Fraktalna evolucija -
teorija s kojom možemo živjeti
Objasnio sam zašto sam sada duhovni znanstvenik. A sada
bih želio objasniti zašto sam optimist. Po mom mišljenju, priča
o evoluciji je priča o ponavljajućim uzorcima. Danas se nalazimo
na kritičnoj točki, međutim planet je to već više puta prošao.
Evolucija je bila obilježena prevratima koji su doslovce izbrisali
postojeće vrste, uključujući najpoznatije žrtve, dinosaure. Ti prevrati
su bili neposredno povezani s katastrofama povezanima s okolišem,
baš kao i današnja kriza. Dok se ljudska populacija povećava,
natječemo se za prostor s drugim organizmima s kojima dijelimo
ovaj planet. Međutim, dobra vijest je da su slični pritisciu prošlosti
doveli do novog načina življenja, te da će to učiniti ponovno.
Nalazimo se na završetku jednog evolucijskog ciklusa i pripremamo
se stupiti u novi. Kako se jedan ciklus privodi kraju, ljudi postaju
razumljivo zabrinuti i uznemireni zbog neuspjeha uređenja na
kojima se temelji ova civilizacija. Pa ipak, smatram da će »dinosauri«
koji trenutno siluju prirodu izumrijeti. Preživjet će oni koji shvaćaju
da su naši nepromišljeni činovi destruktivni i za planet i za nas same.
Kako mogu biti tako siguran u to? Moja sigurnost proizlazi
iz mog proučavanja fraktalne geometrije. Evo definicije geometrije
koja će objasniti zašto je ona važna za proučavanje strukture
naše biosfere. Geometrija je matematička procjena »načina na koji
se različiti dijelovi nečega slažu u odnosu jedan prema drugome.«
Sve do 1975. godine jedina dostupna geometrija bila je euklidska.
Ona je sabrana u drevnom trinaest-sveščanom grčkom djelu
Euklidovi elementi napisanom oko 300. godine pr. Kr.
Prostorno usmjerenim studentima euiklidsku geometriju je lako
razumjeti jer se bavi tijelima kao što su kocke, kugle i stošci koja
se mogu predočiti i nacrtati na milimetarskom papiru.
Međutim, euklidska geometrija ne može se primijeniti na prirodu.
Na primjer, koristeći matematičke formule te geometrije ne
možete nacrtati drvo, oblak ili planinu. Većina organskih i
neorganskih struktura u prirodi posjeduje nepravilnije uzorke
nalik kaotičnima. Te prirodne slike mogu se napraviti jedino pomoću
nedavno otkrivene matematike zvane fraktalna geometrija.
Francuski matematičar Benoit Mandelbrot pokrenuo je 1975. godine
polje fraktalne matematike i geometrije. Poput kvantne fizike,
fraktalna (frakcijska) geometrija prisiljava nas da uzmemo u obzir
nepravilne uzorke, neobičniji svijet zakrivljenih oblika i predmeta s
više od tri dimenzije.
Matematika fraktala je zapanjujuće jednostavna jer vam je potrebna
samo jedna jednadžba, u kojoj se koristi samo množenje i zbrajanje.
Na primjer, »Mandelbrotov skup« temelji se na jednostavnoj formuli
u kojoj se proizvoljni broj množi sa samim sobom i zatim dodaje
početnom broju. Rezultat te jednadžbe se zatim koristi kao početni
broj za sljedeću jednadžbu; rezultat te jednadžbe kao početna
vrijednost sljedeće jednadžbe i tako dalje.
Izazov se sastoji u tome da se, iako svaka jednadžba slijedi istu
formulu, ti izračuni moraju ponoviti milijune puta kako bi se
vizualizirao fraktalni uzorak. Ručno računanje i vrijeme potrebno
da se izračunaju milijuni jednadžbi onemogućili su rane matematičare
da prepoznaju vrijednost fraktalne geometrije. S napretkom snažnih
računala, Mandelbrot je uspio definirati tu novu matematiku.
Svojstveno za geometriju fraktala je stvaranje beskonačno
ponavljajućih, »sebi-sličnih« uzoraka koji su ugniježđeni jedan
unutar drugoga. Grubu predodžbu ponavljajućih oblika možete
dobiti zamislite li ručno obojene ruske »babuške«. Svaki manji
oblik je minijatura većeg oblika, međutim nije nužno njegova
identična verzija. Fraktalna geometrija naglašava odnos između
uzoraka u čitavoj strukturi i uzoraka vidljivim u dijelovima te
strukture. Na primjer, uzorak grančica na grani nalikuje uzorku
grana koje se granaju iz debla. Uzorak glavnog toka rijeke nalikuje
uzorcima njegovih manjih pritoka. U ljudskom pluću, fraktalni
uzorak grananja duž bronhija ponavlja se u manjim bronhiolama.
Arterijske i venske krvne žile te periferni živčani sustav također
pokazuju slične ponavljajuće uzorke.
Jesu li ponavljajuće slike uočene u prirod i puka slučajnost? Mislim
da je odgovor definitivno »ne«. Da bih objasnio zašto smatram
da fraktalna geometrija definira strukturu života, razmotrimo
ponovno dvije točke.
Kao prvo, priča o evoluciji je, kao što sam naglasio mnogo puta u
ovoj knjizi, priča o napretku prema većoj svjesnosti. Kao drugo,
u našem proučavanju membrane, kompleks receptorskih i
efektorskih proteina definirali smo kao temeljnu jedinicu svjesnosti/
inteligencije. Shodno tome, što više receptorskih i efektorskih
proteina organizam posjeduje, to više svjesnosti ima i nalazi se više
na evolucijskoj ljestvici.
