Странице

недеља, 1. август 2010.

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 14.



Međuzavisnost i saradnja

U Putu kojim se ređe ide rekao sam da svi mi imamo potrebe i osećanja zavisnosti, ali da ona ne znače ljubav, kao i da ćemo, ako dopustimo da ona nama upravljaju, upasti u veliku zamku zavisnosti. To je zamka zbog toga što zavisnoj ličnosti daje osećanje da ne može da bude celovita niti srećna bez takoreći neprekidne pažnje drugih ljudi. Jedan od mnogobrojnih problema koji mogu da se izrode iz takve zavisnosti jeste patološka ljubomora. Ništa od ovoga što sam rekao o zavisnosti nije netačno, ali moju kritiku moram da ublažim jednom himnom u slavu međuzavisnosti. U vreme dok sam pisao Put kojim se ređe ide još uvek sam do izvesne mere živeo prema etici dobrog starog, američkog izrazitog individualizma, po kome smo svi pozvani da postanemo nezavisni, da stanemo čvrsto na svoje noge i budemo kapetani svoga broda, ako ne i gospodari svoje sudbine. Sve je to lepo; verujem da smo pozvani da budemo nezavisni kad god je to moguće. Ali, veliki problem sa etikom izrazitog individualizma jeste što ona zanemaruje onu drugu stranu istog novčića, odnosno da smo pozvani i da se pomirimo sa sopstvenim grehom, svojim neizbežnim nesavršenstvom, neadekvatnošću i uzajamnom međuzavisnošću. To je zbog toga što je etika individualiste samo polovina istine koja nas podstiče da skrivamo svoje slabosti i neuspehe i da se stidimo svojih ograničenja. Tera nas da pokušamo da budemo super žene i super muškarci, i to ne samo u očima drugih već i u svojim sopstvenim. Nagoni nas da iz dana u dan izgledamo kao da „je sve u najboljem redu“ i dovodi do takve pojave da ljudi koji sede u istoj klupi u crkvi nisu u stanju da razgovaraju o svom bolu i razočaranju, jer se skrivaju iza maske sabranosti, tako da deluju kao da imaju kontrolu nad svim stvarima u životu.
U Drugačijem bubnju, koji sam napisao nekoliko godina posle prve knjige, otkrio sam da je ta etika pojednostavljena, jednostrana, paradoksalna i, prema tome, lažna. Govoreći o zajednici, počeo sam da se zauzimam za međuzavisnost. Najočiglednije primere vrednosti međuzavisnosti nalazio sam dok sam upućivao grupe kako da izgrade zajednicu. Ali, moram odati priznanje i najmanjim organizacijama: braku uopšte, a posebno mom braku s Lili. U našem braku njena osnovna dužnost bila je da se brine o kući, a moja da zarađujem. Nekoliko godina čudili smo se do kog stepena te uloge određuju društveni i polni stereotipi. Tek kasnije sasvim mirno shvatili smo da njih zapravo ne nalažu stereotipi već naše veoma različite ličnosti.
Još na početku braka uočio sam da je Lili donekle dezorganizovana. Neretko se događalo da se toliko unese u mirisanje cveća da zaboravi na neki sastanak ili da napiše pismo kako je obećala. Ja sam, opet, od samog početka sebi, blago rečeno, stalno postavljao određene ciljeve. Nikada nisam imao vremena da pomirišem cvet, ukoliko se njegovo cvetanje ne bi poklopilo s mojim planom, prema kome je svakog trećeg četvrtka vreme između dva i pola tri popodne bilo planirano za mirisanje cveća, ukoliko ne pada kiša.
