NOĆ

Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u paruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova.
Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri.
Nad vrtom je užas i noć.
Događaju se strahovite stvari; mru pupovi, prosipa se sjeme u mahovima i trune, biju se bitke za grumen zemlje.
U jednom kutu vrta, gdje, kao što biva u jesen, raste najraznoličnije cvijeće zajedno, isprepleten i bez reda, kako je koga vjetar nanosio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret.Visok i žilav kavalir na ogoljenoj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divnog mundira ostalo je još malo,  latice zlatnog sljema danas su trule i ljepljive.
Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi.
On, vatreni ljubavnik svih zora, sveštenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikada ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjeg dana, kad je sijalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.

Odmah pod njim je Žuta lala; nju je zatekla noć u cvatu, na još nerascvelu čašku pala je studen i tama, i njen je uski list dobio blijedu, samrtničku boju cvijeća, koje raste u podrumima. Jutro nije održalo obećanje, svijetlo nije cjelivalo list, i vjetar nije donio pelud;
prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade.

Ladolež, koji nikad u životu nije bio samostalan, klonu prvi.
Pao je i sad leži nevoljno za plotom, niko neće vidjeti kako će poginuti u tami.

Crveni karanfil, koji je nekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije ni crvenio. On ima čudno mišljenje, da je sva ta noć i jad samo jedan nesporazumak i da bi se sunce dalo nadomjestiti,
sad već ne znam na koji način. Uostalom, on je već odavno to porekao.

Rezede, brižne mlade domaćice, vode svoje kućanstvo u mraku i nastoje da se, kako najbolje umiju, prilagode bijedi. I još uvek mirišu jedva osjetno.

Krupne ljubičice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve, što se zbiva, obnevideše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.

Tulipani, što rastu uz ogradu, visoki su i tušti kao i prije. Ko zna, otkud oni vuku sok i kako uspijevaju bez sunca. Njih očito ne boli nikad ništa, dobro im je i oholi su, ali im cvijet zaudara na đubre.

Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
“I bili su dojadili, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas: Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izgibosmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš  i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču” (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje).
O suncokretu ne govori drugačije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, manje ili više krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu  pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se rodila.

A oko svega cvijeća na svakom busiću slobodne zemlje raste sitna trava, koja duboko krije žile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nije je mnogo i ona će se, ma kako gažena i ništena, podići i klisnuti u vis, čim dođe bolje vrijeme.
Tako izdiše vrt u noći.

*
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek čovjeku zlo činio,
da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?

Ivo Andrić