The changing colors and patterns of a leaf are seen in Portland, Oregon on Wednesday, Sept. 22, 2010. (AP Photo/Don Ryan)
Poglavlje 1
POUKE IZ PETRIJEVE ZDJELICE:
POHVALA PAMETNIM STANICAMA I PAMETNIM
STUDENTIMA
Nevolje u raju
Drugog dana boravka na Karibima, dok sam stajao pred
više od stotinu vidljivo nervoznih studenata medicine,
odjednom sam shvatio da ovaj otok ne percipiraju svi
kao ležerno utočište. Za te nervozne studente Montserrat nije bio
mirno pribježište nego posljednja šansa za ostvarivanje njihovog
sna da postanu liječnici.
Moja grupa bila je geografski homogena, to su bili uglavnom
američki studenti s Istočne obale, međutim bili su svih rasa
i dobi, uključujući šezdesetsedmogodišnjeg umirovljenika koji je
želio učiniti više sa svojim životom. Jednako raznolike bile su i
njihove pozadine - bivši osnovnoškolski nastavnici, računovođe,
glazbenici, časna sestra te čak jedan krijumčar droge.
Usprkos svim različitostima, studentima su dvije stvari bile
zajedničke. Prva je bila ta da nisu uspjeli proći izrazito kompetitivni
izborni proces kojim se popunjavao ograničeni broj mjesta
na američkim Medicinskim fakultetima. Kao drugo, bili su »borci«
s čvrstom nakanom da postanu liječnici - nisu se željeli odreći
prilike da dokažu svoje sposobnosti. Većina ih je bila potrošila
svoje životne ušteđevine ili su se zadužili kako bi platili školarinu
i dodatne troškove življenja izvan zemlje. Mnogi su se po prvi
put u životu našli potpuno sami, ostavivši svoje obitelji, prijatelje
i voljene iza sebe. Trpjeli su krajnje nesnosne životne uvjete
u kampusu. Pa ipak, unatoč svim preprekama i lošim izgledima
nisu odustajali od svoje potrage za liječničkom diplomom.
Dobro, tako je bilo barem do našeg prvog zajedničkog sata.
Prije mog dolaska studenti su imali tri različita profesora histologije
i stanične biologije. Prvi je predavač ostavio studente na
cjedilu tri tjedna nakon početka semestra, kada se morao posvetiti
nekom osobnom problemu i napustiti otok. U kratkom roku
fakultet je pronašao prikladnu zamjenu koja je pokušala nastaviti
gdje je prethodnik stao; na nesreću, taj se profesor povukao tri
tjedna kasnije jer se razbolio. Sljedeća dva tjedna je jedan profesor
zadužen za drugo nastavno područje studentima čitao poglavlja
iz udžbenika. To je studentima zacijelo bilo na smrt dosadno, međutim
fakultet je slijedio direktivu da ispuni određeni broj sati
predavanja za taj kolegij. Da bi diplomanti fakulteta mogli kasnije
raditi u Sjedinjenim Državama, morali su se ispuniti akademski
standardi što su ih postavili američki kontrolori.
Po četvrti put tog semestra izmoždeni studenti slušali su
novog profesora. Ukratko sam im iznio kvalifikacije kao i svoja
očekivanja... Zatim sam iz svoje aktovke izvukao bunt ispita i rekao
studentima da će rješavati »test samoprocjene«. Sredina semestra je bila
upravo prošla i očekivao sam da će biti upoznati s polovicom gradiva iz tog
kolegija. Test koji sam razdijelio tog dana sastojao se od dvadeset
pitanja uzetih izravno iz ispita iz histologije što se sredinom semestra
provodi na Sveučilištu Wisconsin.
Prvih deset minuta pisanja testa u učionici je vladala nijema
tišina. Tada je studente, jednog za drugim, obuzelo nervozno
vrpoljenje - proširilo se brže od smrtonosnog virusa ebola. Kada
je dvadeset minuta namijenjenih pisanju testa proteklo, razred
je bio u panici. Nakon što sam rekao »prestanite«, nagomilana
nervozna tjeskoba eruptirala je u buku stotinu uzbuđenih razgovora.
Utišao sam ih i počeo im čitati odgovore. Prvih pet ili šest
odgovora bili su popraćeni prigušenim uzdasima. Nakon što sam
došao do desetog pitanja, svaki sljedeći odgovor pratili su sve
glasnijim uzdasima. Najbolji rezultat u razredu bilo je deset točnih
odgovora, nekoliko studenata je točno odgovorilo na sedam pitanja,
a većina ostalih su, vjerojatno pogađanjem, postigli jedan
ili dva točna odgovora.
