Pumpkins are presented in the German city of Hassloch on September 12, 2010. The town was hosting a competition to find the best pumpkins (RONALD WITTEK/AFP/Getty Images)
Čarolija stanica - deja vu
Na sreću, pronašao sam spas u obliku kratkoročnog prekida
na Medicinskom fakultetu na Karibima. Znao sam da tamo neće
nestati svi moji problemi, međutim kad se mlažnjak probio kroz
sivi prekrivač od oblaka iznad Chicaga, osjećao sam se kao da su
nestali. Ugrizao sam se za usnu kako bih spriječio da se osmijeh
na mom licu ne pretvori u glasno smijanje. Osjetio sam se jednako
radosno kao kada sam imao sedam godina i prvi put otkrio
svoju životnu strast, čaroliju stanica.
Raspoloženje mi se dodatno poboljšalo kada je mali zrakoplov
za šest putnika sletio na Montserrat, točkicu u Karipskom
moru veličine trideset i dva puta šest kilometara. Ako je ikada
postojao rajski vrt, vjerojatno je nalikovao mom novom otočnom
domu što je izbijao iz svjetlucavog modrozelenog mora poput
golemog, lijepo izbrušenog smaragda. Kada sam izašao iz zrakoplova,
opio me povjetarac protkan blagim mirisom gardenije.
Rado sam prihvatio običaj domorodačkog stanovništva da je
vrijeme zalaska Sunca posvećeno tihoj kontemplaciji. Kako su se
dani privodili kraju, veselio sam se nebeskoj svjetlosnoj predstavi.
Moja je kuća, smještena na litici petnaest metara iznad oceana,
okrenuta prema zapadu. Vijugavi put kroz tunel od paprati
natkriven drvećem vodio me dolje do mora. Na kraju »tunela«
nalazio se otvor iza kojeg se kroz zid od grmlja jasmina nazirala
osamljena plaža. Tamo sam ritual zalaska dana često obogaćivao
s nekoliko »krugova« u toplom, kristalno bistrom moru. Nakon
plivanja oblikovao bih pijesak na plaži u udoban naslonjač, zavalio
se i promatrao kako Sunce polagano zalazi u more.
Na tom udaljenom otoku nalazio sam se izvan stalne životne
trke i mogao sam promatrati svijet bez paravana od dogmatskih
uvjerenja civilizacije. Isprva je moj um neprestano revidirao
i kritizirao moj životni debakl, no uskoro su moji mentalni Siskel
i Ebert (popularni filmski kritičari u SAD-u koji su imali
vlastitu televizijsku emisiju; op.prev.) prestali sa svojim »palac gore/palac
dolje« recenzijama mojih četrdeset godina života i počeo sam se
prisjećati kako je živjeti u trenutku i za trenutak. Nanovo sam se
upoznavao sa senzacijama koje sam posljednji put doživio još kao bezbrižno
dijete. Ponovno sam osjećao užitak življenja.
Živeći u tom otočnom raju postao sam ljudskiji i čovječniji.
Također, postao sam bolji stanični biolog. Gotovo čitavo moje formalno
znanstveno obrazovanje bilo se odvijalo u sterilnim, beživotnim
učionicama, predavaonicama i laboratorijima. Međutim,
kada sam jednom uronio u bogati karipski ekosustav, biologiju
sam počeo promatrati kao cjeloviti sustav koji živi i diše, a ne kao
zbir pojedinačnih vrsta koje dijele komad Zemljine površine.
Dok sam tiho sjedio u otočkim prašumama nalik vrtovima
i ronio oko koraljnih grebena što su svjetlucali poput dragulja,
stekao sam uvid u čudesnu sjedinjenost biljnih i životinjskih vrsta
na otoku. Sve vrste žive u profinjenoj, dinamičnoj ravnoteži
ne samo s drugim životnim oblicima nego i s fizičkim okolišem.
Dok sam sjedio u karipskom rajskom vrtu svojom pjesmom mi se
obraćala harmonija života - ne životna borba. Postao sam uvjeren
da suvremena biologija poklanja premalo pozornosti važnoj
funkciji suradnje, zato što darvinistički korijeni ističu natjecateljsku
prirodu života.
Na negodovanje svojih kolega profesora u SAD - u , u Wisconsin
sam se vratio pun ideja o radikalnom zaokretu koji osporava
sveta, temeljna vjerovanja biologije. Čak sam počeo otvoreno kritizirati
Charlesa Darwina i ispravnost njegove teorije evolucije.
U očima većine drugih biologa moje ponašanje je bilo jednako
svećeniku koji hoda Vatikanom tvrdeći da je Papa prevarant.
Mojim kolegama može se oprostiti što su mislili da me kokosov
orah pogodio u glavu kada sam dao ostavku na svoje stalno
profesorsko mjesto i, ispunivši si životni san da budem član
rock-skupine, otišao na glazbenu turneju. Otkrio sam Yannija,
koji je kasnije postao velika zvijezda, i zajedno s njim napravio
lasersku predstavu. No, uskoro sam shvatio da sam mnogo skloniji
poučavanju i istraživačkom radu nego produciranju rock 'n'
roll predstava. Odustavši od glazbenog posla i vrativši se na Karibe
da ponovno poučavam staničnu biologiju, priveo sam kraju
svoju krizu srednjih godina koju ću, sa svim njezinim bolnim
pojedinostima, opisati u jednom od sljedećih poglavlja.
Moj konačni raskid s konvencionalnim akademskim svijetom
dogodio se na stanfordskom Medicinskom fakultetu. U to
vrijeme već sam bio neskriveni zagovornik »nove« biologije. Počeo
sam osporavati ne samo Darwinovu »tko jači taj kvači« verziju
evolucije nego i centralnu biologijsku dogmu...
Iako mi je to pružilo intelektualnu zadovoljštinu,
znao sam, da sam nastavio predavati i istraživati na
Medicinskom fakultetu, da bi se moji kolege i dalje pitali o onim
kokosima koji su mi možda pali na glavu jer sam, prema akademskim
standardima, u zadnjem desetljeću postao čak još veći
radikal. Moja preokupacija novom biologijom postala je više od
intelektualne vježbe. Smatrao sam da nas stanice uče ne samo
o životnim mehanizmima nego i o tome kako da živimo bogat,
ispunjen život.
U znanstvenoj kuli od bjelokosti razmišljanje te vrste nesumnjivo
bi mi donijelo nagradu ćaknutog dr. Doolittla za antropomorfizam
odnosno, točnije, citomorfizam - razmišljanje poput
stanica - ali za mene je to uvod u biologiju. Vi sebe možete smatrati
individuom, međutim kao stanični biolog ja vam mogu reći
da ste vi u stvari kooperativna zajednica otprilike pedeset bilijuna
jednostaničnih građana. Gotovo sve stanice koje sačinjavaju vaše
tijelo su nalik amebama, pojedinačni organizmi koji su razvili
kooperativnu strategiju za svog uzajamnog preživljavanja. Svedeno
na osnovne pojmove, ljudska bića su jednostavno posljedica
»kolektivne amebne svijesti.« Kao što nacija odražava osobine
svojih građana, tako i naša ljudskost mora odražavati osnovnu
prirodu naših staničnih zajednica.
Bruce H. Lipton
