GALOPIRAJUĆA IMAGINACIJA

Prvi plod posmatranja je nevezanost. Ako posmatraš iluziju ne možeš u njoj i učestvovati. Film koji gledaš je slijed slika, ali dok mašina nesvjesnosti radi punom parom, taj slijed slika stvara čitav niz utisaka, emocija, ideja. Kad usporiš mašinu, vidiš da je film iluzoran, i reakcije nestaju. Tada shvataš da je tvoja vezanost ubrzavala filmsku traku i da zbog toga nisi video da je to, za šta si vjerovao da je stvarnost, samo slijed nestvarnih slika.

Dok smo u vrtlogu misli, svijet nam izgleda vrtložan, i da bi se čovjek otrijeznio, on mora da siđe sa mentalnog ringišpila. Potrebna je silna praksa da bi se osvojila distance neophodna za otklanjanje makar samo jednog mehanizma. Kad čovjek stvarno osjeti nevezanost, svježina i spokoj tog stanja su tako blistavi i čisti da više ne postoji mogućnost zaboravljanja samog sebe kao ranije.

Posmatranje i kao rezultat toga nevezanost, vremenom smanjuju prijanjanje uma za bilo koji sadržaj. Već poslije nekoliko dana vježbanja čovjek može da se rasani i da – sam za sebe, ne pod pritiskom autoriteta – shvati da sanja.

Odvajanje posmatrača i mehanizma kao objekta posmatranja ostvaruje se razvitkom svjesnosti. U početku je neprekidno ulaganje napora neizbježno – kasnije je jednostavno nemoguće. Koliko je odvojenost trajna, to zavisi od toga koliko je trajna svjesnost. Dubina ljudskog sna je nesaglediva, i većina kvaliteta koje čovjek sebi pripisuje u potpunosti su imaginarni. Zbog toga što je toliko umišljen, čovjek pati od bolesti koju možemo da nazovemo “galopirajuća imaginacija”. Ona je za homogenost psihe pogubna koliko i tuberkuloza za pluća. Prvu bolest ne primijećujemo, i to nam pokazuje koliko je ona destruktivna. Najbrže podlegneš bolesti od koje i ne znaš da si obolio, a “galopirajuća imaginacija” je nevidljiva epidemija. Mi, kao što si i sam rekao, uopšte nismo svesni koliko smo nesvjesni – otuda nerealne predstave o radu ne sebi, otuda teškoće u praksi.