Osim toga, prekorevao sam Lili zbog sklonosti da priča o stvarima koje sam smatrao nevažnim – detaljima za sagledavanje čitave slike – kao i zbog čestog ignorisanja najvažnije sprave civilizacije – sata. Njoj je isto toliko smetala moja ludačka tačnost, sitničavost i uporno započinjanje misli sa „Pre svega..., drugo..., treće... i u zaključku...“. Lili je verovala da je njen pristup bolji, a ja sam tvrdio da je moj savršen. Lili je podnela najveći deo odgovornosti za vaspitanje naše dece. Ne mislim pod tim da ja nikakve veze nisam imao s decom, ali ne mogu da kažem da sam bio idealan otac. Posebno mi nije odgovaralo da se igram s njima. Da li ste ikada probali da se igrate s decom po planu? Ili, eventualno, kad po planu kasnite i ne možete da mislite ni o čemu osim o poglavlju koje treba da završite? Lili se, međutim, s našom decom igrala s beskrajnom radošću. Mnogo je doprinela i mojim knjigama. Zaista mi je, kao što sam napisao u uvodnom delu Puta kojim se ređe ide, „toliko toga pružila da teško mogu da odvojim njenu mudrost... od moje sopstvene.“ Ali, ona nije mogla da se organizuje tako da piše (i prepisuje) rečenice, pasuse i poglavlja nedeljama i mesecima.
Zbog toga smo se Lili i ja polako dogovorili da počnemo da gledamo na dotadašnje mane kao na vrline, prekore kao na milost, obaveze kao na bogatstvo. Lili je imala dara za opuštenost, a ja za organizaciju.
Kako je vreme odmicalo, naučio sam da budem malo opušteniji i strpljiviji, kao i spremniji da se bavim decom i drugima. Isto tako, Lili je shvatila da nikada neće uspeti sasvim dobro da se organizuje, premda je postigla neka poboljšanja. Međutim, počeli smo da cenimo različitost u stavu onog drugog kao dar i polako smo unosili dar onog drugog u sebe. Tako smo, zahvaljujući tome, ona i ja polako postali celovitiji kao ličnosti. To nikako ne bismo mogli da postignemo da se najpre nismo prilagodili svojim ograničenjima i uvideli vrednost naše međuzavisnosti.
Jedini problem kod reči „međuzavisnost“ jeste u tome što ona može da ukazuje na „kozavisnost“. Ta reč, koja je bila u modi poslednjih desetak godina, tiče se odnosa u kome se partneri hrane slabostima jedno drugog, a time ih i podstiču. Mislim da bismo o tome morali da vodimo računa, jer je veliki deo učenja o braku učenje kako da postupamo sa ograničenjima drugog partnera. Kad treba da se bavimo njima, kada da ih kritikujemo, a kada da im se usprotivimo, odluka je koja može da se donese, opet, samo prolaskom kroz „prazninu neznanja“.
Mada ne želim da umanjim važnost reči „međuzavisnost“, možda biste je lakše shvatili preko reči „saradnja“: zajednički rad. U radu s većim organizacijama, Lili i ja shvatili smo da one često moraju mnogo da uče o saradnji. Ali kad smo pogledali organizaciju našeg braka, došli smo do zaključka da smo stvarno mnogo uradili na zajedničkom radu. Ako je saradnja u nekoj organizaciji slaba, sistem može da deluje prilično ružno. Ali, kada je saradnja dobra, organizacija je uspešna i osim toga njen sistem može da bude toliko lep da se prosto približava nekoj vrsti mistične lepote.

