme nejasno raznježen od pomisli koja mu je tog trenutka prošla kroz glavu: kad bi mu, kojim čudom, spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja života mogao da ostane.
Pozvao je krčmaricu da je priupita kakvo mu je to vino božanskog ukusa donijela, ali prema njemu je išla nepoznata, divna, graciozna žena koja mu se nekim čudom, kao da se poznaju, smiješila.
Upijao je pogledom osmijehe koji su pri svakom njenom koraku bivali ljepši i stavljao ih je kao melem na napaćenu, izrabljenu svoju dušu.
Što mu je bila bliže, on se to srećnijim osjećao, a u isto vrijeme nejasno raznježen od pomisli koja mu je tog trenutka prošla kroz glavu: kad bi mu, kojim čudom, spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja života mogao da ostane.
Ona je gledala čovjeka koji ju je dozivao i učinio joj se poznat, ali je bila sigurna da nikako nije to mogao biti onaj isti čovjek praznog pogleda.
Prilazila mu je polako, nezadrživo se smješkajući i osjećajući kako joj se kukovi ritmično njišu u ritmu tajnovitog plesa, samo za njegove iznenada oživjele oči, iz kojih je isijavao zvjezdani sjaj.
Prilazila mu je polako, nezadrživo se smješkajući i osjećajući kako joj se kukovi ritmično njišu u ritmu tajnovitog plesa, samo za njegove iznenada oživjele oči, iz kojih je isijavao zvjezdani sjaj.
Što mu je bila bliža, čudnije se osjećala. Tabani su joj bridjeli, dlanovi su joj bili vreli, a srce joj ludački lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen sistem krvotoka. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz išiban vjetrom, ali ne i naružen njime, iznenadio ju je, ali je nije i uplašio.
Prišla je bez riječi i prepustila se svojoj nepogrešivom osjećaju, tužno očekujući da će neznanac tog trenutka samo potražiti račun i otići.
A onda, kada je došla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano pođe ka obrazu ovog čovjeka i ona osjeti toplinu spoja savršenog sklada tog dodira.
Prišla je bez riječi i prepustila se svojoj nepogrešivom osjećaju, tužno očekujući da će neznanac tog trenutka samo potražiti račun i otići.
A onda, kada je došla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano pođe ka obrazu ovog čovjeka i ona osjeti toplinu spoja savršenog sklada tog dodira.
“Draga ženo, ne pitam šta košta, samo želim da to što sam popio dobijem još. Tačnije, želio bih da otkupim sve zalihe koje imate.” – rekao joj je, gledajući je pravo u oči.
“Dragi čovječe, duša se ne kupuje. Kako da to niste shvatili kada ste došli ovamo?” – uzvratila mu je ona, gledajući ga pravo u oči.
“Dragi čovječe, duša se ne kupuje. Kako da to niste shvatili kada ste došli ovamo?” – uzvratila mu je ona, gledajući ga pravo u oči.
Na te riječi on se trgnu, okrete se oko sebe i po prvi put nije shvatao da ne zna gdje je, niti koliko daleko je otišao od kuće. Ali čudan osjećaj da je na pravom mjestu, nije ga napuštao. Snažna privlačnost prema ženi, krčmarici nepoznate krčme, ženi sa najbistrijim pogledom koji je ikada vidio, promijenio mu je dušu. Čini se, za samo par trenutaka, Zemlja se zavrtjela oko svoje ose u suprotnom smjeru.
“Možda, dragi čovječe, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobićete još koju kap duše koja vas je promijenila. Sada putujte, već je kasno, uhvatiće vas mrak.” – dodala je ona, vidjevši da je on zanijemio posmatrajući je.
“U mraku ću nastaviti da živim, ako me vi odavde otjerate, jer svjetlost u vašim očima je jedino što moju mračnu dušu osvjetljava. Ostaću ovdje dokle god me vi želite.” – reče čovjek predavši sopstvenu sudbinu u njene ruke.
