Placebo: Učinak vjerovanja
Svaki student medicine nauči, barem usput, da um može
utjecati na tijelo. Nauče da neki ljudi ozdrave kada vjeruju (pogrešno)
da dobivaju lijek. Kada pacijent ozdravi uzimajući tabletu
od šećera, medicina to definira kao placebo učinak. Moj prijatelj
Rob Williams, osnivač PSYCH-K-a, na energiji zasnovanog sustava
psihološke terapije, sugerira da bi bilo prikladnije nazivati
ga učinak percepcije. Ja ga zovem učinak vjerovanja kako bih naglasio
da naše percepcije, bez obzira na to jesu li točne ili netočne,
jednako utječu na naše ponašanje i naša tijela.
Ja slavim učinak vjerovanja, koji je nevjerojatan dokaz iscjeliteljske
sposobnosti tijela/uma. Pa ipak, »sve je to u njihovim glavama«
placebo učinak tradicionalna medicina povezuje s, u najgorem slučaju,
šarlatanima ili, u najboljem slučaju, slabim, sugestibilnim
pacijentima. Na medicinskim fakultetima se placebo
učinak prolazi na brzinu kako bi studenti što prije stigli do pravog
oruđa suvremene medicine kao što su lijekovi i operacije.
To je golema pogreška. Placebo učinak bi trebao biti važna
tema na Medicinskom fakultetu. Smatram da bi medicinsko obrazovanje
liječnike trebalo osposobljavati da prepoznaju moć naših
unutarnjih resursa...
Smatram da je medicinsko odbacivanje uma po kratkom postupku
rezultat ne samo dogmatskog razmišljanja nego i financijskih
razloga. Kada bi snaga uma mogla izliječiti vaše bolesno tijelo,
zašto biste išli vašem liječniku i, još važnije, zašto biste kupovali
lijekove? U stvari, nedavno sam na svoje razočaranje otkrio
da farmaceutske kompanije proučavaju pacijente koji reagiraju
na tablete šećera, ali s ciljem da ih eliminiraju iz ranih kliničkih
ispitivanja lijekova. Farmaceutske proizvođače neminovno smeta
što se u većini njihovih kliničkih ispitivanja placebo uzorci,
»lažni lijekovi«, pokazuju jednako djelotvornima kao i njihovi
dizajnirani kemijski kokteli. [Greenberg, 2003.] Iako farmaceutske
kompanije ustrajavaju u tvrdnjama da ne pokušavaju olakšati
odobravanje nedjelotvornih lijekova, jasno je da je djelotvornost
placebo tableta prijetnja farmaceutskoj industriji. Meni je poruka
proizvođača lijekova jasna: ako ne možete placebo tablete pobijediti
pošteno, jednostavno ih izbacite iz natjecanja!
Činjenica da većina liječnika nije obučena da uzme u obzir
djelovanje placebo-efekta je ironična, budući da neki povjesničari
iznose jake argumente da je povijest medicine dobrim dijelom
povijest placebo efekta. Tijekom najvećeg dijela medicinske
povijesti, liječnici nisu posjedovali djelotvorne metode za borbu
protiv bolesti. Neke od zloglasnijih terapija koje je mainstream
medicina nekada propisivala uključuju puštanje krvi, tretiranje
rana s arsenom i, poslovični lijek za sve, ulje od zmije zvečarke.
Nema sumnje da su neki pacijenti, prema opreznim procjenama
jedna trećina populacije koja je vrlo podložna ozdraviteljskoj
moći placebo učinka, ozdravili uz takve načine liječenja. U današnjem
svijetu, kada liječnici u bijelim kutama odlučno primjenjuju
svoje terapije, pacijenti mogu vjerovati da terapija djeluje
- a ona i djeluje, bez obzira radi li se o pravom lijeku ili samo
šećernoj tableti.
Iako je pitanje kako placebo djeluje medicina uglavnom
ignorirala, odnedavno neki mainstream medicinski istraživači
obraćaju pozornost na nj. Rezultati tih istraživanja sugeriraju da
placebo učinak ne potiču samo luckaste terapije iz devetnaestog
stoljeća, nego da to može činiti i sofisticirana tehnologija suvremene
medicine, uključujući i »najkonkretniju« medicinsku metodu – kirurgiju.
Istraživanje Medicinskog fakulteta Baylor (Baylor School
of Medicine) 2002. godine objavljeno u New England Journal of
Medicine procjenjivalo je operacije pacijenata s teškim bolovima
u koljenima. [Moseley, et al., 2002.] Glavni autor studije, dr. Bruce
Moseley, »znao« je da operacije koljena pomažu njegovim
pacijentima: »Svi dobri kirurzi znaju da u kirurgiji nema placebo
efekta.« Međutim, Moseley je pokušavao utvrditi koji je dio
operacije pomogao njegovim pacijentima. Pacijenti koji su sudjelovali
u studiji podijeljeni su u tri skupine. Jednoj skupini pacijenata
Moseley je sastrugao oštećenu hrskavicu u koljenu. Kod
druge skupine isprao je koljenski zglob i tako odstranio materijale
koji bi mogli uzrokovati upalni učinak. Oboje su standardni
postupci za tretiranje artritičnih koljena. Treća skupina dobila
je »lažnu« operaciju. Pacijent je bio stavljen pod narkozu, Moseley
je napravio tri standardna reza i zatim govorio i ponašao se
kao što običava tijekom pravih operacija - čak je bućkao po vodi
kako bi simulirao zvuk procedure ispiranja koljenja. Nakon 40
minuta Moseley je zašio rezove kao daje dovršio operaciju. Svim
trima grupama propisana je jednaka postoperativna njega koja je
uključivala program fizikalne terapije.
