META GORČINE

Sva ljudska bića posjeduju u svom organizmu gorčinu – u većem ili manjem stepenu – kao što gotovo svi mi nosimo u sebi bacil tuberkuloze. Ali obe te bolesti napadaju samo one čiji je organizam već oslabljen. U slučaju gorčine, bolest najlakše izbija kad se javi strah od takozvane stvarnosti. Pojedine osobe, u grozničavoj želji da izgrade sebi jedan svijet u koji nijedna spoljašnja prijetnja ne može da dopre, razviju preko svake mjere odbrambene mehanizme protiv spoljašnjeg svijeta – nepoznatih ljudi, novih mjesta, drugačijih iskustava – ostavivši pritom unutrašnjost bez ikakve zaštite. Od tog časa, Gorčina može nesmetano da krene u svoj ubilački pohod. Glavna meta Gorčine (ili vitriola, kako je doktor Igor to radije nazivao) bila je volja. Ljudi koje napadne ta pošast, gube želju za sve, i već nakon nekoliko godina više ne uspijevaju da izađu iz svog svijeta, jer su istrošile sve zalihe svoje energije podižući visoke bedeme, u zaludnom nastojanju da stvore sebi stvarnost kakvu su zamislili. Izbjegavajući napade iz spoljašnjosti, ograničavale su i sputavale svoj unutrašnji rast. I dalje su odlazile na posao, gledale televiziju, žalile se na gradski prevoz i rađale djecu, ali sve su to obavljale mehanički, bez velikih osjećanja – jer, na posletku, sve je bilo pod kontrolom. Kod trovanja Gorčinom naročito je bilo problematično to što se ni strasti – kao što su mržnja, ljubav, očajanje, oduševljenje, radoznalost – takođe više ne ispoljavaju. Poslije izvjesnog vremena, žrtvi gorčine ne preostaje ni jedna jedina želja. Nema volje ni da živi ni da umre, i to je bio glavni problem. Zbog toga su takozvane «ogorčenike» oduvijek privlačili ludaci i heroji: njih nije bilo strah ni života ni smrti. I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje – ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji – a ogorčenici danima i noćima odmjeravaju i pretresaju besmisao i veličinu ta dva postupka. To su i jedini trenuci kad bi ogorčenik smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevnice. Hronični ogorčenik postajao bi svjestan svoje bolesti samo jednom sedmično: nedeljom popodne. Tada bi, lišen posla i rutine koji mu ublažavaju tegobe, uviđao da s njim nešto ozbiljno nije u redu – jer bi se mir i spokojstvo tih večeri pretvarali u pakao, a vrijeme se zaustavljalo, izazivajući nepodnošnjivu razdražljivost. Ali osvanuo bi ponedeljak, i ogorčenik bi brzo zaboravljao na simptome svoje bolesti – proklinjući, tobož, svoju zlu sudbinu što nikad nema dovoljno vremena za odmor i što mu vikendi prođu za tili čas.
Koeljo