Međutim, postoje fizička ograničenja za povećanje broja receptorsko-
efektorskih proteina koji mogu stati u stanicu membrane. Debljina
stanične membrane iznosi sedam do osam nanometara, što je promjer
njezina dvostrukog fosfolipidnog sloja. Prosječni promjer receptorsko-
efektorskih proteina »svjesnosti« je približno jednaka promjeru
fosfolipida u koje su uklopljeni. Budući da je debljina membrane tako
strogo određena, ne možete u nju nabiti mnoštvo integralnih
membranskih proteina slažući ih jednog povrh drugog. Na raspolaganju
vam je sloj debljine jednog proteina. Shodno tome, jedini izbor je
povećati površinu membrane.
… Evolucija, širenje svjesnosti, može se stoga fizički definirati s
porastom površine membrane. Matematička istraživanja pokazala su
da je fraktalna geometrija najbolji način da se izračuna površina
(membrana) u trodimenzionalnom prostoru (stanici). Shodno tome,
evolucija postaje fraktalna stvar. Ponavljajući uzorci u prirodi su nužnost,
a ne slučajnost, »fraktalne« evolucije.
Moja poanta nije u tome da se zapletemo u matematičke pojedinosti
modeliranja. Ponavljajući fraktalni uzorci postoje u prirodi, kao i u
evoluciji. Neobično lijepe, računalno-proizvedene slike koje prikazuju
fraktalne uzorke trebaju nas podsjetiti da, usprkos tjeskobi suvremenog
čovjeka, i prividnog kaosa u kojem se nalazi ovaj svijet, u prirodi postoji
red te da nema ničeg istinski novog pod suncem. Ponavljajući, fraktalni
uzorci evolucije omogućavaju nam da predvidimo da će ljudi shvatiti
kako da prošire svoju svijest kako bi se popeli na sljedeću prečku
evolucijske ljestvice.
Uzbudljivi, ezoterični svijet fraktalne geometrije nudi nam matematički
model koji sugerira da su »proizvoljnost, nesistematičnost, nasumičnost
i slučajnost« o kojima je pisao Mayer jedan zastarjeli koncept. U stvari,
mislim da je to ideja koja ne služi čovječanstvu te da bi trebala, što je
prije moguće, poći stopama predkopernikanskog, geocentričnog
pogleda na svijet. Jednom kada shvatimo da postoje ponavljajući,
uređeni uzorci u prirodi i evoluciji, životi stanica, koji su nadahnuli ovu
knjigu i promjene u mom životu, postaju još poučniji. Milijardama
godina stanični živi sustavi su provodili djelotvoran mirovni plan koji
im omogućava da poboljšaju svoje šanse za preživljavanje kao i šanse
za preživljavanje drugih organizama u biosferi.
Zamislite populaciju od trilijun pojedinaca koji žive pod jednim krovom
u državi vječite sreće. Takva zajednica postoji - zove se zdravo ljudsko
tijelo. Očito je, stanične zajednice funkcioniraju bolje od ljudskih
zajednica - nema odbačenih, »beskućnih« stanica u našim tijelima.
Naravno, osim ako naše stanične zajednice nisu u velikom neskladu
koji prouzrokuje da se neke stanice povuku iz suradnje sa zajednicom.
Rak u biti predstavlja beskućne, besposlene stanice koje iscrpljuju
druge stanice u zajednici. Kada bi ljudi oblikovali način življenja po
uzoru na zdrave zajednice stanica, u našim društvima i našem svijetu
bilo bi više mira i vitalnosti. Stvaranje takve miroljubive zajednice je
izazov budući da svaka osoba različito percipira svijet, te u stvari postoji
šest milijardi ljudskih verzija stvarnosti na ovom planetu i svaka od njih
percipira svoju vlastitu istinu. Kako populacija raste, te stvarnosti se
sve više sudaraju jedna s drugom.
Kao što je opisano u prvom poglavlju, ali vrijedi ponoviti, stanice su
se u ranom stadiju evolucije već suočile sa sličnim izazovom. Nedugo
nakon nastanka Zemlje brzo su se razvili jednostanični organizmi.
Tokom sljedećih tri i pol milijarde godina pojavile su se na tisuće
varijacija jednostaničnih bakterija, alga, plijesni i protozoa, svaka s
različitom razinom svjesnosti. Vjerojatno je da su se poput nas ti
jednostanični organizmi počeli prividno nekontrolirano razmnožavati
te da su prenapučili svoj okoliš. Počeli su se sudarati jedni s drugima i
pitati, »Hoće li biti dovoljno za mene?« Mora da je i za njih to bilo
zastrašujuće iskustvo. S tom novom, nametnutom bliskošću i
posljedičnom promjenom u njihovom okolišu, stanice su počele tražiti
djelotvoran odgovor na svoje stresove. Ti stresovi doveli su do nove i
veličanstvene ere u evoluciji, u kojoj su se jednostanične stanice udružile
u altruističnim višestaničnim zajednicama. Krajnji rezultat su bili ljudi,
na ili pri vrhu evolucijske ljestvice.
Smatram da će, slično tome, stresovi koji proistječu iz sve veće ljudske
populacije biti odgovorni za naš prelazak na sljedeću prečku evolucijske
ljestvice. Mišljenja sam da ćemo se udružiti u globalnu zajednicu.
Pripadnici te prosvijetljene zajednice bit će svjesni da smo napravljeni
na sliku našeg okoliša, to jest da smo božanski i da moramo funkcionirati
ne na način preživljavanja najsposobnijih, nego na način koji pomaže
svakome i svemu na ovom planetu.
