»Radite da biste išli ukorak sa zemljom i dušom zemljinom.
Razlijeniti se znači otuđiti se od godišnjih doba, izići iz ophodnje života koji
stupa veličanstveno i s ponosnom poniznošću put vječnosti.
Kad radite, vi ste frula kroz čije se srce šapat sati preobraća u glazbu.
Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva?
Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća.
Ali ja vam kažem da vi, radeći, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam je određen kad je san taj bio rođen,
I držeći se posla, istinski ljubite život,
A ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.
Ali ako, u boli svojoj, rođenje nesrećom nazivate, a uzdržavanje tijela
prokletstvom koje vam je na čelu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s čela vašega može sprati ono što na njemu piše.
Također vam govorahu da je život mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono što vam rekoše umorni,
I ja kažem da je život mrak, osim kad postoji žar,
A svaki je žar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim kad postoji rad,
A svaki je rad prazan ako nema ljubavi;
A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom.
A što je to raditi s ljubavlju?
To znači tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vaše ljubljeno treba da nosi to ruho.
To znači graditi kuću s dragošću, kao da vaše Ijubljeno treba da boravi u toj
kući.
To znači sijati sjeme s nježnošću i dizati ljetinu s radošću, kao da će vaše
ljubljeno jesti plodove.
To znači ispuniti sve što tvorite dahom duha svojega,
I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre.
Često sam čuo gdje velite, kao da u snu govorite: »Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite duše u stijeni, plemenitiji je od onoga tko pluži zemlju.
I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obličju čovječem, više je od
onoga tko pravi sandale za noge. «
Ali, ja kažem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori
slađe divovskome hrašću nego najmanjoj od svih vlati trave;
A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu što ju je zasladio
vlastitom ljubavlju.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se
ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi.
Ako mrzite mašćenje grožđa, iz vašeg će masta oteći otrov u vino.
Pa makar pjevali poput anđela, ako ne volite pjevanja, vi začipate ljudske uši na glasove dana i glasove noći.
Halil Džubran