Odgovornost i struktura

Međuzavisnost ne podrazumeva samo saradnju među pojedincima različitih uloga. Obično je tako. Kao što sam opisao, Lili i ja imali smo veoma različite uloge u tridesetsedmogodišnjoj organizaciji našeg braka. A kad god postoje drugačije uloge u nekoj organizaciji, odmah na scenu stupaju dva važna faktora, odnosno odgovornost i struktura.
Ja mogu da zavisim od Lili u većini kućnih poslova, ne samo zato što ih ona obavlja već što ih dobro obavlja. Ona može od mene da zavisi u obezbeđivanju novca iz istog razloga. Mi te svoje uloge dobro obavljamo zato što smatramo da smo za to odgovorni. Drugim rečima, smatramo jedno drugo odgovornim osobama. Negativno značenje reči odgovornost podrazumeva da nekom treba da se sudi. Pozitivno značenje je da se u odgovornu osobu ima poverenja...
... različite uloge i odgovornosti zahtevaju ustrojstvo. U maloj (ali ne uvek i jednostavnoj) organizaciji kao što je brak, uloge i raspodela mogu da budu relativno neformalne. Ali što je veća i složenija organizacija, važnije je da raspodela odgovornosti bude zvanično potvrđena. Danas je potreban opis radnih mesta (ili kako ga danas ponekad zovu profili odgovornosti) i ulazimo u carstvo formalnih organizacija.
Skoro svaka poslovna škola ima obavezan kurs pod nazivom „Teorija organizacije“. Standardno za taj predmet postoji debeo udžbenik u kome su opisane sve moguće organizacijske strukture. Premda strukture mogu da budu velike i komplikovane, taj predmet je skoro iznenađujuće jednostavan. Zasniva se na samo jednom principu, a to je „teorija slučajnosti“. Teorija slučajnosti (koja kao i teorija sistema zapravo nije nikakva teorija već činjenica) jednostavno tvrdi da ne postoji savršena organizacija. Najbolja struktura za određenu organizaciju zavisi od cilja, kolektivne saradnje, napora, kao i ostalih faktora.
U ostale faktore spada i priroda uključenih ljudi. Ekspertska organizacija neće imati istu vrstu ljudi kao standardna proizvodna kompanija. U marketingu neće raditi ista vrsta ljudi kao u prodaji. Ali, to nigde ne može da bude očiglednije nego u organizaciji braka. Premda je Lilin i moj brak organizovan prema takoreći stereotipnim ulogama, ta organizacija je, kao što sam već rekao, produkt naših veoma različitih ličnosti i poziva, i ni na koji način nije nešto čega se slepo držimo. Dobrota ne može da bude stereotip. Mogao bih da vam ponudim utvrđena pravila za rđav brak, ali ne mogu da vam ponudim pravilo za organizaciju dobrog braka. Svaki slučaj je drugačiji zato što uključuje veoma različite partnere.
Kad god je odgovornost ugrađena u sistem, bilo mali kao brak ili veliki kao korporacija, postoji i struktura vlasti. To ne znači da vlast ne može da se deli. Recimo, novac koji Lili i ja uštedimo delimo napola. Svaku važnu odluku u vezi s decom, ili velikom investicijom ili troškovima uvek donosimo zajednički. Ipak, kao pojedinci, svako od nas ima ograničenu vlast u svom domenu.
Predsednik jedne korporacije u podružnici FCE uputio nas je u pojam „vladati znanjem“. Lili može da ispunjava svoju ulogu a da je ja ne kontrolišem upravo zato što ima takvu vlast. Na primer, pre nekoliko nedelja, kad sam se spremao da odem u kupovinu, Lili me je zamolila da joj donesem vezu peršuna. Iako je peršun u radnji bio uveo, kupio sam ga da ne bih lutao i tražio svež. Pomalo tužno sam ga predao Lili. Odmah je rekla: „Ne brini, nije to nikakv problem; samo se potopi u vodu.“ Sutradan je peršun izgledao sveže kao da je tek ubran. Lili vlada veštinama svog zanata.
...

