PRIPITOMLJAVANJE LJUDI - DON MIGUEL RUIZ

Ono što ovog trenutka vidite i čujete nije ništa drugo nego san.Vi sanjate upravo sada, ovog trenutka. Sanjate iako je vaš mozak u budnom stanju.

San je glavna funkcija uma, i um sanja dvadeset i četiri sata na dan. Sanja kada je mozak u budnom stanju, a isto tako i kada je mozak u stanju sna. Razlika je u tome što, onda kada je mozak u budnom stanju, postoji materijalni okvir koji čini da stvari opažamo linearno. Kada utonemo u san, taj okvir nestaje, i san ima težnju da se neprestano mijenja.

Ljudi neprestano sanjaju. Prije nego što smo rođeni, ljudi su već stvorili jedan veliki spoljašnji san, koji ćemo nazvati društvenim snom ili planetarnim snom. Planetarni san je kolektivni san sačinjen od milijardi manjih, ličnih snova, koji zajedno sačinjavaju porodični san, san zajednice, sad grada, san države, i konačno san čitavog čovječanstva. Planetarni san uključuje sva društvena pravila, vjerovanja, zakone, religije, različite kulture i načine života, sve vlade, škole, društvene događaje i praznike. Naše urođene sposobnosti omogućavaju nam da naučimo da sanjamo, a oni koji su počeli da žive prije nas uče nas kako da sanjamo društveni san. Pravila spoljašnjeg sna su tako brojna da, čim se jedno novo ljudsko biće rodi, mi skrećemo pažnju tog djeteta i uvodimo ta pravila u njegov ili njen um. Spoljašnji san koristi roditelje, školu i religiju da nas nauči kako da sanjamo.

Pažnja je naša sposobnost da razlikujemo stvari i usredsredimo se samo na one koje želimo da opažamo. Možemo da opažamo milione stvari istovremeno, ali uz pomoć pažnje, možemo da održimo ono što želimo da opažamo, šta god to bilo, u prvom planu svojih misli. Odrasli su privukli našu pažnju i neprestanim ponavljanjem ubacili informacije u naš um. Sve što znamo naučili smo na taj način. Koristeći svoju pažnju naučili smo čitavu stvarnost, čitav san. Naučili smo kako da se ponašamo u društvu: u šta treba da vjerujemo i u šta ne treba da verujemo; šta je prihvatljivo a šta nije; šta je dobro a šta loše; šta je lijepo a šta ružno; šta je ispravno i šta je pogrešno. Sve je to bilo unapred pripremljeno – sva ta znanja, sva pravila i koncepti o tome kako treba da se ponašamo u svijetu.

Dok ste išli u školu, sjedili ste u klupi usmjeravajući svoju pažnju na ono što učitelj govori. Kada ste išli u crkvu, usmjeravali ste pažnju na ono što je govorio sveštenik ili pop. Isti sistem postoji sa majkom i ocem, braćom i sestrama: svi su oni pokušavali da privuku vašu pažnju. Takođe smo naučili i to kako da mi privučemo pažnju drugih ljudi, pa smo tako razvili potrebu za pažnjom koja može da dovede do velikog rivalstva. Djeca se takmiče u tome da privuku pažnju svojih roditelja, svojih nastavnika, svojih prijatelja.

„Pogledaj me! Pogledaj šta radim! Hej, ovdje sam!”

Potreba za pažnjom postaje veoma izražena i nastavlja se i kada odrastemo. Spoljašnji san privlači našu pažnju i uči nas u šta treba da vjerujemo, počevši od jezika kojim govorimo. Jezik je šifra međusobnog razumijevanja i komunikacije među ljudima. Svako slovo, svaka riječ bilo kog jezika predstavlja jedan sporazum. Ovo nazivamo stranicom knjige; riječ stranica je sporazum koji razumijemo.

Kada jednom shvatimo šifru, naša pažnja je privučena i energija se prenosi sa jedne osobe na drugu. Niste vi izabrali kojim ćete jezikom govoriti. Vi niste birali svoju vjeru ili moralne vrijednosti – one su već postojale prije nego što ste se vi rodili. Mi nemamo mogućnost da biramo u šta ćemo vjerovati ili u šta nećemo vjerovati. Mi ne možemo da biramo čak ni najjednostavniji od tih sporazuma. Mi čak nismo mogli da biramo ni sopstveno ime. Kao djeca, nismo imali priliku da izaberemo svoja vjerovanja, ali smo se složili sa informacijama koje su nam preko drugih ljudi prenesene iz planetarnog sna. Jedini način da sačuvamo informacije jeste sporazum. Spoljašnji san nam može privući pažnju, ali ukoliko se mi s tim ne složimo, mi ne prihvatamo informaciju. Čim se složimo, mi počnemo da vjerujemo, i to se naziva povjerenje. Imati povjerenja, znači bezrezervno vjerovati.

