UMJETNIK-ŽURBA-SAMOĆA

U čudnu me nedoumicu stavlja umjetnik koji ne osjeća potrebu da bude u stalnom svakodnevnom dodiru sa prirodom, koji godinama gazi kroz krtičji rov sve samih krutih razumskih stvari, a piše pjesme uvijek o onim istim zvijezdama koje je doživio kad mu je bilo sedamnaest godina. Znam, znam: umjetnik doživljava u imaginaciji, u duhu: po tome i jeste umjetnik, time se razlikuje od običnog čovjeka, neumjetnika, itd. I sam sam nekad tako govorio. I nadodavao da je naivna, i diletanstska, i staromodna, i provincijalna ovakva predstava umjetnikova lika. Pa ipak! Divim se ljudima koji mogu da stvaraju u tim krtičjim uslovima. Ali onako kao što se divimo žonglerima po sajmovima koji gutaju krhotine stakla. I čudim se kako mogu da nešto poetsko još istisnu iz sebe.

…

A putem prema gradu mislio sam: Čemu toliko žure? Zar se boje da neće stići na svoj dio patnje i gorkih saznanja? Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa onda čemu tolika žurba? Po mom starom običaju usamljenog šetača, upuštam se u zabavu da u sebi razvijam dalje tu temu. Odakle u čovjeku ta duboka strast za što bržim kretanjem u prostoru, ta težnja za lokomocijom, ili taj nagon lokomocije? Je li to uvijek ona ista, iskonska težnja pramajke amebe za kretanjem, tek osmišljena nekim aposteriornim smislom i ciljem, i porasla do grdnih razmjera? Evo kako to izvodim: malobrojne su radosti primitivnog čovjeka. Ono što me kod primitivca najviše rastužuje, to je krajnje ograničena skala njegovih radosti. Slast od moći, afirmacija svoga golog ja,  zadovoljavanje primarnih animalnih apetita – to je više-manje sve. A kao kruna svega, kao sam cvijet na stablu života – strast lokomocije.

…

I dnevni obrok samoće. Strani su mi ljudi kojima je strana ljepota samoće. Oduvijek sam jedan dio mog svjesnog dana morao provesti sam. Bježao sam iz društva, otkidao dio vremena od nužnog odmora, čak i od življenja, da bih bio nasamo sa sobom. Kad smo neprestano sa ljudima, upoznamo tuđu unutrašnjost kao ponutricu izlizane kese. Ali desi se da ne znamo što sami mislimo i osjećamo. U besprekidnom društvu istapa se naša ličnost. Da bismo saznali našu intimnu misao, da bismo načuli naš vlastiti glas, potreban je dnevni čas usamljenosti.

Vladan Desnica