Photo: Bhaskar Banerji
Iluzija materije
Nakon što sam se konačno uhvatio u koštac s kvantnom fizikom,
shvatio sam da smo se, nonšalantno odbacujući spomenute
energetske metode, ponijeli jednako kratkovidno kao i predstojnik
Odsjeka za fiziku na Sveučilištu Harvard koji je, kako je u
knjizi The Dancing Wu Li Masters opisao Gary Zukav, 1893. godine
studente upozorio da nema potrebe za novim doktorima fizike.
[Zukav, 1979.] Hvalisao se da je znanost ustanovila da je svemir
»materijalni stroj« sastavljen od pojedinačnih, fizičkih atoma
koji se u potpunosti pokoravaju zakonima Newtonove mehanike.
Jedini posao koji je fizičarima preostao je usavršiti mjerenja.
Svega tri godine kasnije ideja da je atom najmanja čestica u
svemiru pala je u zaborav, i to otkrićem da je sam atom sastavljen
od još manjih, subatomskih elemenata. Čak još epohalnije od otkrića
tih subatomskih čestica bilo je otkriće da atomi emitiraju
različite »čudne energije« kao što su X-zrake i radioaktivnost. Na
pragu dvadesetog stoljeća razvio se novi tip fizičara čija je misija
bila istražiti odnos između energije i strukture materije. Unutar
sljedećih deset godina fizičari su napustili svoje vjerovanje u njutnovski,
materijalni svemir jer su shvatili da svemir nije sastavljen
od materije koja lebdi u praznom prostoru, nego od energije.
Kvantni fizičari otkrili su da su fizički atomi sačinjeni od
vrtloga energije koji se neprekidno vrte i titraju; svaki atom je
poput oscilirajućeg, rotirajućeg zvrka koji zrači energiju.
Budući da svaki atom posjeduje vlastiti energetski potpis
(oscilaciju), sklopovi atoma (molekule) zajednički zrače vlastite
energetske uzorke po kojima ih se može prepoznati. Na taj način
svaka materijalna struktura u svemiru, uključujući vas i mene,
zrači jedinstveni energetski potpis.
Da je teoretski moguće promatrati sastav jednog stvarnog
atoma mikroskopom, što bismo vidjeli? Zamislite kovitlac prašine
kako se kreće pustinjom. Sada uklonite pijesak i prašinu iz
ljevkastog oblaka. Ono što vam je preostalo je nevidljiv, tornadu
sličan vrtlog. Mnogo bezgranično malih, kovitlacu prašine nalik
energetskih vrtloga zvanih kvarkovi i fotoni zajedno sačinjavaju
strukturu atoma. Izdaleka bi atom vjerojatno izgledao kao zamućena
kugla. Kada bi se njegova struktura približila točki gledišta,
atom bi postao manje jasan i manje određen. Kada bi se sasvim
približili površini atoma, on bi nestao. Ne biste vidjeli ništa. U
stvari, kada bi fokusirali čitavom strukturom atoma, sve što biste
vidjeli bila bi fizička praznina. Atom nema fizičke strukture - car je gol!
...
Ne, nije bila tiskarska pogreška; atomi su sastavljeni od nevidljive
energije, a ne od opipljive tvari!
Dakle, u našem svijetu se materijalna tvar (materija) pojavljuje
iz ničega. Baš je to čudno, kad malo promislite. Evo, na primjer,
vi držite tu fizičku knjigu u rukama. A opet, kada bi fokusirali
elektronski mikroskop na materijalnu tvar te knjige, otkrili
biste da ne držite ništa. Kako se ispostavlja, mi studenti biologije
u jednome smo bili u pravu - kvantni svemir zbunjuje.
Razmotrimo pobliže »sad ga vidiš sad ga ne vidiš« prirodu
kvantne fizike. Materija se može istovremeno definirati kao čvrsta
(čestica) i kao nematerijalno polje sile (val). Kada znanstvenici
proučavaju fizička svojstva atoma kao što su masa i težina,
atomi izgledaju i ponašaju se poput fizičke materije. Međutim,
kada se isti atomi opisuju u kategorijama električnih potencijala
i valnih duljina, pokazuju svojstva i značajke energije (valova).
