Vrijeme odluke
Posljednja znanstvena otkrića vode do pogleda na svijet koji
nije različit pogledu na svijet koji su imale drevne civilizacije,
u kojima se za svaki materijalni predmet u prirodi smatralo da
posjeduje duh. Mali broj preživjelih pripadnika drevnih naroda
svijet i dalje smatra nedjeljivom cjelinom. Domorodačke kulture
ne prave uobičajene razlike između stijenja, zraka i ljudi; svi su
prožeti istim duhom, nevidljivom energijom. Zvuči li vam to poznato?
To je svijet kvantne fizike, u kojem su materija i energija
potpuno isprepletene. I, to je svijet Geje, o kojem sam govorio
u prvom poglavlju, svijet u kojem se čitav planet promatra kao
jedan organizam koji živi i diše te kojeg treba zaštititi od ljudske
pohlepe, neznanja i lošeg planiranja.
Nikad nam spoznaje koje pruža taj pogled na svijet nisu bile
potrebnije. Kada se znanost okrenula od duha, njezina misija dramatično
se promijenila. Umjesto da se trudi razumjeti »prirodno uređenje«
tako da ljudi mogu živjeti u skladu s tim uređenjem, suvremena
znanost zadala si je za cilj kontrolu i dominaciju nad prirodom.
Tehnologija koja je nastala kao rezultat slijeđenja te filozofije dovela
je, poremetivši prirodnu mrežu, ljudsku civilizaciju na rub spontanog
zapaljenja. Evoluciju naše biosfere obilježilo je pet »masovnih
istrebljenja«, uključujući ono koje je pobilo dinosaure. Svaki val
istrebljenja izbrisao je gotovo sav život na planetu. Neki istraživači,
kao što sam spomenuo u prvom poglavlju, smatraju da se nalazimo
»debelo« u šestom masovnom istrebljenju. Za razliku od drugih,
koje su prouzrokovale galaktičke sile kao što su kometi, tekuće
istrebljenje prouzrokuje sila mnogo bliža domu - ljudi. Kada sjedite
na vašem trijemu i promatrate zalazak sunca, uočite njegovu
spektakularnu boju. Ljepota na nebu odražava onečišćenost zraka.
Dok svijet kakav poznajemo propada, Zemlja nam obećava još veći
svjetlosni šou. U međuvremenu, mi vodimo živote bez moralnog konteksta.
Suvremeni svijet se od duhovnih težnji prebacio na borbu za materijalno
bogaćenje. Onaj koji posjeduje najviše igračaka pobjeđuje. Savršena
predodžba znanstvenika i tehnologa koji su nas doveli u takav neduhovni
svijet dolazi iz Disneyjevog filma Fantasia. Sjećate li se Mickeyja Mousa
kao nes(p)retnog šegrta moćnog čarobnjaka? Čarobnjak naredi Mickeyju
da obavlja poslove u laboratoriju dok je on na putu. Jedan od zadataka je
napuniti golemi spremnik vodom iz obližnjeg izvora. Mickey, koji
je bio promatrao čarobnjakovu magiju, pokuša izbjeći posao tako
što začara metlu i pretvori je u slugu koji nosi kante s vodom.
Kada Mickey zaspe, robotska metla napuni, a zatim i prepuni spremnik,
poplavljujući laboratorij. Nakon što se probudi, Mickey pokuša zaustaviti
metlu. No, budući da je njegovo znanje vrlo ograničeno, ne uspijeva u
tome i situacija postaje sve gora. Voda pobjeđuje sve dok se čarobnjak,
koji ima znanje da smiri metlu, ne vrati i ponovno uspostavi ravnotežu.
Evo kako je Mickeyjev neugodan položaj opisan u filmu: »Ovo je legenda o
čarobnjaku koji je imao šegrta. Šegrt je bio bistar mladi momak, pun želje
da nauči tajne zanata. Zapravo, bio je malo prebistar jer je počeo rabiti
neke od magičnih trikova svog učitelja prije nego što ih je naučio
kontrolirati.« Danas se vrlo bistri znanstvenici ponašaju poput Mickeyja
Mousa s našim genima i okolišem a da ne shvaćaju kako je sve na ovom
planetu međusobno povezano - smjer djelovanja koji mora završiti
tragičnim posljedicama.
