PISMO IZ 1920.

Željeznička stanica u Slavonskom Brodu. Ponoć prošla. Sa neodređene strane duva vjetar, koji ovako neispravnim i od putovanja zamorenim ljudima izgleda hladniji i jači nego što je. U visini promiču zvijezde između uzvitlanih oblaka. U daljini, po nevidljivim kolosjecima kreću se brže ili sporije, žute i crvene svjetlosti zajedno sa prodornim glasom kondukterskih pištaljki ili otegnutim zviždukom lokomotiva, u koji mi putnici unosimo melanholiju naše zamorenosti i čamotinju dugog, zlovoljnog čekanja. Pred stanicom, pored prvog kolosjeka, sjedimo na koferima i čekamo voz kome ne znamo ni čas dolaska ni čas odlaska; jedino što znamo, to je da će biti prepun, nabijen putnicima i prtljagom. Čovjek koji sjedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za posljednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, ljekar je i ljekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad ljekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gdje je stekao veliku praksu. Porijeklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata. Njenog stasa, hoda i gospodstvenog načina odijevanja sjećaju se dva naraštaja Sarajlija. To je bila jedna od onih ljepotica čiju ljepotu i najdrskiji i najsiroviji ljudi gledaju sa poštovanjem i obzirom kojeg inače nemaju. Zajedno smo išli u sarajevsku gimnaziju, samo što je on bio za tri razreda preda mnom, što u tim godinama znači mnogo. Sjećam se nejasno da sam ga primjetio čim sam došao u gimnaziju. On je tada pošao u četvrti razred, ali se još odijevao kao dijete. To je bio snažan dječak, Švapče, u marinskom odijelu tamno modre boje, sa lengerima izvezenim u uglovima široke mornarske kragne. Nosio je još uvijek kratke pantalone. Na nogama plitke crne cipele savršenog oblika. Između bijelih kratkih čarapa i pantalona – goli snažni listovi, rumeni od krvi i već osuti svijetlim maljama. Tada između nas nije bilo i nije moglo biti dodira. Sve nas je dijelilo – godine, izgled i navike, imovno stanje i društveni položaj naših roditelja. Ali mnogo bolje ga se sjećam iz docnijeg vremena, kad sam ja bio u petom a on u osmom razredu. Tada je to već bio protegljast mladić svijetlih očiju, koje su odavale neobičnu osjetljivost i veliku živost duha, dobro ali nehatno odjeven, sa bujnom plavom kosom koja mu je stalno padala u jakim, nemirnim bičevima, čas s jedne čas s druge strane lica. Sreli smo se i zbližili prilikom neke diskusije koju je jedna grupa naših drugova iz viših razreda vodila u parku na klupi. U tim našim đačkim raspravama nije bilo granice ni obzira, pomjerani su svi principi i praskavim riječima minirani čitavi duhovni svjetovi u temeljima. Sve je, naravno i poslije toga ostajalo na svom mjestu, ali te strasne riječi bile su značajne za nas i sudbinu koja nas čeka, kao neko nagovještanje velikih podviga borbenih vremena i teških lutanja, koja tek imaju da dođu. Kad sam poslije jedne žive