MORSKA BOLEST ili ZUBOBOLJA

Jednom je u našu varošicu zalutao neki nadvojvoda od carske kuće. Tu je prekinuo putovanje van predviđenog programa, natjeran morskom bolešću. Bilo je jako nevrijeme, i brza pruga kojom se vozio prema jugu svratila je mimo voznog reda u naše mjesto da ga iskrca. Eto, jedna takva stvar kao što je morska bolest, ako je samo dovoljno jaka, kadra je da nadvlada i dinastičke obzire, i dvorsku pragmatiku, i hiljadugodišnju dresuru. Gledao sam kraljeve u izgnanstvu, generale poslije neslavne kapitulacije, pregaoce i fanatike poslije sloma njihove zavjetne misli i nad ruševinama njihovog životnog djela. I, usuđujem se reći, uvjerio sam se da sve to nije kadro da onako prisno i neposredno poljulja i ugrozi onaj bijedni sud u kome živi taj duh, ta ideja, ta vjera, ko što to može da učini jedna vulgarna morska bolest ili jedna jača zubobolja. Oni kraljevi i vojskovođe i apostoli možda jače i dublje misle svoju patnju; ali da onaj sa zuboboljom ili s morskom bolešću kudikamo prisnije i neposrednije svoju patnju osjeća, o tome nema sumnje. Kao potvrda može da posluži ova mala refleksija: svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo svoje duševne patnje; svi mi znamo da njima nije strana diskriminacija lijepoga i ružnoga, svi mi osjećamo da u njima latentno leži neki estetski kvalitet, da su one podobne za estetsku preradu, pa da se od njih doista kasnije često i prave poeme i tragedije i simfonije i slično. A ko je još stilizirao morsku bolest ili istinsku zubobolju? Ko je još u njima učestvovao ma i trunkom svoga bića drukčije nego isključivo i potpuno kao go čovjek, kao zgoljna gruda mesa koja pati? A ako se ta jasna i nedvojbena istina sadržana u morskoj bolesti i u zubobolji rado ne priznaje, to je samo zbog poštede ljudskog dostojanstva. Ali nalazim da se nepriznavanjem te jasne, zdrave, demokratične istine čini nepravda baš onom običnom, prosječnom, svakidašnjem čovjeku, koji tvori bazu ljudske piramide i koga takve istine-zubobolje najviše taru i pogađaju. Jer i time on biva prikraćen u onom osnovnom ljudskom pravu: u pravu da mu se bar prizna njegova nesreća. Pa se tako, sve za ljubav ljudskog dostojanstva onog običnog prosječnog čovjeka, na drugu stranu i drugim načinom, opet poriče i umanjuje to isto dostojanstvo tog istog čovjeka.

Vladan Desnica