PROBLEM ČOVJEČANSTVA

Problem čovječanstva duboko je ukorijenjen u samom umu. Ili, bolje rečeno, u našem pogrešnom poistovjećivanju s umom.

Nepostojana svjesnost, sklonost da krenemo putem manjeg otpora tako što se nećemo potpuno probuditi u sadašnjem trenutku stvara provaliju. A um sputan vremenom, koji je smišljen da nam bude koristan sluga, uzdiže se proglašavajući se gospodarom. Nalik na leptira koji leprša od cvijeta do cvijeta, um se bavi prošlim iskustvima ili, projektujući vlastiti televizijski film, predviđa ono što će se tek dogoditi. Rijetko kad se odmaramo u okeanskim dubinama onoga što je ovdje i sada. Jer upravo ovdje – u sadašnjem trenutku – pronalazimo svoje istinsko Ja, koje prebiva u pozadini fizičkog tijela, promjenjivih osjećaja i brbljavog uma.

Krunska slava ljudskog razvoja ne počiva na sposobnosti zaključivanja i razmišljanja, iako nas ona razlikuje od životinja. Um, kao i nagon, puka je tačka na putu. Krajnja nam je sudbina ponovo se povezati s našim suštinskim Bićem i izraziti se iz nevjerovatne, božanske stvarnosti u običnom fizičkom svijetu, iz trenutka u trenutak. Lako je to reći, pa ipak su rijetki oni koji su dosegli daljnje vrhunce ljudskog razvoja.