Elliott Cely, 2, of Portland, plays in a pumpkin patch at the Rasmussen Farms Wednesday, Sept. 22, 2010, in Hood River, Oregon. (AP Photo/Rick Bowmer)
PREDGOVOR
...
Otkako sam te čarobne noći na Karibima doživio trenutak
spoznaje koji mi je promijenio život prošlo je dvadeset godina.
Tijekom tih godina biološka su istraživanja nastavila potvrđivati
znanje koje sam stekao tog ranog jutra na Karibima. Živimo u
uzbudljivim vremenima jer znanost je u procesu raspadanja starih
mitova i ponovnog formuliranja fundamentalnog vjerovanja
ljudske civilizacije. Vjerovanje da smo krhki biokemijski strojevi
kojima upravljaju geni ustupa mjesto shvaćanju da smo moćni
kreatori svojih života i svijeta u kojem živimo.
Dva desetljeća tu znanstvenu informaciju što ruši paradigmu
prenosio sam velikom slušateljstvu diljem Sjedinjenih Država
Kanade, Australije i Novog Zelanda. Reakcije ljudi koji su poput
mene upotrijebili to znanje da nanovo ispišu scenarije svojih
života unijeli su u moj život veliku radost i zadovoljstvo. Kao što
svi znamo, znanje je moć i samim time znanje o sebi omogućava
samoosnaživanje.
Sada vam tu samoemancipacijsku informaciju dajem u Biologiji
vjerovanja. Najiskrenije se nadam da ćete prepoznati da su
mnoga od vjerovanja koja pokreću vaš život pogrešna i ograničavajuća,
te da ćete biti nadahnuti na promjenu tih vjerovanja.
Imate mogućnost preuzeti nadzor nad svojim životom i krenuti
putem zdravlja i sreće.
Ove informacije su moćne. Znam da jesu. Život koji sam
pomoću njih kreirao toliko je bogatiji i sretniji... Više se ne pitam:
»Kada bi mogao biti bilo tko, tko bih bio?« Sada odgovor nije
težak. Želim biti ja!
BIOLOGIJA VJEROVANJA
Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad
materijom
Uvod
ČAROLIJA STANICA
... Kao što sam naučio još na početku poslijediplomskog studija,
struktura i funkcioniranje bioloških organizama čvrsto su isprepleteni.
Bio sam siguran da ću uspoređivanjem mikroskopske
anatomije stanice i njezina ponašanja steći uvid o prirodi Prirode.
Tijekom poslijediplomskog studija, postdoktorskog istraživačkog
rada i karijere profesora na Medicinskom fakultetu, moji su dani
bili posvećeni istraživanju molekularne anatomije stanice. Jer, u
strukturi stanice skrivale su se tajne njezina funkcioniranja.
Moja potraga za »tajnama života« dovela me do istraživačke
karijere na području proučavanja prirode kloniranih ljudskih stanica
uzgojenih u kulturi tkiva. Deset godina nakon prvog bliskog
susreta s elektronskim mikroskopom bio sam stalni profesor na
prestižnom Medicinskom fakultetu Sveučilišta Wisconsin, međunarodno
priznat zbog svojih istraživanja kloniranih matičnih
stanica i poštovan zbog svog predavačkog umijeća. Napredovao
sam do snažnijih elektronskih mikroskopa koji su mi omogućavali
trodimenzionalne, slične CAT 1 snimkama, vožnje kroz organizme.
(CAT - kompjutorska aksijalna tomografija; op. prev.)
Mogao sam se približiti molekulama koje su sam temelj
života. Moje oruđe je bilo sofisticiranije, moj pristup je međutim
ostao isti. Nikada me nije napustilo uvjerenje sedmogodišnjaka
da život stanica koje sam proučavao ima svoju svrhu.
Nažalost, nisam bio jednako tako uvjeren da moj vlastiti život
ima svrhu. Nisam vjerovao u Boga, iako priznajem da sam
se ponekad zabavljao idejom Boga koji vlada, vodeći se svojim
krajnje izopačenim smislom za humor. Napokon, bio sam tradicionalni
biolog za kojeg je postojanje Boga bilo suvišno pitanje:
život je proizvod pukog slučaja, slijepe sreće, odnosno, točnije,
nasumični produkt bacanja genetskih kocaka. Još od vremena
Charlesa Darwina moto naše profesije je bio: »Bog? Što će nam
Bog!«
Ne radi se o tome da je Darwin nijekao Boga. Jednostavno
je implicirao da je za prirodu života na Zemlji odgovorna slučajnost,
a ne božanska intervencija. U svojoj knjizi Porijeklo vrsta
(The Origin of Species) objavljenoj 1859. godine Darwin je rekao
da se individualne osobine prenose s roditelja na djecu. Sugerirao
je da »nasljedni faktori« koji se prenose s roditelja na dijele
upravljaju značajkama života osobe. To shvaćanje nagnalo je
znanstvenike da krenu mahnito raščlanjivati život sve do njegovih
molekularnih sastavnih dijelova, jer unutar strukture stanice
trebalo je pronaći nasljedni mehanizam koji upravlja životom.
