Странице

понедељак, 21. јун 2010.

BUĐENJE


 Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu djecu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspijevaju da shvate ljepotu i čudesnost onoga što nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspijeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Žive u košmaru.
Jedan čovjek lupa na vrata sobe svoga sina.
„Čarli“, kaže,“ probudi se!
„Neću da ustanem, tata“, odgovori mu Čarli.
Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!“
„Neću da idem u školu!“, kaže Čarli.
Otac ga pita „A zašto nećeš?“
„Iz tri razloga,“, kaže Čarli.
“Kao prvo, škola mi je dosadna;
kao drugo, učenici mi se rugaju;
i kao treće, mrzim školu.”
Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sada ću ja tebi reći tri razloga zbog kojih moraš da ideš u školu.
Kao prvo, to je tvoja dužnost;
kao drugo, jer imaš četrdeset pet godina
i kao treće, jer si direktor.“

Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz dječijeg vrtića, ali ne treba im vjerovati. Ne vjerujte u to. Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
„Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.“
Buđenje nije prijatno. Čovjek lijepo leži u krevetu, buđenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokušava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da ću umrijeti da budem mudar u ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj da vas probudim, ako spavate. To se mene ne tiče, i pored toga što vam povremeno kažem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produžim naprijed svojim putem, da i dalje igram svoj ples.
Antoni De Melo