HEJ DIJETE ZVJEZDANOG SVODA

Hej dijete zvjezdanog svoda,

Koju planetu sada maziš svojim obrazom što se smiješi,
povijenim od slatkoće i sočnim od ženstvenosti?

Kojem suncu sada letiš, lagana djetetom u sebi,
nošena smijuljkom stidljivim, a spremnim od radoznalosti?

Da, znam taj pogled drevnog djeteta što nas uči umjetnosti smijanja,
znam da pada na strasnu šumu divljih orhideja,
dok zanosno se smiju pomisli da ćeš ubravši ih ubrati i ljepotu.
Znam da taj zrak beskonačnog ugla gustinom svojom stvara dom u strasnoj šumi vragolije zagrljaja.
Zato dajem mu srce svoje da ga ponese i posadi u vrt.
Da, u tajni vrt, među trenutke straha, stida, rođenja i nestajanja,
I, ah da, smijeha! Smijeha dušom, rječju, anđelima…
Smijeha frulom čarobnjaka što svira nam pogled…

I talasić jedan, kojeg uho tvoje u talas smrti i rođenja pretvara,
svojim vrhom zapjenušanim crta tajni znak.
Znak jednog oka…
Znak jednih usta, jednog srca,
Jednog slatkog zaobljenja koje tronu smisao poklanja.
Kada se umoriš ili rastužiš
Ili samo svojoj svjetlosnoj brzini želiš strast, strah ili ushićenje pokloniti,
prepoznaj ga u muzici koju slušaš svojim zanosnim njihanjem u svijetu kvrgavog drveća.

Poželiš li ipak, pratiti njegov trag do jednog malog mjesta.
Tananog, tihog, ko ništa pred nastajanje.
Šćućuri se u taj topli svod, spakuj se kao žuto pile goluždravo,
dok jaje još mu nije tijesno,
dok cio univerzum pred njim je za razaznati, il’ čak prepoznati.
Ugrij sebe svojom toplotom, što grije iz misterije nikad nerazjašnjenje!
Ugrij i mene mojim zaštitništvom, mojom riječi, a tvojim tijelom, pogledom i životom.
Ugrij me svojim srcem, dok ti srce dajem.

Da, dok ti srce dajem…

Elhean Seethis