Kada sam pogledao razred, suočio sam se s ukočenim, konsterniranim
licima. »Borci« su se našli pred porazom. S više od pola semestra iza sebe,
morali su krenuti ispočetka. Mračno raspoloženje obuzelo je studente
od kojih je većina već dobro plivala u vodama drugih, vrlo zahtjevnih
kolegija na Medicinskom fakultetu. Njihova potištenost ubrzo se pretvorila
u tihi očaj. U dubokoj tišini gledao sam studente, a oni su gledali mene. Osjetio sam unutarnju bol - razred je kolektivno sličio jednoj od onih
Greeenpeacovih fotografija malih tuljana s velikim očima prije
nego što ih bešćutni trgovci krznom palicama zatuku do smrti.
Srce mi se stezalo. Možda su me morski zrak i slatkasti
otočki mirisi već bili učinili velikodušnijim... Bilo kako bilo, nečekivano
sam se našao kako im objavljujem da ću se, ukoliko
i oni ulože odgovarajući trud, osobno založiti da svaki student
bude potpuno spreman za završni ispit. Kada su shvatili kako
sam istinski predan njihovom uspjehu, mogao sam vidjeti sjaj u
njihovim, prije uspaničenim, očima.
Osjećajući se kao borbeni trener koji »nabrijava« svoj tim
prije važne utakmice, rekao sam im da mislim da nisu ništa manje
inteligentni od studenata kojima sam predavao u Sjedinjenim Državama.
Rekao sam im da mislim da su njihove kolege u Sjedinjenim Državama
samo malo vještiji u mehaničkom učenju napamet, te da im je to omogućilo
da postignu bolji rezultat na prijemnim ispitima za Medicinske fakultete.
Osim toga, potrudio sam se uvjeriti ih da histologija i stanična biologija nisu
intelektualno teški kolegiji. Objasnio sam im da priroda, u svoj
njezinoj eleganciji, funkcionira po vrlo jednostavnim načelima.
Ponudio sam im održavanje dodatnih večernjih predavanja, koja
su dodatno stavila na kušnju njihovu ustrajnost nakon dana već
pretrpanih predavanjima i laboratorijskim vježbama. Moj desetominutni
stimulativni govor podigao je samopouzdanje studenata.
Kada je sat završio, izletjeli su iz te učionice »rigajući vatru«,
čvrsti u odluci da neće pokleknuti pred sustavom.
Nakon što su studenti otišli shvatio sam veličinu zadatka
koji sam si zadao. Počele su me salijetati sumnje. Znao sam da je
dobar broj studenata potpuno nekvalificiran za pohađanje Medicinskog
fakulteta. Mnogi drugi su bili sposobni studenti ali s
podlogom koja ih nije pripremila za taj izazov. Bojao sam se da će
se moja otočna idila pretvoriti u frenetičnu, vremenski zahtjevnu
akademsku pometnju koja će završiti s neuspjehom, kako po
moje studente tako i po mene kao njihovog nastavnika. Počeo
sam razmišljati o svom poslu u Wisconsinu i iznenada mi se on
učinio lakim. Na Wisconsinu sam držao samo osam od otprilike
pedeset predavanja koja sačinjavaju kolegij histologije i stanične
biologije. Tamo je teret predavanja sa mnom dijelilo još pet
članova Odsjeka za anatomiju. Naravno, bio sam odgovoran za
materijal na svim predavanjima jer sam bio uključen u prateće
laboratorijske vježbe. Morao sam moći odgovoriti na sva pitanja
studenata povezana s kolegijem. Međutim, poznavanje gradiva
i predstavljanje istog tog gradiva na predavanjima nije jedno te isto!
Imao sam na raspolaganju trodnevni vikend da se uhvatim
u koštac sa situacijom u koju sam se doveo. Da sam na krizu
poput ove naišao kod kuće, moja osobnost tipa »A« vjerojatno
bi me dovela do poslovične omče ispod lustera. Zanimljivo je da
se, dok sam sjedio pokraj bazena i promatrao Sunce kako zalazi
u Karipsko more, potencijalna tjeskoba jednostavno preobrazila
u osjećaj uzbudljive avanture. Počeo sam osjećati uzbuđenje zbog
činjenice da sam po prvi put u predavačkoj karijeri samo ja odgovoran
za taj zahtjevan kolegij, te da se ne moram prilagođavati
načinskim i sadržajnim restrikcijama programa koji se poučavaju u timu.
Bruce H. Lipton
