ČUDAN SLUČAJ OBAZRIVOG VOZAČA

Jeste li pročitali biografiju g. Švelenbaha? Ako niste, nije šteta.

G. Švelenbah nije imao mnogo razloga da živi, pa ipak nije želio da ode sa ovog svijeta. Statistike o saobraćajnim nesrećama nikada nije smetao sa uma. Vozio je najviše 40 km na sat, i žao mi je što moram reći – on nikada nikog nije pretekao makar taj stao na sred druma.

Kad god bi zaustavio kola zbog crvenog svjetla na semaforu, uvijek bi ugasio motor, pritegao ručnu kočnicu, zaključao sva vrata, provjerio da li  je ponio vozačku dozvolu i dokumenta o registraciji vozila, i zavirio u pregradu za rukavice da vidi nisu li možda neki miševi tamo sakriveni.

I zato kada bi dobio zeleni signal, svi su oko njega morali čekati da deratizuje kola, da se uvjeri u svoje pravo na vožnju, da otključa vrata, da otkoči ručnu kočnicu, da pritisne pogrešno dugme i tako uključi Frenka Sinatru umjesto da pokrene motor, dok su se za to vrijeme tri puta promijenili signali, crveni i zeleni.

Svake jeseni, čim padnu prve kiše, G. Švelenbah bi kupovao dva para novih lanaca, ako ne i više.

Vodio je evidenciju o svakom smrtonosnom pucanju guma u zapadnoj hemisferi od 1923.

Pa je stavljao nove gume na svakih 1000 km, jer nije htio da zavisi od sreće.

I eto, vozio je on tako s novim novcatim gumama 40 km na sat podalje od sredine širokog druma, prije nekoliko dana, kada na kolima nekog zelenaša koji mu je išao u susret pošto je kupio neke stare gume u bescijenje puče guma, te taj auto đipnu preko one linije po sredini i ritnu pravo u pakao našeg g. Švelenbaha, toga vozača bez mana.