Roditeljsko programiranje:
Moć podsvjesnog uma
...
Dok sam jednog poslijepodneva šepajući izlazio iz učionice, jedan od
mojih studenata predložio mi je da bi mi možda pomoglo kada
bih posjetio njegovog cimera, studenta koji je bio i kiropraktičar.
Kao što sam objasnio u prošlom poglavlju ove knjige, ne samo
da nikada nisam bio kod kiropraktičara, nego me moja alopatska
zajednica štoviše naučila da se kiropraktičara klonim i smatram
ih šarlatanima. Međutim, kada trpite takve bolove i u nepoznatom
ste okruženju, na kraju isprobate stvari koje vam inače ne bi
nikada pale na pamet.
U improviziranoj »ordinaciji« u njegovoj studentskoj sobi
kiropraktičar me po prvi put upoznao s kineziologijom, popularno
poznatom kao »testiranje mišića«. Kiropraktičar mi je rekao
da ispružim ruku i odupirem se pritisku prema dolje koji je
on na nju vršio. Bez problema sam se odupirao laganoj sili kojom
je on gurao moju ruku. Zatim me je zamolio da ispružim ruku i
odupirem mu se izgovarajući: »Zovem se Bruce.« Ponovno sam
se lako odupro pritisku, međutim tada sam već počeo misliti da
su upozorenja mojih akademskih kolega bila sasvim na mjestu
- »Ovo je ludost!« Zatim mi je kiropraktičar rekao da ispružim
svoju ruku i odupirem se njegovu pritisku dok najozbiljnije izgovaram:
»Moje ime je Mary.« Na moje zaprepaštenje, ruka mi je bubnula
dolje usprkos mom jakom otporu. »Čekajte malo« - rekao sam.
»Zacijelo se nisam dovoljno jako odupirao, probajmo još jednom.«
Tako smo i učinili, i ovaj put sam se još jače usredotočio na odupiranje.
Svejedno, kada sam ponovio: »Moje ime je Mary,« ruka mi je pala
poput kamena. Taj student, koji je sada bio moj učitelj, objasnio mi je
da kada naš svjesni um vjeruje u nešto što je u sukobu s ranije
naučenom »istinom« pohranjenom u podsvjesnom umu, intelektualni
se konflikt izražava kao slabljenje mišića tijela.
Na svoje zaprepaštenje shvatio sam da moj svjesni um, kojeg
sam s tolikim samopouzdanjem koristio u akademskom okruženju,
nije imao kontrolu kada sam izrekao mišljenje koje se razlikovalo
od istine pohranjene u nesvjesnom umu. Moj nesvjesni um je podrivao
najbolja nastojanja mog svjesnog uma da drži moju ruku vodoravno
dok sam tvrdio da se zovem Mary. Zapanjilo me otkriće da postoji drugi
»um«, druga sila koja kopilotira mojim životom. Još je šokantnija bila
činjenica da je taj skriveni um, um kojeg gotovo nisam poznavao
(osim teoretski iz psihologije), zapravo moćniji od mog svjesnog uma,
baš kao što je tvrdio Freud.
Sve u svemu, ispalo je da je moj prvi posjet kiropraktičaru bio jedno od
onih iskustava koja mijenjaju život. Naučio sam da kiropraktičari
pomoću kineziologije mogu iskoristiti urođenu iscjeliteljsku moć tijela
za djelovanje na iskrivljenje kralježnice. Nakon par jednostavnih
namještanja kralježaka na »šarlatanovom« stolu - sve bez korištenja
lijekova - bio sam u stanju normalno išetati iz te studentske sobe. Osjećao
sam se kao nov čovjek. I, što je najvažnije, upoznao sam se s »čovjekom
iza zavjese«, svojim podsvjesnim umom!
...
Da bih bolje razumio što se dogodilo u ordinaciji tog kiropraktičara,
najprije sam se posvetio komparativnoj neuroanatomiji
- ona otkriva da što je neki organizam niže na evolucijskom
stablu, njegov je živčani sustav slabije razvijen i zato se mora više
oslanjati na unaprijed programirano ponašanje (prirodu). Moljci
lete prema svjetlosti, morske kornjače vraćaju se na određene
otoke i tamo odlažu svoja jaja na plaži u određeno vrijeme, a lastavice
se određenog datuma vraćaju u Capistrano; pa ipak, koliko nam je poznato,
nijedan od tih organizama nema nikakvo znanje o tome zašto se upušta u
takva ponašanja. Ta su ponašanja urođena; ona su genetski ugrađena u
organizam i klasificiraju se kao »instinkti«.