Kako smo došli do te točke? U jednom je trenutku bilo nužno da se
znanstvenici odvoje od duha, ili barem od Crkvenog iskrivljavanja
duha. Ta moćna institucija bavila se zatiranjem znanstvenih otkrića
kada su ova bila u suprotnosti s Crkvenom dogmom. Nikola Kopernik,
snalažljiv političar kao i nadareni astronom, pokrenuo je razdor između
duha i znanosti kada je objavio svoj slavni rukopis pod naslovom
De revolutionibus orbium coelestium (O gibanju nebeskih tijela).
U tom djelu iz 1543. godine hrabro je objavio da je središte »nebeskih
tijela« Sunce, a ne Zemlja. To je danas bjelodano, međutim u
Kopernikovo vrijeme smatrano je krivovjerjem, jer je ta nova
kozmologija bila u suprotnosti s »nepogrješivom« Crkvom, koja je
objavila da je Zemlja središte Božjeg nebeskog svoda. Kopernik je
vjerovao da će inkvizicija uništiti i njega i njegova heretička uvjerenja pa
je mudro s objavom svog djela čekao sve dok nije bio na samrti.
Njegova bojazan za vlastitu sigurnost bila je dokraja opravdana.
Pedeset i sedam godina kasnije Giordano Bruno, dominikanski
redovnik koji je imao dovoljno smjelosti da progovori i brani
Kopernikovu kozmologiju, spaljen je na lomači zbog te hereze.
Kopernik je nadmudrio Crkvu - teško je mučiti intelektualca kada
se ovaj nalazi u svom grobu. U nemogućnosti da ubije glasnika,
Crkva se naposljetku morala suočiti s Kopernikovom porukom.
Stoljeće kasnije, francuski matematičar i filozof Rene Descartes
insistirao je na upotrebi znanstvene metodologije kako bi se ispitale
ranije prihvaćene »istine«. Nevidljive sile duhovnog svijeta, jasno,
nisu bile podesne za takvu analizu. U postreformacijskoj eri,
znanstvenike se poticalo da istražuju prirodni svijet, a duhovne »istine«
protjerane su na područja religije i metafizike. Duh i drugi metafizički
koncepti bili su obezvrijeđeni kao »neznanstveni« jer se njihove istine
nisu mogle procijeniti analitičkim metodama znanosti. Domena racionalnih
znanstvenika postale su »važne stvari« o životu i svemiru.
Ako je razdor između duha i znanosti trebalo dodatno produbiti, to se
dogodilo 1859. godine s Darwinovom evolucijom, koja je odmah pobudila
senzaciju. Darwinova teorija proširila se svijetom poput današnjih
internetskih glasina. Bila je dobro prihvaćena jer su se njezina načela
poklapala s iskustvima koje su ljudi imali pri uzgajanju kućnih ljubimaca,
korisnih domaćih životinja i biljaka. Darvinizam je porijeklo čovječanstva
pripisao slučajnosti nasljednih varijacija, što je značilo da nema potrebe
za prizivanjem božanske intervencije u naše živote odnosno našu
znanost. Suvremeni znanstvenici nisu osjećali manje strahopoštovanje
prema svemiru od klerika/znanstvenika koji su im prethodili, međutim
s Darwinovom teorijom pri ruci nisu više vidjeli potrebu za prizivanjem
Ruke Božje kao velikog »graditelja« kompleksnog prirodnog poretka.
Najistaknutiji darvinist Ernst Mayr je napisao: »Kada pitamo kako je nastalo
ovo savršenstvo, čini se da nailazimo samo na proizvoljnost, nesistematičnost,
nasumičnost i slučajnost...« [Mayr, 1976.]
Iako Darwinova teorija navodi da je svrha života borba za preživljavanje,
ne navodi sredstva koja se trebaju koristiti za ostvarivanje tog cilja. Očito,
u toj borbi »sve je dozvoljeno«, jer cilj je jednostavno preživljavanje/opstanak
- svim sredstvima. Umjesto oblikovanja naših života prema moralnim zakonima,
Mayrov darvinizam sugerira da svoje živote živimo po zakonu džungle.
Neodarvinizam u suštini tvrdi da oni koji imaju više to i zaslužuju. Na Zapadu
smo prihvatili neminovnost civilizacije koju karakteriziraju »oni koji imaju« i
»oni koji nemaju«. Ne želimo se suočiti s činjenicom da u ovom svijetu sve ima
svoju cijenu. Na žalost, to uključuje, osim bolesnog planeta, beskućnike, kao i
djecu radnike, koja šiju naše dizajnerske traperice... oni su gubitnici u toj bitci.
