Странице

понедељак, 19. јул 2010.

O ranom ustajanju


U letnje dane, češće no obično, dešava nam se da ustanemo pre sunca. Kao da nas neka nepoznata ruka prodrma i rasani; u čudu se pitamo šta se to zbilo, ali san se ne vraća. Nekako, oko tri sata izjutra, nebo se, na naš užas, počinje da cepa; konture stabala kao da iskoračavaju iz mraka; nebo i zemlja ponovo ispostavljaju uobičajeno, hladno rastojanje. Odmah potom počinje moćni kliktaj ptica: iz stotine grla diže se ushićeni pozdrav svanuću. Ne, to nije pozdrav, jer ptičiji pozdrav dolazi zajedno sa razdanjivanjem, s njime i iz njega, taj je pozdrav prosto, zvučna pratnja svitanja. Kao što se u nebu pojavljuje svetlost čiji se izvor ne vidi, tako se na zemlji javlja ptičija pesma; red i smisao tih pojava, utvrđeni su pre našeg dolaska na zemlju.
Vreme između prvog cika zore i izlaska sunca, može poprilično da potraje, i do tri sata. Tri sata blagog i ničijeg jutra i tri sata u radnoj halabuci dana – to nije isto. Pre no što se pojavi sunce, nema lažnog dešavanja, nema ludih ubrzanja i nepotrebne žurbe; sve je na svome mestu, u odgovarajućoj veličini i razmeri.
Jutro je sređen izlog gole večnosti, trenutak jasne istinitosti ovog sveta. Do pravog početka života i radnog dana, ima još mnogo, a opet, niko vas ne sprečava da se bacite na posao, da učinite više no što ste juče mogli i pomisliti. Na rubu dana, na ivici te dosadne laži koja nas preko dana proganja, evo gde otkrivamo kutak čistoće, neiznajmljenu oazu pouzdanja i reda. Svako nas predjutarje podseti na jedini put kojim bi trebalo ići i na to : da je život svečano čudo, luda i neponovljiva prilika, da razloga za radovanje uvek ima. Svakoga jutra, sve ponovo počinje iz početka, i čovek je tada ponajdalje od jeftinih razočaranja. Ništa nije izgubljeno, naprotiv.
Ništa se nije desilo, ništa ne postoji, sve treba
tek da se zbude
Naše je bogatstvo u danima koji se Mesecu
i Suncu iz velike daljine nude
Raduj se ovom jutru tako sigurnom u sebe, tako
ravnomernom i svetlom
Odahni pod praznim nebom preko koga prođoše
zvezde sa svojom zlatnom metlom.
Uranili smo bez plana i cilja, slobodni, razrešeni, baš kao taj dan koji se isto rodio bez plana i bez cilja, čist i neupotrebljavan, dan van istorije naših patnji, van promašaja na koje smo se navikli.
Na mestu na kom će se pojaviti sunce pršti sjaj. Zora, po staroj latinskoj igri reči (Aurora qui habet aurum in ore) doista ima zlata u ustima. Niko ne zna kako će to blago biti upotrebljeno, u šta uloženo. Makar u ovom trenutku dana imamo iluziju o potpunoj slobodi izbora: i sami neodložni zadaci dana zavise od naše odluke; nije sigurno da ćemo prihvatiti jaram. Mučne brige sa kojima smo sinoć usnivali, čine nam se sada lišene težine, nevažne, usputno rešive.
Protiču minuti skladno i tiho, kao da se provlače kroz tišinu. Zidni časovnici po praznim kuhinjama izbijaju 5,6,7,8 puta. Najbolje doba dana, prolazi nam u oklevanju, u pripremanju, u doterivanju, u spravljanju doručka. Seljaci su odavno na njivama; ono što se uradi za lada, to je urađeno; posle oko 10 sati, kad zaciče skakavci, kad zvezda upeče, sa radom je gotovo. Tada dolaze činovnici, bunovni, bezvoljni, da proknjiže urađeno. Ali, u tom trenutku, dan je već odavno krenuo drugim tokom, nizbrdo.
Ko prespava jutarnje sate, proćerdao je jedinstvenu priliku da izdaleka osmotri fotografije jednog čistijeg i mirnijeg života. Nažalost, mi se obično budimo onda kada je sve gotovo, kada je življenje već krenulo svojim uhodanim pravcem, kad je đavo sve već uzeo pod svoje. Bezglavo, pravo iz sna, hitamo u svoje kancelarije, a da čestito i ne progledamo, u koji smo to dan ušli, niti pravac u kome on ide.