[Hackermuller, et al , 2003.; Chapman, et al., 1995.; Pool 1995.]
Činjenica da su energija i materija jedno te isto upravo je ono
što je Einstein ustanovio kada je zaključio - E=mc2 . Jednostavno
rečeno, jednadžba otkriva da je energija (E) jednaka umnošku
materije (m, masa) i brzine svjetlosti na kvadrat (c2). Einstein je
razotkrio da ne živimo u svemiru odvojenih fizičkih predmeta
koje razdvaja prazan prostor. Svemir je jedna, nedjeljiva, dinamična
cjelina u kojoj su materija i energija tako čvrsto isprepletene
da ih se ne može promatrati kao nezavisne elemente.
To nisu propratni učinci...
To su učinci!
Svijest da strukturom i ponašanjem materije upravlja takva,
iz temelja drukčija, mehanika trebala je biomedicini pružiti novo
i dublje razumijevanje zdravlja i bolesti. Pa ipak, čak i nakon otkrića
kvantne fizike, studente medicine i biologije i dalje se podučavalo
da tijelo promatraju isključivo kao fizički stroj koji funkcionira
po njutnovskim načelima. U potrazi za znanjem o načinu
na koji se »upravlja« tjelesnim mehanizmima, istraživači su svoju
pozornost usredotočili na istraživanje velikog niza fizičkih signala
svrstanih u odijeljene kemijske porodice, uključujući ranije
spomenute hormone, citokine, faktore rasta, potiskivače tumora,
glasnike i ione. Međutim, zbog svog naginjanja prema njutnovskim,
materijalističkim pogledima, konvencionalni istraživači su
u cijelosti zanemarili ulogu energije u zdravlju i bolesti.
Osim toga, konvencionalni biolozi su redukcionisti koji
smatraju da se mehanizmi naših fizičkih tijela mogu razumjeti
rastavljanjem stanica i proučavanjem njihovih kemijskih građevnih
blokova. Vjeruju da se biokemijske reakcije odgovorne
za odvijanje života proizvode duž linija sličnih proizvodnoj liniji
Henryja Forda: jedan kemijski spoj prouzrokuje reakciju, njoj
slijedi druga reakcija s drugim spojem i tako dalje...
Taj redukcionistički model sugerira da se ukoliko postoji
problem u sustavu koji se očituje kao bolest ili poremećaj, uzrok
problema uvijek može pripisati neispravnom funkcioniranju u
jednom od koraka duž kemijske »proizvodne linije«. Ako se defektni
dio u stanici zamijeni ispravnim dijelom, na primjer tako
da se prepiše neki farmaceutski lijek, ta pojedinačna pokvarena
točka u sustavu teoretski se može popraviti i tako ponovno uspostaviti
zdravlje. Ta pretpostavka potiče potragu farmaceutske
industrije za čudotvornim magic-bullet lijekovima i dizajnerskim genima.
Međutim, kvantna perspektiva otkriva da je svemir cjelina
sastavljena od suovisnih energetskih polja koja su upletena
u mrežu interakcija. Biomedicinski znanstvenici su bili posebno
ograničeni jer ne prepoznaju ogromnu kompleksnost interkomunikacije
između fizičkih dijelova i energetskih polja koji tvore
cjelinu. Redukcionistička percepcija linearnog toka podataka je
karakteristika njutnovskog svemira.
Nasuprot tome, tok podataka u kvantnom svemiru je holističan.
Sastavni dijelovi stanice su umreženi u kompleksnu mrežu
djelomično interferentnih (crosstalk), povratnih (feedback) i unaprijeđenih
(feedforward) komunikacijskih petlji. Biološki poremećaj može se pojaviti
uslijed pogrešne komunikacije duž bilo koje rute toka informacija. Da bi
se prilagodila kemija tog složenog interaktivnog sustava, potrebno
je mnogo veće znanje i razumijevanje od jednostavnog prilagođavanja
jedne od komponenti informacijskog puta pomoću nekog lijeka...