Potraga je došla do izuzetnog kraja prije pedeset godina
kada su James Watson i Francis Crick opisali strukturu i funkcioniranje
dvostruke spirale DNK, tvari od koje su sačinjeni geni.
Znanstvenici su napokon dokučili prirodu »nasljednih faktora«
o kojima je Darwin pisao u devetnaestom stoljeću. Tabloidi su
spremno najavili vrli novi svijet genetičkog inženjerstva s njegovim
obećanjima dizajnerskih beba i čudotvornih medicinskih
tretmana. Živo se sjećam golemih naslova što su ispunjavali naslovnice
novina tog znamenitog dana 1953. godine: »Otkrivena
tajna života«.
Kao i tabloidi, i biolozi su se također ukrcali na genska paradna
kola. Mehanizam putem kojeg DNK upravlja biološkim životom
postao je središnja dogma molekularne biologije neumorno
ponavljana u udžbenicima. U dugotrajnoj debati prirode nasuprot
odgoja, klatno je odlučno prešlo na stranu prirode. Isprva
se mislilo da je DNK odgovorna samo za naše fizičke značajke,
no zatim smo počeli smatrati da geni upravljaju i našim osjećajima
te ponašanjem. Dakle, ukoliko ste rođeni s defektnim genom
sreće, možete očekivati da ćete imati nesretan život.
Nažalost, smatrao sam da sam jedan od onih koje terorizira
nedostatak ili mutacija gena sreće. Posrtao sam pod neumoljivom
paljbom iscrpljujućih emocionalnih krošea. Moj otac je bio
netom preminuo nakon duge i vrlo bolne borbe s rakom. Ja sam
bio njegov glavni njegovatelj, a posljednja četiri mjeseca proveo
sam leteći svaka tri ili četiri dana amo-tamo između svog posla
u Wisconsinu i njegova doma u New Yorku. U pauzama između
boravaka uz njegovu samrtnu postelju pokušavao sam održati
svoj istraživački program, poučavali na fakultetu i napisati važan
zahtjev za ponovno odobravanje novčanih sredstava Državnom
institutu za zdravlje.
Kao šećer na kraju, stresnu situaciju je pogoršavalo to što
sam se nalazio usred emocionalno iscrpljujućeg i ekonomski razornog
razvoda braka. Moji financijski izvori ubrzano su kopnjeli
dok sam pokušavao nahraniti i odjenuti svoje nove članove obitelji
- odvjetnike. U financijskom škripcu i bez doma, našao sam
se kako živim praktički samo s jednim koferom u besprizornom
kompleksu stanova s »vrtom«. Većina mojih susjeda nadala se
»unaprijediti« svoj životni standard pronalaskom mjesta u naselju
kamp-kućica. Posebno sam se bojao svojih najbližih susjeda.
Tijekom prvog tjedna boravka na tom mjestu, provaljeno mi je u
stan i ukraden mi je moj novi stereo-uređaj. Tjedan dana kasnije
je dva metra visoki i metar široki Bubba zakucao na moja vrata.
Držeći u ruci litru piva i čačkajući zube, zanimalo ga je imam li
upute za kazetofonsku komponentu.
Najniža točka bio je dan kada sam bacio telefon kroz staklo
svojeg ureda, razbivši znak »Bruice H. Lipton, dr. sci., izvanredni
profesor anatomije, Medicinski fakultet U.W.«, čitavo vrijeme
vičući »Izbavite me odavde!«. Raspad mog sistema izazvao je telefonski
poziv bankara koji mi je ljubazno ali odrješito rekao da ne
može odobriti moj zahtjev za hipotekarni kredit. To je bilo poput
scene iz filma »Vrijeme nježnosti« kada Debra Winger spremno
odgovara na suprugovu nadu u profesorsko mjesto: »Sada nemamo
dovoljno novca za plaćanje računa. Sve što profesorsko
mjesto znači je da zauvijek nećemo imati dovoljno novca!«
Bruce H. Lipton