diskusije, ustreptao od uzbuđenja i ubijeđen u svoj trijumf (isto tako kao što je to bio i moj protivnik u diskusiji), krenuo kući, Maks mi se pridružio. Bilo je to prvi put da ostanemo nas dvojica nasamo. To mi je laskalo i dokazalo moj pobjednički zanos i visoko mišljenje o sebi. On se raspitivao šta čitam i gledao me pažljivo, uzbuđeno. Odjednom on zastade, pogleda me pravo u oči i reče na čudno miran način: – Znaš, htio sam da ti kažem da nisi tačno citirao Ernsta Hekela. Osjetih kako pocrvenih i kako se zemlja lagano krenu ispod mojih nogu i opet se vrati na svoje mjesto. Naravno da sam pogrešno citirao; moj citat je bio iz neke jeftine brošure, nesigurno zapamćen i, vjerovatno, rđavo preveden. Sav moj dojakošnji trijumf pretvorio se u grižu savjesti i osjećanje stida. Modre svijetle oči su me gledale bez sažaljenja, ali i bez najmanjeg traga zluradosti ili nadmoćnosti. I Maks ponovi moj zlosrećni citat u ispravljenom obliku. A kad smo došli pred njegovu lijepu kuću na obali Miljacke, on me steže čvrsto za ruku i pozva me da dođem sutra poslije podne kod njega da razgledam njegove knjige.
To poslijepodne bilo je za mene doživljaj. Vidio sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao njemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavidio još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osjećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svijetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svjetlost i toplina. On je i sam govorio kao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svijetu slavnih imena i velikih ideja, dok sam ja, drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći se velikana među koje ulazim i strahujući od svijeta koji sam napolju ostavio i u koji mi se valja vratiti. Te poslijepodnevne posjete kod starijeg druga stale su da se ponavljaju i da bivaju češće. Naglo sam se usavršavao u njemačkom jeziku, počeo sam da čitam italijanski. Nosio sam i kući, u svoj sirotinjski stan, te lijepo povezane strane knjige. Zaostao sam u učenju školskih predmeta. Sve što sam čitao izgledalo mi je kao sveta istina i uzvišena obaveza za mene lično, kojoj se ne mogu oteti ako neću da izgubim ugled u svojim očima i svaku vjeru u sebe. Znao sam samo jedno: da treba sve to čitati, i da treba pisati takve ili slične stvari. Ni na što drugo u životu nisam pomišljao.
Jednog dana se naročito sjećam. Bio je maj mjesec. Maks se spremao za maturu, ali bez uzbuđenja i primjetnog napora. Odveo me je pred mali odvojen orman na kome je zlatnim slovima pisalo: [I]Helios Klassiker-Ausgabe[/I]. I sjećam se da mi je rekao da je orman kupljen zajedno s knjigama. Meni je čak i orman izgledao kao svetinja i njegovo drvo prožeto svjetlošću. Maks je izvadio jednu svesku Getea i stao da mi čita Prometeja. Počeo je nekim novim, meni dotle nepoznatim glasom, i odmah se vidjelo da je dosad bezbroj puta pročitao tu pjesmu:

