TETOVIRANA JESEN

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojiš.
A ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu
i tad ću da budem sretan
što još uvijek negdje postojiš.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se… bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvijezde koja polako gasne.
Suton… iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad… nemam ništa sem rima
a i njih bi’ najradije da vratim
nekoj dalekoj zvijezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nježan i ranjiv.

Te jeseni mi je ostao osmijeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

A kada ostavim zvijezde
hoću da budeš kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najljepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
još
malo.
Jer kada odeš iz rime
u noć jezivo strašnu
ja ću manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir, i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pjesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje između smreka
naći će uplašene zvijezde
i upaljene svijeće.
veče, i jedan komadić bola.
Riječi će uvijek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvijezde večeras namjerno na pčelinjak liče
dok svjetlost klizi niz lice i zvjezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dođu, još manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi, a dalje, ko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge.
Smijući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu.
I LAĐE KAD POTONU JOš DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke vječno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer, tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu još dugo sanjaju luku.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svjetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da vjerujem i da ne vjerujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu bijeloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da već danima sanjam istog leptira,
samo svjetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi’ ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proljeće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da ćute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada još uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

Da li se ponekad sjeti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l’ je bar malo zaboli?
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najljepšu pjesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmijehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
ali nije htjela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna… možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klovn koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bijednu svotu.
DA LI SE PONEKAD SJETI GLEDAJUĆI KROZ TUĐA OKNA
NIZ ULICE PUSTE I KIŠNE, DA L’ JE BAR MALO ZABOLI?
MENI JE SASVIM DOVOLJNO AKO JOJ ZADRHTI LOKNA
PA MAKAR NIKAD NE REKLA DA ME JOŠ UVIJEK VOLI.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mjesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sjećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
sjeti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sjećam više
sa druge strane svjetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klovn kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.