RIJEKA I PUSTINJA

Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi živog pijeska. Rijeka je zastala od straha.

“To je moj kraj. Pustinju neću preći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikad neću stići do mora, sve je gotovo”, očajavala je.

Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je zaista nestajala u pustinji. Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti.

“Prepusti se suncu da te zagrije, uzdići ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti”, predloži vjetar.

Rijeka se još više uplaši.

“Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim vazduhom.” Vjetar joj odgovori:

“Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postaćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postaćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru.” No rijeka se suviše bojala i pustinja ju je progutala.

Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećanja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Treba dopustiti da nas preobrazi neiscrpan izvor energije koju možemo nazivati bog ili sasvim drugačije.