Kako um upravlja tijelom
Moji zaključci o načinu na koji vjerovanja upravljaju biologijom
zasnovani su na mojim istraživanjima kloniranih endotelijalnih
stanica, stanica koje tvore unutrašnju stjenku krvnih žila.
Endotelijalne stanice koje sam uzgajao u kulturi stanica pomno
su nadzirale svoj svijet i mijenjale svoje ponašanje u skladu s podacima
koje su očitavale iz okoliša. Kada bi im se dale hranjive tvari, stanice
bi se kretale prema tim hranjivim tvarima sa staničnim ekvivalentom
otvorenih ruku. Kada bih stvorio toksični okoliš, uzgojene stanice
bi se udaljavale od podražaja u nastojanju da se obrane od štetnih tvari.
Moje istraživanje je bilo usredotočeno na membranske percepcijske
prekidače koji upravljaju prijelazom iz jednog ponašanja u drugo.
Glavni prekidač što sam ga proučavao bio je proteinski receptor
koji reagira na histamin, molekulu koju tijelo koristi na
način koji je ekvivalentan lokalnom znaku za uzbunu. Otkrio
sam da postoje dvije vrste prekidača, H1 i H2, koji reagiraju na
isti signal. Kada se aktiviraju, prekidači s histaminskim receptorima
H1 izazivaju zaštitnu reakciju, vrstu ponašanja otkrivenu kod kultura
stanica u koje je dodana otrovna tvar. Prekidači koji sadrže histaminski
receptor H2 na histamin reagiraju reakcijom rasta, slično ponašanju
uzgojenih stanica u prisutnosti hranjivih tvari.
Kasnije sam otkrio da adrenalin, signal u tjelesnom sustavu
koji je ekvivalent znaka za opću uzbunu, također ima prekidače
koji sadrže dva različita receptora za očitavanje adrenalina, nazvana
alfa i beta. Adrenalinski receptori izazivali su potpuno jednaka stanična
ponašanja kao i oni koji reagiraju na histamin. Kada je adrenalinski
alfa-receptor dio IMP – prekidača (IMP - Integralni membranski proteini),
on nakon registriranja adrenalina izaziva zaštitnu reakciju. Kada je dio
prekidača beta-receptor, isti adrenalinski signal pokreće reakciju rasta.
Sve je to bilo zanimljivo, no najuzbudljivije otkriće je uslijedilo
kada sam u svoje kulture tkiva istovremeno uveo i histamin
i adrenalin. Otkrio sam da adrenalinski signali, koje oslobađa središnji
živčani sustav, nadjačavaju utjecaj histaminskih signala koji
se proizvode lokalno. Tu na scenu stupa politika zajednice koju
sam ranije opisao. Pretpostavimo da radite u banci. Upravitelj
podružnice da vam nalog. Dođe izvršni direktor banke i da vam
suprotan nalog. Koji nalog ćete slijediti? Želite li zadržati posao,
smjesta ćete izvršiti nalog izvršnog direktora. U našu biologiju
ugrađen je sličan prioritet koji stanicama nalaže da slijede upute
»glavnog gazde« živčanog sustava čak i kada su ti signali u sukobu
s lokalnim podražajima.
Bio sam uzbuđen rezultatima svojih eksperimenata jer sam
smatrao da su na razini pojedinačne stanice otkrili istinu koja
vrijedi za višestanične organizme - da je um (to jest djelovanje
preko adrenalina iz centralnog živčanog sustava) jači od tijela
(djelovanje preko lokalnog histaminskog signala). Implikacije
tih eksperimenata želio sam jasno iznijeti u svom znanstvenom
radu, međutim moje je kolege na ideju da ubacim vezu uma i
tijela u članak o staničnoj biologiji skoro udarila moždana kap.
Tako sam stavio samo jedan kriptičan komentar o razumijevanju
važnosti studije, međutim nisam mogao reći kakva je to važnost.
Moji kolege nisu htjeli da uključim te implikacije jer je um neprihvatljiv
biološki koncept. Bioznanstvenici su konvencionalni
njutnovski znanstvenici - ako nije materija... ne računa se. »Um«
je nelokalna energija i stoga za materijalističku biologiju nije relevantna.
Nažalost, ta percepcija je »vjerovanje« koje se u kvantno-mehaničkom
svijetu pokazalo očigledno pogrešnim!
