KNEZ SA TUŽNIM OČIMA

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pričam) koji je imao tužne oči i malu kneževinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj šetnji, uvijek prešao granice svoje zemlje i ušao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova kneževina, manja nego jedna dobra šetnja. A oči je imao zaista tužne. Lijepe, tamne, osijenčene dugim trepavkama, a bjeloočnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jektičavih djevojaka iz provincije. Žene su govorile da te oči “govore”, a muškarci su šutili. (“Tebi sve govori!” rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novčar svojoj ženi.)

Ali knez nije mnogo mario za žene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i noću mislio kako da je usreći. Kako je kneževina bila odveć malena za kakva veća preduzeća i planove, on je gradio mostiće od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okreću bezbrojni vitlovi razbijajući vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mjere i da bi zadržao neobičnu formu čuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred kneževine bilo je jedno stablo, inače kruška divljaka. To je bilo najveće stablo u zemlji i s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo održavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u cijeloj kneževini pod imenom “Najslađe voće”.

Često su čak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tužnih očiju; on bi ih primao, gledao, trepćuci i u zabuni šta da im reče, a oni odlazili očarani dubinom njegova pogleda i dubokim značenjem njegove šutnje.

I dogodi se jednom da je knežev pogled pao na jednu ženu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada žena jednog slikara, koji je živio od svojih slavnih slika i lijepih vjerskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio čovjek onizak i snažan, a veseo i pun neke nutarnje vatre u životu i radu. Nenavikla na laž i pretvaranje, ona pođe sva blijeda do slikara i reče mu s onim bolnim mirom koji razoružava i kojim govore žene kad istinski ljube:

- Vidjela sam kneza. Ne mogu ti dulje biti žena. Ja moram da idem njemu, da mu služim svojim tijelom i svojom dušom, koliko to jedna žena može. Došla sam da ti to kažem. Čini s mene što hoćeš.

Stajala je pred njim opuštenih ruku, sva obasjana nesrećom kojoj se ne može umaći. A niski slikar, čovjek velike duše, okrenu lice od nje i čekaše tako sve dok nije otišla.

Od kad su zapisane prve priče ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se ljepše rastali pred zlom, koje može svakog da zadesi.

Ona pođe knezu. Kad je stala pred njega, premirući od njegova pogleda, nije vidjela ništa do njegovih očiju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu služi. Prođe dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se žena ne može zadovoljiti pogledom. U našim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih žena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dođoše, nakon mnogo čekanja, slikarevoj ženi i kneževoj ljubovci. Najednom se sva žena promijeni. Zaigraše joj mišići, raširiše se oči i nabrekoše usne. Ona pritište rukom ljubičast atlas na grudima. A pogled joj strašan, strašan za čitav pedalj iznad kneževe glave. Govorila je knezu više vrelim dahom nego nejasnim riječima. On je gledao u nju svojim pogledom od rođenja, a ona zastade pred dubokom šutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne može, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleća i nikakve noge. Žena pade pred saznanjem nove i posljednje nesreće, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj tijelo savi u plač. Knez ode, šutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol neće da prođe. To je strašnije od prebijene životinje i posječena stabla. Snovi i pomama svih mišića, a krv staje čas u glavi, čas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se diže sa svog loga žena, prevarena i očajna, pomisli još jednom na slikara, koji radi kraj prozora u oštrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svježe oprane poslije rada, pomisli na svoju sreću od nekad i na nesreću od sada pa do vijeka – i iziđe na trg, gdje je u sjeni “Najslađe voćke” sjedio knez, okružen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uređenje njegove države i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se začudiše da u to doba i na nepriličnu mjestu pristupa žena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorjela. Knez je gledao u nju očima koje očaravaju i zaustavljaju, ali ona, žena nesrećna i mučena najvećim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu željnom rukom čar njegova pogleda kao paučinu, i prije nego je ko mogao spriječiti – strašno je reći! – pljunu mu glasno i žestoko u oči.

- Pfu!

Zatim se kao olakšana okrenu. Jedan čas zaprepašćene šutnje, a onda je raznesoše na mačeve.

Ali knez je oslijepio.
Posljednje što je vidio bile su njene usne, vlažne i crvene.

Bez očiju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerovatno je kolika je bila mržnja i odvratnost što je širio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadašnjoj moći. U cijeloj zemlji nije se moglo naći ni jedno pseto koje bi ga vodilo, nego je kuckao štapom po svijetu, gladan i bos.

I začudo; ni knjige, u kojima je najprije zapisan ovaj događaj, ne nalaze samilosne riječi za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladićima, završavaju riječima:

“… jer je pljuvačka ovakve žene dovoljna da otruje cijelu vojsku najvećeg cara, a kamoli ne jednog čovjeka”.

Ivo Andrić