Granice i ranjivost

Kad god se uspostavi struktura odgovornosti i različitih uloga, naići ćete ne granice. Te granice su mač sa dve oštrice. Svaka od njih je važna. Ako ljudstvo u sektoru prodaje ima potpunu slobodu da uđe u sektor marketinga i kaže im kako da plasiraju proizvod, nastaće zbrka. S druge strane, ako su granice između ta dva sektora toliko krute da među njima nema komunikacije, rezultat će biti imobilizacija i neefikasna konkurencija...
Ali i svako ljudsko biće treba da se bavi pitanjem granica u okviru organizacije svoga braka, uže porodice, šire porodice, prijateljstva i posla.
Svi mi kao pojedinci moramo svakodnevno da određujemo sopstvene granice u okviru neke organizacije.
Možda se najlakši od tih izbora odnosi na stepen do koga ćete poštovati tuđe granice. Te odluke lakše se donose zato što ćete na kraju biti kažnjeni, na ovaj ili onaj način, ako ne uočite te granice, pa se tako i ponašate. Te granice su kod svakoga drugačije, a različite su i u različitim sredinama...
...
Ipak, granice moraju ponekad da se povrede. Možda su najteže odluke one koje se odnose na to kad treba da se umešamo u stvari naše dece, prijatelja, i kad ostare, naših roditelja. Kako da znate kada da se umešate u život deteta adolescenta a kada da imate poverenja u put koji dete samo odabere? Ili, kada da se suočite s prijateljem koji je izgleda krenuo krivim putem? Ili, kada da uporno nastojite da ubedite stare roditelje da prihvate negu koja im je očigledno neophodna, a oni je odbijaju? Vi to ne možete da znate. Ne postoji nikakvo pravilo. Sve takve odluke moraju da proizađu iz „agonije neznanja“. Opet se suočavamo sa životnim paradoksima i činjenicom da smo uvek pozvani da poštujemo druge, a da možemo, u zavisnosti od prilike, da se umešamo u njihove živote bez obzira koliko oni zbog toga mogu da nas mrze.
Prema mom iskustvu, postoji jedan mnogo veći problem nego što je naučiti da budete svesni tuđih granica i kada i kako da ih poštujete. To je problem izbora i postavljanja sopstvenih granica. Dok sam radio kao psihoterapeut, izgledalo mi je da barem polovina mojih pacijenata ima problema koje ja zovem problemi „pokretnog mosta“. Pre ili kasnije rekao bih im: „Svi mi živimo u nekom dvorcu. Oko dvorca nalazi se kanal, a preko kanala pokretni most koji možete da spustite ili podignete, u zavisnosti od želje.“ Problem je bio u tome što pokretni most kod mojih pacijenata nije radio kako treba. Ili su ga sve vreme držali spuštenog, tako da je baš svako mogao da uđe u njihov lični prostor, da se po njemu šeta, ostane koliko hoće i radi sve što poželi, ili su ga stalno držali podignutog tako da niko i ništa nije moglo da prodre u njihovu izolovanu usamljenost. Nijedan od ovih dvaju slučajeva nije bezopasan.
...
Na nama je da odlučimo kada ćemo da spustimo, a kada da podignemo most. Ali, ni ta odluka ne može lako da se donese. Ako most držimo spušten, ljudi ili problemi mogu da uđu u naše živote i da nas povrede, ne toliko fizički koliko emocionalno. Mnogi tu dilemu razrešavaju tako što fizičke mostove drže donekle spuštene, a emocionalne čvrsto podignute... Jedno od večnih pitanja u životu jeste kako da odredimo stepen do koga ćemo dopustiti da na nas emocionalno utiču problemi i drugi ljudi. To je pitanje ranjivosti.
Reč „ranjivost“ znači mogućnost da budemo povređeni. Prilikom određivanja koliko ćemo, kao ljudska bića, biti ranjivi, bitno je da razlikujemo povređivanje od oštećenja...
Bila bi čista glupost da pod bilo kojim okolnostima zapadnete u situaciju u kojoj postoji velika verovatnoća da ćete zadobiti neko trajno oštećenje. Međutim, bilo bi veoma pametno da se otvorite, u okviru granica, za prilike u kojima ćete verovatno doživeti neki emocionalni bol, kao što je, recimo, rizik da ćete se sa ulaskom u neku vezu eventualno oženiti. I ovde morate da vodite računa o razlici između puta mudre sebičnosti i puta glupe sebičnosti. Glupa sebičnost, podsetite se, jeste pokušaj izbegavanja svake emocionalne, odnosno egzistencijalne patnje, dok je mudra sebičnost pravljenje razlike između patnje koja je neurotska, odnosno nepotrebna i neproduktivna, i patnje koja je neodvojivi deo života i koja je produktivna jer se iz nje uči.
Prema tome, za emocionalno zdravlje i učenje neophodno je da zadržimo sposobnost izbora da budemo otvoreni, odnosno da budemo ranjiva osoba...
...
Nikome ne savetujem da bude potpuno niti neprestano ranjiv. Ali ako odaberete da budete isceliteljsko prisustvo na ovome svetu, moraćete da odlučite da kroz život zadržite sposobnost da budete ranjivi barem na izvesnom stepenu...
Ali, i ovde moraju da postoje granice. Od čoveka po imenu Džon Kili čuo sam za zen-budističku frazu „plakati jednim okom“. Plakati jednim okom ne znači da je patnja koju donosi ranjivost mlaka, već da, u principu, ne bi trebalo da nam nanese neko oštećenje. Empatija, sposobnost da se oseti i do izvesnog stepena olakša nečiji bol, uvek je vrlina. Saosećanje je, opet, više sjedinjavanje ili postupno poistovećivanje s nekom drugom osobom. Ne tvrdim da je svaka saosećajnost lepa, ali ako uronite u nečiju depresiju toliko duboko da i sami postanete potišteni, vi ne samo da ste na sebe preuzeli veliki teret već najverovatnije nećete biti u stanju da toj osobi pomognete.
Ta razlika svakako je od izuzetne važnosti za psihoterapeute. Najveća sposobnost koju psihoterapeut može da poseduje jeste da istovremeno bude i uključen i odvojen. Na to se misli kada se kaže „plakanje jednim okom“. Taj talenat ne treba da razvijaju samo psihoterapeuti. Tu sposobnost moraju da razvijaju i svi koji žele da se bave isceljivanjem.

Skot Pek