KO SMO MI DA DRUGOG OSUĐUJEMO

Sveštenik G. Mahel sjedio je tog dana u vagonu podzemne željeznice. Vožnja je bila uobičajena. Nekolicina putnika je čitala ili drijemala. Sveštenik priča kako se udubio u knjigu, i nastavlja:
Na sljedećoj stanici ušao je jedan čovjek s više male djece. Nije prošao ni minut i vagon je postao dječije igralište. Djeca su trčala kroz prolaze, vikala i vrištala. Nastao je opšti metež. Od čitanja ništa, jer sam morao da pazim da se neko dijete ne zajuri u mene. Otac za to vrijeme nije pokazivao nikakvu volju da se umiješa. Sjedio je ne mičući se.
Takvo ponašanje je počelo da smeta i drugim putnicima. Čekao sam da se čovjek prene, da uspostavi red i mir. I meni je već bilo dosta. Obratio sam se ocu:

“Ne biste li mogli da kažete djeci da budu malo tiša i da sjednu?”
“Znam da bih to trebalo da učinim”, odgovorio je, “ali upravo dolazimo iz bolnice. Prije sat vremena umrla im je majka. Jednostavno ne znam šta da radim.”
Ostao sam bez riječi. Odjednom mi više nije smetala jurnjava djece. Na njihovo ponašanje počeo sam da gledam iz sasvim drugog ugla. Shvatio sam oca i upitao se:

Šta bih ja učinio da sam na njegovom mestu?

Zapitajmo se: ko smo mi da drugog osuđujemo?

S. der Hofnung