Organizmi koji se nalaze više na evolucijskom stablu imaju
kompleksnije integrirane živčane sustave na čelu sa sve većim
mozgom koji im omogućava da usvajaju složene obrasce ponašanja
učenjem putem iskustva (odgoj). Složenost ovog mehanizma
učenja od okoline navodno kulminira s ljudima, koji se nalaze na
vrhu, ili barem blizu vrha stabla. Da citiram antropologe Emily A.
Schultz i Roberta H. Lavendu: »U borbi za opstanak ljudska bića
ovisnija su o učenju od drugih vrsta. Mi nemamo instinkte koji
bi nas, na primjer, automatski štitili i za nas pronalazili hranu i
sklonište.« [Schultz i Lavenda, 1987.]
...
Rađamo se sa sposobnošću da plivamo. Bebe mogu plivati
poput gracioznih dupina nekoliko trenutaka po rođenju, ali djeca
od svojih roditelja brzo usvoje strah od vode - promatrajte reakcije
roditelja kada njihovo dijete izmakne nadzoru i odluta do
obližnjeg bazena i l i druge vodene površine. Djeca od svojih roditelja
uče da je voda opasna. Roditelji se kasnije moraju pomučiti kako bi
Ivicu naučili plivati. Njihov prvi veliki napor usmjeren je na svladavanje
straha od vode koji su djetetu usadili u ranijim godinama.
Međutim, kroz evoluciju naše naučene percepcije postale su snažnije,
posebno zato što mogu nadjačati genetski programirane instinkte.
Fiziološki mehanizmi tijela (npr. srčani puls, krvni tlak, obrasci optoka
krvi/krvarenja, tjelesna temperatura) po svojoj su prirodi programirani
instinkti. Međutim, jogiji, isto kao i obični ljudi uz pomoć biofeedbacka,
mogu naučiti svjesno regulirati te »urođene« funkcije.
Tražeći razlog naše sposobnosti da naučimo tako kompleksna
ponašanja, znanstvenici su se usredotočili na naše velike mozgove.
Međutim, trebali bismo ublažiti svoj entuzijazam prema teoriji velikog
mozga uvažavanjem činjenice da pripadnici reda Cetacea (kitovi i dupini)
u svojim lubanjama imaju veću cerebralnu površinu od nas.
Otkrića britanskog neurologa dr. Johna Lorbera, objavljena u
članku u časopisu Science iz 1980. pod naslovom »Je li vaš mozak zaista
nužan?«, također dovode u pitanje gledište da je veličina mozga
najvažniji faktor za ljudsku inteligenciju. [Lewin, 1980.] Lorber je
proučavao mnoge slučajeve hidrocefalusa (»vodene glave«) i zaključio
da čak i kada nedostaje veći dio cerebralnog korteksa mozga
(vanjskog sloja mozga), pacijenti mogu voditi normalan život.
U svojem članku u časopisu Science Roger Lewin citira Lorbera:
Na ovom Sveučilištu [Sveučilištu Sheffield] imamo mladog studenta
s kvocijentom inteligencije 126, koji je s najboljim rezultatima diplomirao
matematiku i socijalno je potpuno normalan. Pa ipak, momak doslovno
nema mozga... Kada smo mu skenirali mozak, otkrili smo da umjesto
normalnog moždanog tkiva debelog 4,5 cm između komora i površine
korteksa, ima samo tanak plašt debeo oko jedan milimetar. Njegova lubanja
uglavnom je ispunjena cerebrospinalnom tekućinom.
Lorberova provokativna otkrića sugeriraju da ponovno moramo
razmotriti svoja stara vjerovanja o načinu na koji mozak funkcionira i
fizičkim temeljima ljudske inteligencije. U završnoj riječi ove knjige
iznosim mišljenje da se ljudska inteligencija u potpunosti može razumjeti
samo ako u jednadžbu uključimo duh (»energiju«), odnosno ono što psiholozi
upućeni u kvantnu fiziku nazivaju »supersvjesni um«. No, zasad bih se želio
zadržati na svjesnom i podsvjesnom umu - konceptima s kojima se psiholozi
i psihijatri odavno bore. Ja se ovdje njima bavim kako bih pružio biološke
temelje za svjesno roditeljstvo kao i za energetske metode psihološkog liječenja.
