ZABORAVLJANJE SEBE
Nijedna religija ili duhovna škola nema monopol nad duhovnošću. Kao što ne postoji privatno Sunce, tako ne postoji ni lična istina. Ljudska psiha je nedovoljno propustljiva za Sunce univerzalnosti. Problem je u tome što ljudi ne znaju da ne znaju, pa im je lako da svoju mentalnu zbrku nazovu znanjem, poznanstvo prijateljstvom i da sentimentalno-seksualni interes etiketiraju kao “ljubav”.
Proglasi ono što je ostvarljivo već ostvarenim i sa tobom je svršeno: ništa od ostvarenja. To je san. Čovjek prestaje da živi i nastavlja samo da funkcioniše, iako to uopšte ne primjećuje. On čak nema u sebi čime da vidi da u sebi nema šta da vidi. Zbog toga je naizgled miran i psihološki apsolutno statičan. Stari, ali ne sazrijeva.
Razumijevanjem aktuelne situacije prekida se iluzija. Sjećam se da je jedan tragalac grubo prekinuo učiteljevu priču o nedostatku autentičnosti kod navodno duhovnih ljudi, tvrdeći da je on sam autentičan.
“Možda ti jesi”, odgovorio mu je učitelj, “autentičan zid, ali nijedna cigla u njemu nije tvoja. Istina ne ide po ulicama dokazujući svoju uzvišenost vičući: ‘Ja sam istina! Samo sam ja istina.’ Ako si zaista svoj, zašto si izabrao sukob kao metodu provjere? I zašto se uopšte boriš – ako znaš? Ali ti ne znaš – čim si prisiljen da provjeravaš.”
Mi smo nestabilan zid sastavljen od cigala svih mogućih spoljašnjih uticaja, ali to ne smijemo sebi da priznamo. Usljed trenja uma i stvarnosti razvija se psihološka reakcija koja utiče na um. Krajnji rezultat tog procesa je “ličnost”, kao i smanjena osjetljivost i prijemčivost uma. Što je ličnost jača, to je receptivnost slabija. Zbog smanjene senzitivnosti uma, ličnost traži sve jače i jače nadražaje, tako da vremenom otupi i postane, kako je jedan pjesnik napisao, “nagluva za važno, sluhovita za lažno”. Na taj način čovjek polako i neosjetno zaboravlja sebe, a kad u potpunosti zaboravi da se zaboravio u potpunosti, postaje psihološki leš u živom organizmu.
“Ličnost” potiče od riječi ličina, što znači maska. Kada zaboravimo da je ličnost tanak veo samozaborava prebačen preko autentične prirode, i kada prestanemo da se sjećamo da smo se zaboravili, tog istog sekunda umiremo.
