Photo: Bhaskar Banerji
Uvod u staničnu biologiju
Gledano unatrag, znanstvenici su trebali znati da geni ne
mogu upravljati našim životima. Prema definiciji, mozak je organ
za upravljanje i koordinaciju fiziologije i ponašanja nekog organizma.
Međutim, je li jezgra doista mozak stanice? Ako je naša
pretpostavka da je jezgra stanice sa svojim materijalom što sadrži
DNK »mozak« stanice, tada bi odstranjivanje jezgre stanice, procedura
zvana enukleacija, trebala rezultirati trenutačnom smrću stanice.
I sada, za veliki eksperiment... (Maestro, bubnjeve molim).
Znanstvenik vuče našu nevoljku stanicu u mikroskopsku
operacijsku salu i svlači je. Pomoću mikromanipulatora, znanstvenik
pomiče mikropipetu nalik igli na položaj iznad stanice.
Vještim pokretom manipulatora, naš će istraživač zarinuti pipetu
duboko u citoplazmatsku unutrašnjost stanice. Laganim usisavanjem
jezgra se uvlači u pipetu, a pipeta se izvlači iz stanice. Ispod
pipete u kojoj se sada nalazi jezgra leži naša žrtvena stanica - njezin
»mozak« je istrgnut.
Ali čekajte! I dalje se kreće! Bože moj ...stanica je još živa!
Rana je zatvorena i poput pacijenta koji se oporavlja nakon
operacije, stanica polako počinje teturati naokolo. Uskoro je stanica
ponovno na nogama (u redu, na pseudopodijima) te bježi iz
mikroskopskog polja u nadi da nikada više neće vidjeti kirurga.
Nakon enukleacije velik broj stanica može preživjeti dva do
tri mjeseca bez gena. Žive enukleirane stanice ne leže naokolo
poput nakupina citoplazme odumrla mozga, spojenih na sustave
za održavanje života. Te stanice aktivno apsorbiraju i metaboliziraju
hranu, održavaju koordinirano funkcioniranje svojih fizioloških
sustava (disanje, probava, izlučivanje, motorika, itd.), zadržavaju
sposobnost komuniciranja s drugim stanicama i mogu
proizvoditi primjerene odgovore na rast i okolišne podražaje koji
zahtijevaju zaštitu.
Ne treba nas iznenaditi da enukleacija nije bez nuspojava.
Bez svojih gena stanice se ne mogu dijeliti, a ne mogu ni reproducirati
bilo koji proteinski dio bez kojeg ostanu uslijed uobičajenog
starenja i trošenja (trošenja i starenja) citoplazme. Nemogućnost
zamjene defektnih citoplazmatskih proteina doprinosi
mehaničkim disfunkcijama koje u konačnici rezultiraju smrću
stanice.
Naš je eksperiment osmišljen da preispita ideju da je jezgra
»mozak« stanice. Da je stanica umrla neposredno nakon enukleacije,
opažanja bi u najmanju ruku poduprla to vjerovanje. Pa ipak,
rezultati su nedvosmisleni: enukleirane stanice i dalje pokazuju
složena, koordinirana i životno-podržavajuća ponašanja, što daje
naslutiti da je »mozak« stanice i dalje nedirnut i funkcionalan.
Činjenica da enukleirane stanice zadržavaju svoje biološke
funkcije u odsutnosti gena nije ni u kom slučaju novo otkriće.
Više od sto godina klasični su embriolozi rutinski uklanjali jezgru
iz jajnih stanica u diobi i dokazivali da se enukleirana jajna
stanica može razviti samo do blastule, embrijskog stupnja koji se
sastoji od četrdeset ili više stanica. Danas se enukleirane stanice
upotrebljavaju kao živi »hranidbeni« slojevi u staničnim kulturama
namijenjenim proizvodnji virusnih cjepiva.
Ako jezgra i njezini geni nisu mozak stanice, koji je onda
točno doprinos DNK staničnom životu? Enukleirane stanice
umru, međutim ne zato što su ostale bez mozga, nego zato što su
izgubile svoje reproduktivne sposobnosti. Bez sposobnosti reproduciranja
svojih dijelova enukleirane stanice ne mogu zamijeniti
oštećene proteinske građevne blokove niti se replicirati. Dakle,
jezgra nije mozak stanice - jezgra je stanična gonada (spolna
žlijezda; op. prev.)! Zamijeniti gonadu s mozgom razumljiva je
pogreška budući da je znanost po svojoj prirodi uvijek bila, i još
uvijek jest, patrijarhalna. Muškarce se često optuživalo da razmišljaju
svojim gonadama, tako da nije potpuno iznenađujuće da je
znanost nehotice pobrkala jezgru s mozgom stanice!
