Poglavlje
5
BIOLOGIJA I VJEROVANJE
Godine 1952. jedan mladi britanski liječnik napravio je pogrešku.
To je bila pogreška koja će dr. Albertu Masonu donijeti
kratkotrajnu znanstvenu slavu. Mason je pokušao bradavice
kod petnaestogodišnjeg dječaka izliječiti hipnozom. On i drugi
liječnici uspješno su primjenjivali hipnozu u liječenju bradavica,
međutim ovo je bio posebno tvrdokoran slučaj. Dječakova koža
bila je toliko gruba da je više nalikovala slonovskoj nego ljudskoj,
izuzev na prsima, gdje je imao normalnu kožu.
Masonova prva hipnotička seansa bila je usredotočena na
jednu ruku. Nakon što je dječak ušao u hipnotički trans, Mason
mu je rekao da će se koža na toj ruci izliječiti i pretvoriti
se u zdravu, ružičastu kožu. Kada se dječak vratio nakon tjedan
dana, Mason je bio zadovoljan vidjevši da ruka izgleda zdravo.
No, kada je Mason doveo dječaka do kirurga koji ga je ranije
neuspješno pokušao izliječiti presađivanjem kože, saznao je da je
počinio medicinsku pogrešku. Ugledavši dječakovu ruku, kirurg
je razrogačio oči od zaprepaštenja. Tada je rekao Masonu da dječak
ne boluje od bradavica, nego od smrtonosne genetske bolesti
zvane kongenitalna (prirođena, op. prev.) ihtioza. Suzbivši simptome
bolesti koristeći »samo« snagu uma, Mason i dječak postigli
su ono što se dotada smatralo nemogućim. Mason je nastavio s
hipnotičkim seansama i to sa zapanjujućim rezultatom - veći dio
dječakove kože s vremenom je izgledao kao dječakova zdrava,
ružičasta ruka nakon prve hipnotičke seanse. Dječak, kojeg su u
školi ranije nemilosrdno zadirkivali zbog kože grotesknog izgleda,
počeo je voditi normalan život.
Nakon što je 1952. godine u British Medical Journalu Mason
opisao svoje zapanjujuće liječenje ihtioze, njegov članak proizveo
je senzaciju. [Mason, 1952.] Mason je bio slavljen u medijima i
postao je magnet za pacijente koji su patili od te rijetke, smrtonosne
bolesti koju nikad prije nitko nije uspio izliječiti. Međutim,
ispostavilo se da hipnoza nije čudotvorni lijek za sve. Mason ju
je isprobao na mnogo drugih pacijenata oboljelih od ihtioze, među-
tim nikada mu nije pošlo za rukom ponoviti rezultate koje je
ostvario s dječakom. Mason je svoj neuspjeh pripisao vlastitom
vjerovanju u terapiju. Kada je Mason liječio druge pacijente, nije
mogao ponoviti samouvjereni stav što ga je imao kao mladi liječnik
koji je mislio da liječi težak slučaj bradavica. Poslije tog prvog
pacijenta, Mason je bio potpuno svjestan da liječi ono za što su
svi u medicinskom establishmentu znali da je prirođena, »neizlječiva«
bolest. Pokušao se pretvarati da je optimističan u pogledu prognoza,
međutim na Discovery Health Channelu kasnije je priznao:
»Glumio sam.« [Discovery Health Channel, 2003.]
Kako je moguće da um može nadjačati genetsko programiranje,
kao što se dogodilo u gornjem slučaju? I, kako je Masonovo
vjerovanje o liječenju moglo utjecati na njegov ishod? Nova biologija
sugerira neke odgovore. U prošlom poglavlju vidjeli smo
da su materija i energija isprepleteni. Logična posljedica je da su
um (energija) i tijelo (materija) na sličan način povezani, iako ih
je Zapadna medicina stotinama godina pokušavala nasilno odvojiti.
U sedamnaestom stoljeću Rene Descartes odbacio je ideju
da um ima utjecaja na fizičku prirodu tijela. Descartesova ideja
bila je da je fizičko tijelo sačinjeno od materije, a um od neidentificirane
ali očito nematerijalne supstance. Kako nije mogao identificirati prirodu
uma, Descartes je iza sebe ostavio nerješivu filozofsku zagonetku:
budući da samo materija može utjecati na materiju, kako nematerijalni
um može biti povezan s materijalnim tijelom? Nefizički um što ga je
zamislio Descartes u knjizi Gilberta Ryla pod naslovom Koncept uma
(Tho Concept of Mind), objavljenoj prije pedeset godina, popularno je
opisan kao »Duh u stroju«. [Ryle 1949.] Tradicionalna biomedicina,
znanost zasnovana na njutnovskom, isključivo materijalnom svemiru,
prigrlila je Descartesovo odvajanje uma od tijela. Medicinski govoreći,
bilo je lakše usredotočiti se na mehaničko tijelo bez da se
mora baviti njegovim nametljivim »duhom«.