Pokrij svoje nebo, Zevse,
oblaka tmušom i kušaj,
kao ludo dijete što obezglavljuje čkalj,
svoju snagu na hrašću u bregovima!
Ali mi zemlju moju moraš ostaviti i kolibu,
koju mi ne podiže ti,
i ognjište moje, na čijem ognju mi zavidiš!

Na kraju, lupao je pesnicom odmjereno ali snažno o ručicu fotelje u kojoj je sjedio; kosa mu je pala s obe strane lica oblivenog rumenilom.
Evo me gdje sjedim, stvaram ljude po svojoj slici, rod meni ravan, da trpi, da plače, da uživa i da se raduje, i da se ne osvrće na tebe, kao ni ja! To je bilo prvi put da ga takvog vidim. Slušao sam sa divljenjem i lakim strahom. Onda smo izišli napolje i u toplom sumraku nastavili razgovor o pjesmi. Maks me je pratio do moje strme ulice, a zatim ja njega opet do obale, pa on mene, pa ja njega. Noć uhvatila i svijet je počeo da se prorjeđuje, a mi smo jednako premjeravali taj put, raspravljajući o smislu života i porijeklu bogova i ljudi. Jednog trenutka sjećam se naročito dobro. Kad smo prvi put stigli u moju neuglednu ulicu i stali kod nekih nagnutih sivih taraba, Maks je čudno ispružio lijevu ruku preda se i rekao mi nekako toplo, povjerljivo: – Znaš, ja sam ateist. Nad povaljenom ogradom cvala je u gustom spletu zova i širila jak, težak miris koji mi je dolazio kao miris života samog. Veče je bilo svečano, sve oko nas tiho, a kupola neba iznad mene, puna zvijezda, izgledala mi je kao nova. Od uzbuđenja nisam umio ništa da kažem. Osjećao sam samo da se nešto važno desilo između mene i ovoga starijeg druga i da se sada ne možemo prosto rastati i otići svaki svojoj kući. Tako smo i ostali šetajući do neko doba noći.
Maksova matura nas je rastavila. On je otišao u Beč da studira medicinu. Jedno kratko vrijeme smo se dopisivali, ali prepiska je zapela. Viđali smo se ponekad o raspustu, ali bez stare prisnosti. Zatim je došao rat, koji nas je potpuno rastavio. A sada, poslije nekoliko godina, mi smo se našli, evo opet, na ovoj ružnoj i dosadnoj stanici. Putovali smo od Sarajeva dovde istim vozom, a nismo to znali i tek ovdje smo se vidjeli; sad čekamo neizvjesni dolazak beogradskog voza.
U nekoliko riječi ispričali smo jedan drugom kako smo proveli rat. On je već prve godine rata završio studije, a zatim je bio kao ljekar na svim austrijskim frontovima, služeći uvijek u bosanskim pukovima. Za vrijeme rata otac mu je umro od pjegavog tifusa, a majka je napustila Sarajevo i preselila se u Trst kod svojih. Maks je proveo nekoliko posljednjih mjeseci u Sarajevu, koliko mu je trebalo da uredi svoje stvari. U sporazumu sa majkom prodao je onu očevu kuću na obali Miljacke i veći dio stvari. Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, možda i u Boliviju. Ne izjašnjava se otvoreno o tome, ali tek napušta Evropu zauvijek.
Maks je okrupnjao od života na frontu, ogrubio, odjeven je kao neki preduzimač, koliko mogu da vidim. U mraku nazirem njegovu jaku glavu sa bujnom svijetlom kosom i slušam njegov glas, koji je u toku godina postao dublji i muškiji, i njegov sarajevski izgovor u kome su suglasnici umekšani a samoglasnici mutni i otegnuti. U jeziku mu se osjećala uopšte izvjesna nesigurnost. On je govorio i sada kao da čita, upotrebljavao je mnogo neobičnih knjiških, naučnih izraza. Ali to je bilo jedino što je ostalo od nekadašnjeg Maksa. Inače, pomena nije bilo o poeziji ni o knjigama. (Niko se ne sjeća više Prometeja.) Govorio je nešto najprije o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u riječima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći protivničkih frontova, oni su se pomiješali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumijevanje za sve ostalo.) Sjećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobjednicima i – da ih duboko žali, jer pobijeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobjednici još i ne slute šta ih čeka.

Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čovjeka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. Poslije tog velikog rata sretalo se među inteligentnima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto, neodređeno u životu. Ti ljudi nisu nalazili u sebi ni sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu. On je, činilo mi se u tom trenutku, bio jedan od tih. Ali naš razgovor je brzo zapeo, jer ni on ni ja nismo željeli da se prepiremo u ovoj noći, na neobičnom mjestu viđenja, poslije toliko godina. Zato smo govorili o drugim stvarima. Upravo, govorio je on.
Govorio je i sada onim svojim biranim riječima i složenim rečenicama, kao čovjek koji živi više sa knjigama nego sa ljudima, hladno i stvarno, bez okolišenja i uljepšavanja, onako kao kad otvorimo medicinski udžbenik i nađemo u njemu simptome svoje bolesti. Nudim ga cigaretom, ali on kaže da ne puši, i to izgovara naglo, gotovo sa strahom i odvratnošću. I dok ja palim jednu cigaretu o drugu, on govori nekako usiljeno bezbrižno, kao da time odgoni druge, teže misli: – Eto, nas dvojica smo se dohvatili širokog kolosjeka, a to znači: uhvatili smo kvaku vrata koja vode u veliki svijet. Ostavljamo Bosnu. Ja se u nju nikad ni vratiti neću, ali ti hoćeš. – Ko zna? – upadoh zamišljeno, gonjen onom naročitom sujetom po kojoj mladi ljudi vole da svoju sudbinu vide u dalekim zemljama i na neobičnim putevima. – Ne, ne ti ćeš se svakako vratiti – kaže moj saputnik pouzdano kao da postavlja dijagnozu – a i ja ću se cijelog života nositi sa sjećanjem na Bosnu, kao sa nekom bosanskom bolešću kojoj je uzrok, ni sam ne znam pravo, da li u tome što sam se u Bosni rodio i odrastao ili što se nikad neću vratiti u nju. Svejedno. Na neobičnom mjestu, u neobično doba i razgovor postaje neobičan, pomalo kao u snu.
Gledam iskosa krupno zgrčenu siluetu nekadašnjeg druga pokraj sebe i mislim: mislim kako malo liči na onoga mladića što je udarao pesnicom i recitovao: Pokrij svoje nebo, Zevse! … – mislim šta će biti od nas ako nas život i dalje bude mijenjao ovako brzo i ovako duboko, mislim da su samo promjene koje zapažam na sebi dobre i pravilne. I dok sve to mislim, najednom primjećujem da drug do mene opet govori. Trgnuvši se iz svojih misli, slušam ga pažljivo. Tako pažljivo da mi se čini da su oni stanični šumovi oko mene umukli i da samo njegov glas romori u vjetrovitoj noći.
– Da, dugo vremena ja sam zaista mislio da ću kao i otac mi, provesti život liječeći sarajevsku djecu i da ću, kao i on ostaviti kosti na groblju u Koševu. Već ono što sam vidio i doživio u bosanskim regimentama za vrijeme rata pokolebalo me je u tome, ali kad sam ljetos demobilisan i proveo svega tri mjeseca u Sarajevu, meni je postalo jasno da ja tu neću moći ostati i živiti. A sama pomisao da živim u Beču, Trstu ili kojem drugom austrijskom gradu, izaziva u meni odvratnost, odvratnost do povraćanja. I zato sam počeo da pomišljam na Južnu Ameriku.
– Dobro, može li da se zna šta je to od čega ti bježiš iz Bosne? – pitao sam ja s neobazrivošću sa kojom su tada ljudi mojih godina postavljali pitanja.
– Pa, može da se zna, samo to nije lako ovako u prolazu, na stanici, ukratko kazati. A kad bih ipak morao jednom riječju da kažem šta je to što me goni iz Bosne, ja bih rekao: mržnja.
Maks naglo ustade, kao da je u svom govoru odjednom udario o nevidljivu ogradu. I ja izronih na stvarnost hladne noći na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Vjetar je bivao sve jači i sve hladniji, svjetlosti su žmirkale i promicale u daljini, sitne lokomotive su zviždale. Nad nama je nestalo i ono malo neba sa rijetkim zvijezdama, samo magla i dim stvaraju dostojan pokrivač za ovu ravnicu na kojoj čovjek, čini mi se, do očiju tone u crnu masnu oranicu.
U meni se javi, i naglo poraste, ljuta i nasrtljiva želja da pobijem njegovo tvrđenje, iako mi ono nije bilo dovoljno jasno ni razumljivo. Obojica smo zbunjeni ćutali. Teško je ležalo to ćutanje između nas u noći, i nije se moglo predvidjeti koji će od nas dvojice prvi progovoriti. U tom trenutku začu se iz daljine tutanj brzog voza i odmah zatim njegov težak pisak, potmuo, kao da dolazi ispod betonskog svoda. Cijela stanica odjednom oživi. Stotine dotad nevidljivih prilika digoše se u tami i počeše da trče u susret vozu. Skočismo i nas dvojica, a gužva u koju smo zapali sve više nas je rastavljala. Uspio sam samo još da mu doviknem svoju beogradsku adresu.
Poslije dvadesetak dana primio sam u Beogradu pozamašno pismo. Po krupnom rukopisu nisam mogao da poznam od koga. To mi je iz Trsta pisao Maks na njemačkom jeziku.