Eto kako učimo kao djeca. Djeca veruju u sve što im odrasli kažu. Mi se slažemo sa njima i naše povjerenje je tako snažno da naš sistem verovanja kontroliše čitav naš životni san. Mi nismo birali ta vjerovanja, i možda smo se i bunili protiv njih, ali nismo bili dovoljno snažni da u svojoj pobuni pobijedimo. Posljedica toga je da smo se prepustili tim vjerovanjima i sklopili sopstveni sporazum. Ja ovaj proces nazivam pripitomljavanjem ljudi. Prilikom tog pripitomljavanja mi učimo kako da živimo i kako da sanjamo. U pripitomljavanju ljudi, informacije iz spoljašnjeg sna prenose se u unutrašnji san, oblikujući čitav sistem naših vjerovanja. Dijete najprije uči nazive stvari: mama, tata, mlijeko, flašica. Dan za danom, kod kuće, u školi, u crkvi, i na televiziji, govore nam kako treba da živimo, kakvo ponašanje je prihvatljivo. Spoljašnji san nas uči kakvi kao ljudi treba da budemo. Mi imamo čitav koncept o tome šta znači biti „žena” i šta znači biti „muškarac”. A takođe učimo i da procjenjujemo: procjenjujemo sebe, procjenjujemo druge, procjenjujemo svoje bližnje.

Djeca se pripitomljavaju na isti način kao što se pripitomljava i pas, mačka, ili bilo koja druga životinja. Da bismo obučili psa, mi ga kažnjavamo i dajemo mu nagrade. I svoju djecu, koju toliko volimo, obučavamo na isti način kao i bilo koju pripitomljenu životinju: koristeći sistem kazni i nagrada. Stalno nam govore:

„Ti si dobar dječko”, ili

„Ti si dobra djevojčica”,

kada radimo ono što roditelji žele da radimo. Kada to ne činimo, mi smo „nevaljali dječak” ili „nevaljala djevojčica”. Kada smo se ponašali protivno pravilima, bili smo kažnjeni; kada smo se ponašali u skladu sa pravilima, dobijali smo nagradu. Bili smo kažnjavani više puta svakoga dana, a takode i nagrađivani više puta na dan. Uskoro smo počeli da se plašimo kazne, a isto tako smo se plašili i toga da nećemo dobiti nagradu. Nagrada je pažnja koju dobijamo od roditelja ili drugih ljudi, kao što su braća i sestre, nastavnici i prijatelji. Uskoro smo stekli potrebu da privlačimo pažnju drugih da bismo dobili nagradu. Kada dobijamo nagradu osjećamo se dobro i mi nastavljamo da činimo ono što drugi žele da bismo je ponovo dobili. Zbog straha od kazne, kao i straha da nećemo dobiti nagradu, počinjemo da se pretvaramo da smo drugačiji nego što zaista jesmo, samo da bismo zadovoljili druge, samo da bismo bili dovoljno dobri za druge. Trudimo se da zadovoljimo roditelje, trudimo se da zadovoljimo nastavnike u školi, trudimo se da zadovoljimo crkvu, i tako počinjemo da glumimo. Pretvaramo se da smo ono što nismo jer se plašimo da ćemo biti odbačeni. Strah od odbacivanja pretvara se u strah da nećemo biti dovoljno dobri. Na kraju postajemo nešto što nismo. Postajemo kopija vjerovanja svoje majke, očevih vjerovanja, društvenih vjerovanja i religioznih vjerovanja.

Sve naše prirodne težnje gube se u procesu pripitomljavanja. A kada dovoljno odrastemo da možemo da shvatamo, mi naučimo riječ NE. Odrasli kažu: „Nemoj da radiš ovo ili ono.” Mi se bunimo i kažemo: „Ne!” Bunimo se zbog toga što branimo svoju slobodu. Želimo da budemo ono što jesmo, ali mi smo veoma mali, a odrasli su veliki i jaki. Poslije određenog vremena počinjemo da se plašimo jer znamo da ćemo svaki put kada uradimo nešto loše biti kažnjeni.

U izvjesnom periodu našeg života pripitomljavanje postaje tako snažno da nam više nije potreban niko drugi da nas pripitomljava. Nisu nam potrebni majka ili otac, škola ili crkva da bi nas pripitomljavali. Toliko smo dobro obučeni da počinjemo da pripitomljavamo sami sebe. Postali smo životinje koje se same pripitomljuju. Sada možemo da pripitomljujemo sebe u skladu sa istim onim sistemom vjerovanja koja smo prihvatili, i uz upotrebu istog sistema nagrada i kazni. Mi kažnjavamo sebe onda kada se ne ponašamo u skladu sa svojim sistemom vjerovanja; nagrađujemo sebe onda kada smo „dobri dječaci” ili „dobre djevojčice”. Taj sistem verovanja je poput Knjige zakona koja vlada našim umom. Bez pogovora, šta god da se nalazi u toj knjizi zakona, za nas predstavlja istinu.