Jednom kada sam shvatio prirodu kompleksnih interakcija
između materije i energije, znao sam da nam redukcionistički,
linearni (A>B>C>D>E) pristup ne može pružiti čak ni približno
točno razumijevanje bolesti. Iako je kvantna fizika samo implicirala
postojanje takvih međusobno povezanih informacijskih
putova, nedavna pionirska studija mapiranja interakcija između
proteina u stanici fizičku prisutnost tih kompleksnih holističkih
putova nam je i dokazala. [Li, et al., 2004.; Giot et al , 2003.; Jansen,
et al., 2003.]
...
»Njutnovski« znanstveni istraživači nisu u dovoljnoj mjeri uvažili
veliku međusobnu povezanost bioloških informacijskih mreža stanice.
Mapiranje te informacijske mreže putova podcrtava opasnosti
od lijekova koji se izdaju na recept. Sada možemo vidjeti zašto
farmaceutski lijekovi dolaze s listovima na kojima su dugački popisi
popratnih učinaka što se kreću od iritirajućih do smrtonosnih.
Kada se u tijelo unese lijek da bi se liječilo neispravno funkcioniranje
jednog proteina, taj lijek neizbježno djeluje najmanje
na još jednog, a vjerojatno i na mnoge druge proteine.
Pitanje popratnih učinaka lijekova dodatno komplicira i činjenica
da su biološki sustavi redundantni - isti signali ili proteinske
molekule mogu se istovremeno koristiti u različitim organima
i tkivima gdje obavljaju potpuno drukčije funkcije. Na primjer,
kada se prepiše lijek da ispravi poremećaj u signalnom putu
srca, taj se lijek krvlju prenosi čitavim tijelom. Ukoliko mozak
također koristi komponente ciljanog signalnog puta, taj »srčani«
lijek može nehotice poremetiti funkcioniranje živčanog sustava.
Iako ta redundantnost komplicira učinke farmaceutskih lijekova,
ona je još jedan izvanredno djelotvoran rezultat evolucije. Višestanični
organizmi mogu preživjeti s daleko manje gena nego što
su znanstvenici nekad mislili jer se isti genski proizvodi (proteini)
koriste za cijeli niz funkcija. To je slično upotrebi trideset
slova abecede da bi se sročila svaka riječ u našem jeziku.
Tijekom svog istraživanja stanica ljudskih krvnih žila iz prve
sam ruke iskusio ograničenja što ih nameću redundantni signalni
putovi. U tijelu je histamin važan kemijski signal koji pokreće
stanični odgovor na stres. Kada je u krvi koja prokrvljuje ruke
i noge prisutan histamin, signal stresa u stjenkama krvnih žila
proizvodi velike pore. Otvaranje tih rupa u stjenkama krvnih žila
prvi je korak u pokretanju lokalne upalne reakcije. Međutim, ako
se histamin doda krvnim žilama u mozgu, isti histaminski signal
povećava dotok hranjivih tvari neuronima te pospješuje njihov
rast i specijalizirane funkcije. U trenucima stresa, povećani dotok
hranjivih tvari koje signalizira histamin mozgu omogućava da
»navije« svoju aktivnost kako bi se bolje nosio s percipiranom
bliskom nuždom. To je jedan primjer toga kako isti, u ovom slučaju
histaminski, signal može proizvesti dva dijametralno suprotna
učinka, ovisno o mjestu gdje je signal odaslan. [Lipton, et al.,1991.]
Jedna od najgenijalnijih karakteristika sofisticiranog tjelesnog
signalnog sustava njegova je specifičnost. Kada na ruci imate
osip od otrovnog bršljana, neugodan svrbež je posljedica oslobađanja
histamina, signalne molekule koja aktivira upalni odgovor
na bršljanov alergen. Budući da nema potrebe da se počnete
češati posvuda po tijelu, histamin se oslobađa samo na mjestu
osipa. Slično tome, kada je osoba suočena sa stresnim životnim
iskustvom, oslobađanje histamina unutar mozga povećava dotok
krvi u živčana tkiva i na taj način pospješuje neurološko procesiranje
potrebno za preživljavanje. Oslobađanje histamina u mozgu
da bi se izašlo na kraj sa stresnim ponašanjima je ograničeno
i ne vodi do pokretanja upalnih odgovora u drugim dijelovima
tijela. Poput Nacionalne garde, histamin se šalje samo tamo gdje
je potreban i na onoliko dugo koliko je potreban.