Rezultat je bio šokantan. Da, pacijentima u skupinama koje
su operirane stanje se poboljšalo. Međutim, stanje skupine koja
je primila placebo poboljšalo se jednako kao i kod druge dvije
skupine! Usprkos činjenici da se godišnje obavi 650.000 operacija
na artritičnim koljenima, pri čemu svaka košta oko 5.000 dolara,
Moseleyju su rezultati bili jasni: »Tim pacijentima nije nimalo
pomoglo moje kirurško umijeće. Čitava korist od operacije za
osteoartritis koljena bila je placebo učinak.« Televizijske vijesti
zorno su predstavile te zapanjujuće rezultate. Snimke su prikazale
pacijente iz placebo skupine kako hodaju i igraju košarku,
ukratko kako rade stvari koje nisu mogli prije »operacije«. Placebo
pacijenti dvije godine nisu saznali da su podvrgnuti lažnoj
operaciji. Tim Perez, koji je prije operacije hodao uz pomoć štapa,
sada može igrati košarku sa svojom djecom. Temu ove knjige
sažeo je kada je za Discovery Health Channel izjavio: »U ovom
svijetu sve je moguće kada se usredotočite na to. Ja znam da vaš
um može raditi čuda.«
Istraživanja su pokazala da je placebo učinak djelotvoran
u liječenju različitih bolesti, uključujući astmu i Parkinsonovu
bolest. U liječenju depresije placebo lijekovi su slavni. Toliko da
je psihijatar Walter Brown sa medicinskog fakulteta na Brown
University predložio da placebo tablete budu primarna terapija
za pacijente s blagom i umjerenom depresijom. [Brown, 1998.]
Pacijentima bi bilo rečeno da dobivaju lijek bez aktivnog sastojka,
međutim da to neće smanjiti djelotvornost tablete. Studije sugeriraju
da čak i kada ljudi znaju da ne dobivaju lijek, placebo tablete i dalje djeluju.
Jedna indikacija snage placeba dolazi iz izvještaja američkog
Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi. Izvještaj je ustanovio da se
stanje poboljša polovici depresivnih pacijenata koji uzimaju lijekove
te kod trideset i dva posto pacijenata koji uzimaju placebo.
[Horgan, 1999.] Čak i taj impresivni pokazatelj možda podcjenjuje
moć placebo učinka jer su mnogi sudionici istraživanja shvatili
da uzimaju pravi lijek jer su iskusili popratne učinke koje nisu
iskusili oni koji su uzimali placebo. Jednom kada pacijenti shvate
da uzimaju pravi lijek, to jest jednom kada povjeruju da dobivaju
pravu pilulu, tada su znatno više podložni učinku placeba.
S obzirom na moć placeba, nije čudo da se 8,2 milijarde dolara
teška industrija antidepresiva našla pod udarom kritičara
koji farmaceutske kompanije optužuju za napuhavanje podataka
o djelotvornosti njihovih tableta. U članku 2002. godine objavljenom
u časopisu Američkog psihološkog udruženja, Prevention
& Treatment, pod naslovom »Carevi novi lijekovi«, profesor
psihologije s University of Connecticut, Irving Kirsch, otkrio je
da bi se, kao što su utvrdila klinička ispitivanja, osamdeset posto
učinka antidepresiva moglo pripisati placebo učinku. [Kirsch, et
al., 2002.] Kirsch se 2001. godine morao pozvati na Zakon o slobodi
informiranja kako bi iznio podatke o kliničkim ispitivanjima
glavnih antidepresiva, naime Agencija za hranu i lijekove nije
željela objaviti te podatke. Podaci pokazuju da u više od polovice
kliničkih isltraživanja šest vodećih antidepresiva lijekovi nisu
nadmašili placebo, šećerne tablete. Kirsch je u intervjuu za Discovery
Health Channel zamijetio: »Razlika između reakcije na lijekove
i reakcije na placebo u prosjeku je bila manja od dva boda
na kliničkoj ljestvici koja ide od pedeset do šezdeset bodova. To
je vrlo mala razlika. Ta je razlika klinički beznačajna.«
Još jedna zanimljiva činjenica o djelotvornosti antidepresiva
je da su oni tijekom godina u kliničkim ispitivanjima postizali
sve bolje i bolje rezultate, što sugerira da su njihovi placebo
učinci jednim dijelom rezultat jakog marketinga. Što je više čudo
antidepresiva propagirano u medijima i reklamama, to su oni postajali
djelotvorniji. Vjerovanja su zarazna! Danas živimo u kulturi
u kojoj ljudi vjeruju da antidepresivi djeluju, pa stoga i djeluju.
Dizajnerica interijera iz Kalifornije, Janis Schonfeld, koja je
sudjelovala u kliničkom testiranju djelotvornosti Effexora 1997.
godine, bila je jednako »zapanjena« kao i Perez kada je saznala
da je uzimala placebo. Ne samo da su je tablete oslobodile depresije
koja ju je mučila trideset godina - i snimke njezinog mozga
rađene tijekom čitavog ispitivanja pokazale su izrazito pojačanu
aktivnost u njezinom prefrontalnom korteksu. [Leuchter, et al.,
2002.] Poboljšanje njezinog stanja nije »sve je to samo u njezinoj
glavi«. Kada se mišljenje promijeni, to apsolutno utječe na vašu
biologiju. Schonfeld je također patila od mučnine, čestog popratnog
učinka Effexora. Ona je tipičan primjer pacijenata koji ozdrave
uz terapiju placebom i kasnije saznaju da ne uzimaju pravi
lijek - bila je uvjerena da su liječnici napravili pogrešku pri označavanju,
jer »znala« je da koristi lijek. Insistirala je da istraživači
ponovno provjere svoje bilješke kako bi bili apsolutno sigurni da
ona nije uzimala lijek.
