Странице

петак, 1. октобар 2010.

MEDITACIJE LJUBAVI 14.



Do sada je sve što ste imali bilo samo dobrota srca, dobra volja, simpatija, pažnja prema drugima - stanja duše koja ste pogrešno smatrali ljubavlju, ali koja imaju malo toga zajedničkog sa njom, kao drhtavi plamen sveće u poređenju sa bleštavim zrakom sunca.
Šta je ljubav? Senzibilnost za svaki delić stvarnosti, u vama i oko vas, uz istovremenu otvorenost čitavog va­šeg duha za tu stvarnost. Ponekad ćete tu stvarnost pri­hvatiti, ponekad je odbaciti; ponekad ćete je ignorisati, ponekad joj posvetiti svu svoju pažnju. Ali, u svim slu­čajevima, odgovorićete na nju vođeni senzibilnošću, a ne užurbanom potrebom.
A šta je kačenje? To je glad, grabljenje koje otuplju­je vašu osetljivost; droga koja zamagljuje vašu percepci­ju. Eto zašto ljubav ne može da se rodi dok postoji i naj­slabija vezanost za neku stvar ili osobu. Ljubav je u stvari senzibilnost, a senzibilnost koja je i malo ograni­čena, u suštini je uništena... Ne postoji ne­savršena ljubav, nedovoljna ili delimična ljubav. Ljubav, kao i senzibilnost, ili postoji celovita, ili uopšte ne po­stoji. Ili je imaš svu, ili je uopšte nemaš. Tako, samo kad veze iščeznu, ulazite u neograničeno carstvo duhovne slo­bode koje se zove Ljubav, i postajete sposobni da vidite i uzvratite.
Ne bi trebalo da brkate ovu slobodu sa ravnodušno­šću onih koji nikada nisu prošli kroz neku vezu... Ova ravnodušnost koju mnogi brkaju sa ljubavlju (oni nisu vezani ni za koga, oni „vole sva bića"), nije senzi­bilnost, već više otvrdnulost srca, koja potiče od odbaci­vanja, razočaranja, pa i prakse odricanja.
Ne, vi se morate suočiti sa uzburkanim morem ve­za ako hoćete da stignete do zemlje ljubavi. Neki koji ni­kada nisu isplovili na more, ubedili su sami sebe da su već stigli u luku...
Jer život, sam po sebi, nikada ne bi stvorio ljubav; odveo bi vas samo do privlačnosti, od privlačnosti ka uživanju, zatim kačenju i vezivanju, što na kraju vodi zamoru i dosadi. Posle nekog vremena, sti­že se do raskida, da bi zamorni ciklus nanovo otpočeo: privlačnost, uživanje, kačenje, vezivanje, umor, dosada. I sve te stvari pomešane sa nemirom, ljubomorom, grabIjivošću, patnjom.
Kada više puta prođete kroz taj ciklus, dođe trenu­tak kad vam je svega dosta, i kada poželite da izronite iz tog vrtloga. Ako imate dovoljno sreće da ponovo ne na­letite na nekoga ili nešto što će vas zaslepiti, najzad će­te osvojiti jedan krhki mir. To je maksimum što život može da vam pruži. Vi možete pogrešno porediti ovo stanje sa slobodom, i tako na kraju umreti a da nikada niste stvarno spoznali šta znači biti slobodan i voleti. Ako želite da raskinete taj ciklus i uđete u svet ljubavi, morate ciljati dok je veza još sveža, ne kad je već pusti­la korenje. I morate je pogoditi ne mačem odricanja (jer to proizvodi samo neosetljivost), već mačem svesnosti.
Čega treba da postanemo svesni? Tri stvari.
Prvo, morate sagledati patnju koju sva ta droga u vama proizvodi: uspone i padove, ushićenja, strepnje i razočaranja, dosadu koja neizbežno sledi.
Drugo, morate shvatiti šta vam ova droga uskraćuje - slobodu da volite i uživate u svakom trenutku i u sva­koj stvari u životu.
Treće, shvatite da ste zbog svoje zavisnosti i programiranosti ukrasili objekat svog kačenja lepotom i vrednošću koje on jednostavno nema. Ono u šta ste se zalju­bili samo je u vašoj glavi, a ne u osobi ili nekoj stvari koju volite.
Obično se kaže: samo kada ste duboko voljeni i za­ljubljeni, u stanju ste da volite sve druge. Nije istina. Za­ljubljen čovek otvara se prema svetu, ali ne u ljubavi, već u euforiji. Za njega svet poprima nerealnu ružičastu bo­ju, koju gubi istog trenutka kad euforija splasne. Njego­va takozvana ljubav nije plod jasnog viđenja stvarnosti, već potiče od ubeđenja, istinitog ili lažnog, da je voljen. Takvo ubeđenje veoma je krhko, jer se bazira na osećanjima nepredvidljivih, promenljivih osoba za koje on veruje da ga vole, dok one u svakom trenutku mogu da okre­nu dugme i ugase tu njegovu euforiju.
Nije ni čudo što oni koji stupaju ovom stazom nika­da ne gube sopstvenu nesigurnost. Jer, kada se otvarate prema svetu podstaknuti snagom ljubavi koju vam neko pruža, vi se prosvetljavate ne zbog svoje percepcije stvar­nosti, već zbog ljubavi koju ste dobili od nekoga: eto ka­ko taj neko kontroliše situaciju i može u svako doba is­ključiti vaš entuzijazam.
Kada uzmete mač svesnosti da biste raskinuti svoje veze i otvorili se ka ljubavi, morate paziti na jednu stvar: ne smete biti nagli, nestrpljivi, ili neprijatelji samih se­be. Kako se ljubav može roditi iz takvih stavova? Uzga­jajte u sebi saosećanje i isti osećaj za stvarnost kakvim hirurg operiše svojim instrumentima. Tako ćete se naći u čudesnoj situaciji da volite bez kačenja za predmet ljuba­vi, i da uživate u tome više nego pre, jer ćete istovreme­no uživati u svakoj drugoj stvari ili osobi.
Ovo je najsigurnija provera da li je vaše osećanje lju­bav. Daleko od toga da postanete ravnodušni, sada uži­vate u svemu, kao što ste pre toga uživali samo u onome za šta ste vezani. Međutim, sada više ne postoje grozničavost, briga i patnja.
U suštini, sada se može reći da uživate u svemu i ni u čemu. Jer, došli ste do velikog otkrića da je ono što či­ni da uživate u svakoj stvari ili osobi nešto unutar vas. Orkestar je u vama, i vi ga nosite sa sobom kud god kre­nuli. Stvari i osobe izvan vas usklađuju samo određenu melodiju koju će orkestar da odsvira. A kada vašu pažnju ništa posebno ne privuče, orkestar će izvoditi svoju mu­ziku, bez potrebe za spoljnim podsticajima.
Vi sada donosite svome srcu sreću kakvu ništa izvan vas ne može dati ili oduzeti, što je još jedna proba lju­bavi - srećni ste bez ikakvog određenog razloga.
Da li će ta ljubav potrajati? Ne postoje garancije. Iako ljubav ne može biti delimična, ona može biti ogra­ničenog trajanja. Ljubav dolazi i odlazi, zavisno od toga da li je vaš duh budan i svestan, ili se prepušta dremežu i spavanju. Ali ipak postoji nešto sigurno. Kada jednom okusite samo delić toga što se zove ljubav, shvatićete da nema te cene koja je previsoka, nema žrtve koja je pre­velika, ako zauzvrat možete osvojiti jedinu stvar koja ži­vot čini vrednim življenja.

Antoni De Melo