No, većina lijekova koje proizvodi farmaceutska industrija
ne posjeduje takvu specifičnost. Kada uzmete antihistamin kako
bi suzbio svrbež od alergijskog osipa, uneseni lijek se sustavno
distribuira čitavim tijelom. Da, antihistamin će obuzdati upalnu
reakciju krvnih žila i dramatično smanjiti simptome alergije.
Međutim, kada antihistamin uđe u mozak, nenamjerno mijenja
živčanu cirkulaciju koja potom utječe na živčane funkcije. Zato
ljudi koji uzimaju antihistamine iz ljekarne uz smanjenje alergije
mogu iskusiti i popratni učinak osjećaja pospanosti.
Nedavni primjer tragičnih neželjenih reakcija na terapiju
lijekovima iscrpljujući su i po život opasni popratni učinci povezani
s hormonskim nadomijesnim liječenjem (HRT - Hormon
Replacemenl Therapy). Najpoznatiji učinak estrogena je onaj na
funkcioniranje ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, novije
studije o distribuciji estrogenskih receptora po tijelu pokazale
su da oni, naravno i njima komplementarne estrogenske signalne
molekule, igraju važnu ulogu u normalnom funkcioniranju
krvnih žila, srca i mozga. Liječnici su rutinski prepisivali sintetički
estrogen kako bi ublažili simptome menopauze povezane
s gašenjem ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, terapija
farmaceutskim estrogenom ne usmjerava učinke lijeka na ciljana
tkiva. Lijek djeluje i na estrogenske receptore srca, krvnih žila
i živčanog sustava te remeti njihovo funkcioniranje. Ispostavilo
se da nadomjesno liječenje sintetičkim hormonima ima opasne
popratne učinke koji prouzrokuju krvožilne bolesti i živčane poremećaje
kao što su moždani udari. [Shumaker, et al., 2003.; Wassertheil-
Smoller, et al., 2003.; Anderson, et al., 2003.; Cauley, et al., 2003.]
Štetna djelovanja lijekova poput onog što se propisuje u
kontroverznom nadomjesnom hormonskom liječenju primarni
su razlog da su jatrogene bolesti, tj. bolesti do kojih dolazi uslijed
medicinskog liječenja, jedan od glavnih uzroka smrti. Prema
opreznim procjenama objavljenim u časopisu Američkog medicinskog
udruženja (Journal of the American Medical Association),
jatrogenske bolesti su treći glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama.
Svake godine od neželjenih učinaka prepisanih medikamenata
umre više od 120.000 ljudi. [Starfield, 2000.] Međutim,
prošle je godine nova studija, zasnovano na rezultatima desetogodišnjeg
praćenja državnih statistika, iznijela još zlosretnije
podatke [Null Et al., 2003.] Studija zaključuje da su jatrogenske
bolesti u stvari glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama, te da
su neželjeni učinci lijekova koje propisuju liječnici odgovorni za
više od 300.000 smrti godišnje.
To su deprimirajuće statistike, posebno za liječničku profesiju
koja je Istočnu medicinu koja postoji tri tisuće godina arogantno
odbacila kao neznanstvenu, premda je utemeljena na
dubljem razumijevanju svijeta. Tisućama godina, davno prije
nego što su Zapadni znanstvenici otkrili zakone kvantne fizike,
Azijci su uvažavali energiju kao temeljni činitelj koji doprinosi
zdravlju i blagostanju. U Istočnoj medicini tijelo se definira kao
složeni sustav energetskih putova zvanih meridijani. U kineskim
fiziološkim kartama ljudskog tijela te energetske mreže nalikuju
shemama električnih instalacija. Koristeći pomagala kao što su
akupunkturne igle, kineski liječnici ispituju energetske krugove
svojih pacijenata na potpuno isti način kao što električari traže
kvarove - to jest električne »patologije« - na tiskanim pločama.
