TESTAMENT

Ti moraš voljeti i ljubav proticati,
Tekući k’ sebi protekle pominjati.
Dok mrak razgrćeš za još nedotekle,
Na livade trava – zaborava.

Ti se moraš živeći pamtiti.
Življi od preživjelih biti.
Jer preživjeli su mrtviji od mrtvih.

To su šapteće sjene, nosači teških oklopa,
Od kostiju i kože. Bolećih!
Sami su sebi uspomene iz svojih života.

Zato ti moraš
Usnuo pod zvijezdama;
Zvijezdama putokaz biti.

Nada za buduće svjetove,
Negdje pritajene.
Nada sebi, i nada Božija.

Samo je u tvojoj ljubavi,
Skriven san, još nedosanjan,
I u snu, pjesma skrivena.
A u toj pjesmi, smisao novog svijeta,
Blago nagoviještena.

Halil Džananović Drinski