IZA HUMOVA

Ona stanovaše kod humova na kraju kukurznog polja, u blizini izvora, koji teče nasmijanim potocima kroz svečane sjenke starih drvetá. Žene dolažahu tu da napune svoje krčage, a putnici da se odmore i proćaskaju. Ona je tu svakoga dana radila i snivala praćena šûmom potoka.

Jedne večeri spusti se stranac s planine pokrivene oblacima; kovrdžave vitice bjehu mu zamršene kao sanjive zmije. Mi zapitasmo začuđeni: «Ko si ti?» Ali on ne odgovori, sjede pored brbljiva potoka i gledaše nijemo ka kolibi u kojoj je obitavala ona. Srca nam drhtahu od straha, i mi se vratismo kući kada pade noć.

Ujutru, kada dođoše žene na izvor u hladu deodara, nađoše otvorena vrata na njenoj kolibi, i njen glas bješe otišao, a gdje bijaše njeno nasmijano lice? Na zemlji je ležao prazan krčag, a kandilo u uglu dogorjelo je. Niko nije znao kuda je ona pobjegla prije zore – a ni stranca ne bješe nigdje.

U mjesecu maju sunce je peklo i snijeg se istopio, a mi sjeđasmo kraj izvora i plakasmo. U mislima svojim čudismo se: »Ima i tamo, kamo otide, izvora, gdje bi mogla napuniti svoj krčag u ovim vrelim žednim danima?» I mi se zaspitasmo u strahu: »Ima li zemlje za ovim humovima gdje boravimo?»

Bila je ljetnja noć; sa juga je duvao lahor, a ja sam sjedio u njenoj napuštenoj sobi, gdje je žižak stajao još uvijek neupaljen. Kada iznenada iščeznuše humovi pred mojim očima kao da je neko otklonio zavjese. «Ah, to je ona, što dolazi. Kako ti je, dijete moje? Jesi li srećna? Ali gdje ćeš prenoćiti pod otvorenim nebom? Avaj, tu nema našeg izvora da utoli žeđ tvoju.»

«Ovdje je isto nebo», reče ona, «samo oslobođeno svih humova koji ga skučavahu – to je isti potok koji je postao nabujala rijeka – ista zemlja proširena u ravan.» «Sve je tu», uzdahnuh ja, «samo nema nas». Ona se tužno osmjehnu i reče: »Vi ste u mom srcu.» Ja se probudih i čuh žuborenje rijeke i šuštanje deodara u noći.

Rabindranat Tagore