JELENA, ŽENA KOJE NEMA

Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.

Ono od čega bih htio da pobjegnem ide sa mnom.

Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvijetljen predio.
Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, uobličena pustinja.
Čini mi se da je živo biće neće vidjeti i preživjeti ni vidjeti joj kraja.
A meni valja živjeti, i čekati.
Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.
Između nas je uvijek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovijeka ostati i bez promjene ostati tu.
Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čovjeka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju.
Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.

Ali, proljeće je. Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam.

Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema.

Samo da ne prestanem da je iščekujem!

“Jelena, žena koje nema”, Ivo Andrić