Činjenica kvantne fizike nanovo spaja ono što je Descartes
razdvojio. Da, um (energija) proistječe iz fizičkog tijela, baš kao
što je Descartes mislio. Međutim, naše novo razumijevanje mehanike
svemira otkriva nam da se na fizičko tijelo može utjecati
nematerijalnim umom. Misli, energija uma, izravno utječu na način
na koji fizički mozak upravlja tjelesnom fiziologijom. Misaona
»energija« može preko mehanike konstruktivne ili destruktivne
interferencije, kao što je opisano u prethodnom poglavlju,
aktivirati ili potisnuti djelovanje različitih staničnih proteina. Iz
tog razloga sam, kada sam poduzeo prvi korak u mijenjanju svog
života, pažljivo pratio na što trošim energiju svog mozga. Morao
sam istražiti posljedice energije koju sam ulagao u svoje misli
jednako pomno kao što sam ispitivao utroške energije koju sam
koristio za pokretanje svog fizičkog tijela.
Usprkos otkrićima kvantne fizike, u Zapadnoj medicini i dalje
prevladava rascjep između uma i tijela. Znanstvenike se uči da
primjere kao što je gore opisani slučaj dječaka, koji je pomoću
uma izliječio genetski »određenu« bolest, odbacuju kao neobične
anomalije. Nasuprot tome, osobno smatram da znanstvenici
te anomalije trebaju prihvatiti i dati se na njihovo istraživanje.
U jedinstvenim slučajevima kriju se korijeni dubljeg, snažnijeg
razumijevanja prirode života - »snažnijeg«, jer načela na kojima
počivaju te iznimke nadjačavaju opće prihvaćene »istine«. Činjenica
je da iskorištavanje energije uma može biti djelotvornije od lijekova
za koje ste programirani vjerovati da su vam potrebni. Istraživanja
o kojima sam govorio u prethodnom poglavlju pokazala su da je
energija djelotvornije sredstvo za djelovanje na materiju od kemikalija.
Nažalost, znanstvenici najčešće niječu iznimke umjesto da ih
prihvaćaju. Moj omiljeni primjer znanstvenog poricanja stvarnosti
interakcija između uma i tijela odnosi se na članak u časopisu
Science o Robertu Kochu, njemačkom liječniku iz devetnaestog
stoljeća, koji je zajedno s Pasteurom sastavio Teoriju o mikrobima.
Teorija o mikrobima polazi od toga da su uzrok bolesti
bakterije i virusi. Ta je teorija danas opće prihvaćena, međutim u
Kochovo vrijeme bila je jako kontroverzna. Jedan od Kochovih
kritičara bio je toliko uvjeren da je Teorija o mikrobima pogrešna
da je drsko iskapio čašu vode u koju je bila umiješana dodana
vibrio cholerae, bakterija za koju je Koch smatrao da uzrokuje
koleru. Na opće zaprepaštenje, čovjek nije ostao pogođen viru-
lentnim patogenom. U članku u časopisu Science koji je opisivao
taj incident stajalo je: »Zbog nepoznatih razloga, nije pokazivao
simptome kolere, no svejedno, bio je u krivu.« [DiRita, 2000.]
Čovjek je preživio, a časopis Science je, odražavajući jednodušnost
mišljenja o Teoriji o mikrobima, imao smjelosti reći da
je njegova kritika teorije bila pogrešna? Ako se tvrdi da je ta bakterija
uzrok kolere, a čovjek demonstrira da virusi na njega nisu
djelovali - kako on može biti »u krivu«? Umjesto da pokušaju
shvatiti kako je čovjek izbjegao bolest koja ulijeva strah, znanstvenici
su bezbrižno odbacili tu kao i druge neugodne i »neuredne« iznimke
koje kvare njihove teorije. Sjećate li se »dogme« da geni upravljaju
biologijom? Ovo je još jedan primjer u kojem znanstvenici, skloni
ustanovljivanju valjanosti njihove istine, ignoriraju neugodne iznimke.
Problem je u tome što teorija ne može imati iznimaka; iznimke
jednostavno znače da teorija nije potpuno točna.
Aktualni primjer stvarnosti koji prkosi etabliranim znanstvenim
vjerovanjima tiče se drevne vjerske prakse hodanja po
vatri. Aspiranti se svakodnevno okupljaju kako bi proširili područje
konvencionalne svijesti hodanjem po stazi od užarenog
ugljena. Temperature ugljena i trajanje izloženosti dovoljni su da
izazovu medicinski relevantne opekline na stopalima, no ipak tisuće
sudionika prođu taj proces potpuno neozlijeđeni. Prije nego
što naprečac zaključite da ugljen u stvari nije toliko vruć, uzmite
u obzir brojne sudionike koji se pokolebaju u svojim vjerovanjima
i opeku se tijekom hodanja po istom tom sloju ugljena.
Slično tome, znanost je nedvosmislena u svojoj tvrdnji da
virus HIV uzrokuje AIDS. Međutim, nema predodžbe o tome
kako to velik broj pojedinaca koji su se zarazili tim virusom desecima
godina ne pokazuju znakove bolesti? Još više zbunjuje primjer pacijenata
u posljednjem stadiju raka koji se oporave putem spontane remisije.
Budući da su takve remisije izvan granica konvencionalne teorije,
znanost potpuno ignorira činjenicu da uopće postoje. Spontane remisije
se odbacuju kao neobjašnjivi izuzeci iz naših trenutnih istina ili,
jednostavno, kao pogrešne dijagnoze.