Dragi, stari prijatelju,
Kad smo se ono slučajno sreli u Slavonskom Brodu, naš razgovor je bio iskidan i mučan. I da smo imali mnogo bolju priliku i više vremena, ne vjerujem da bismo se sporazumjeli i sve izveli na čistinu. Neočekivani susret i nagli rastanak onemogućili su to potpuno. Spremam se da napustim Trst, gdje mi živi majka. Odlazim u Pariz, gdje imam neke rođake sa majčine strane. Ako mi tamo kao strancu dozvole ljekarsku praksu, ostaću u Parizu; ako ne, idem zaista u Južnu Ameriku.
Ne vjerujem da će ovo nekoliko nepovezanih stavova što ih u brzini pišem moći potpuno objasniti stvar i opravdati u tvojim očima moje bježanje iz Bosne. Šaljem ih ipak, jer osjećam da ti dugujem odgovor i jer, sjećajući se naših đačkih godina, želim da me ne shvatiš pogrešno i ne gledaš u meni običnog Švabu i «kuferaša» koji olako napušta zemlju u kojoj se rodio, u trenutku kad ona počinje slobodan život i kad joj je potrebna sva snaga.Da pređem odmah na stvar.
Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu riječ (to sam vidio one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što se niko neće i ne umije da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima, nesvjesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.
Ja znam da mržnja, kao i gnjev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnjev izaziva pokret. Ima zastarjelih i duboko ukorijenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gnjeva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mjesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnjev, jer pate od njih, ali potomstvo će vidjeti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan dio jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka i zatim podjednako baca u bijedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.

Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas.
Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. Isto tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tijela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovjek ulazi neprimjetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje, postupke.
Poroci rađaju svuda na svijetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i djeluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na cijeli svijet. Oni koji vjeruju i vole – smrtno mrze one koji ne vjeruju ili one koji drugačije vjeruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni dio njihove vjere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovjek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznijela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo djela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na djelo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
U nekoj Mopasanovoj pripovjetci ima jedan dionizijski opis proljeća koji se završava riječima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase:
Građanine francuski, proljeće je, čuvaj se ljubavi!
Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego o drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih pređe.
Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primjećuje izvjestan napredak, da su ideje XIX vijeka i ovde učinile svoje, a da će sada poslije oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko mjeseci dobro vidio strašne međusobne odnose među ljudima raznih vjera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: Brat je mio, koje vjere bio, ili ne pita se ko se kako krsti, nego čija mu krvca grije prsi. Tuđe poštuj, a svojim se diči. Integralno narodno jedinstvo ne poznaje vjerskih ni plemenskih razlika. Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako – tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da drijemaju stari nagoni i kainski planovi, i da će živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vrijeme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam vidio u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide.
Ja sam o tome razmišljao, naročito posljednjih mjeseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvijek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumjela Miljacka naizmjence sa vjetrom rane jeseni u još obilnom lišću. Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći.
Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat–kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom.
Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra. Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po porijeklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže, svjetlost dana. Ali poslije prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvidio sam da nemam sposobnosti ni snage za to. Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam htio ni umio. Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To važi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čovjeka došljaka.
I tako sam ja jedne od tih jesenskih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u svojoj drugoj domovini Bosni, da ne treba u njoj da ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu varoš u kojoj nema mržnje. Ne, meni treba samo mjesto u kome ću moći živjeti i raditi. Ovde to ne bih mogao. Ti ćeš sa podsmjehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju riječ o mom bježanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: [I]No nest salus nisi in fuga[/I]. (Samo u bježanju je spas.) I molim da mi vjeruješ samo toliko: da ne bježim od svoje čovječanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim.
Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću!

Tvoj M.L.

Prošlo je desetak godina. Rijetko sam se sjećao druga iz djetinjstva, i već bih ga potpuno zaboravio da me osnovna misao njegovog pisma nije s vremena na vrijeme podsjećala na njega. Negdje oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu, i da je u našoj koloniji i među jugoslovenskim radnicima poznat kao naš doktor koji radnike i studente besplatno pregleda i, kad treba, sam im nabavlja lijekove. Prošlo je opet sedam – osam godina. Jednog dana, opet slučajno, saznao sam za daljnju sudbinu ovog mog druga. Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umio pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bijela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.
Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje.

Ivo Andrić