Opstanak onih koji najviše vole
Možda se slažete da su Rumijeve riječi o moći ljubavi plemenite,
međutim možda mislite da se ne uklapaju u ova problematična
vremena, kada se prikladnijim možda čini preživljavanje
sposobnijih. Nije li Darwin u pravu s tvrdnjom da je nasilje u srži
života? Nije li nasilje prirodno u prirodnom svijetu? Što je sa svim
tim dokumentarnim filmovima koji prikazuju životinje kako vrebaju
druge životinje, životinje koje love druge životinje i ubijaju
ih? Nemaju li ljudi urođenu sklonost nasilju? Logika ide ovako:
Životinje su nasilne, ljudi su životinje, dakle ljudi su nasilni.
Ne! Ljudi nisu »zaglavili« s prirođenom, opako natjecateljskom
prirodom ništa više nego što smo zaglavili s genima koji
nas čine bolesnima ili nasilnima. Čimpanze, koje su genetski najbliže
ljudima, nude dokaze da nasilje nije nužno dio naše biologije.
Jedna vrsta čimpanzi, bonobo (još i patuljaste čimpanze, op.
prev.), stvaraju miroljubive zajednice s kodominantnim mužjacima
i ženkama kao predvodnicima. Za razliku od drugih čimpanzi,
zajednica bonoba ne funkcionira na temelju etike vođene
nasiljem, nego na temelju etike koja se može opisati sloganom,
»vodite ljubav, a ne rat.« Kada se čimpanze u tom društvu uzrujaju,
ne upuštaju se u krvave borbe; svoju energiju koja podriva
zajedništvo rasprše upražnjavanjem seksa.
Nedavno istraživanje biologa Roberta M. Sapolskyja i Lise
J. Share sa sveučilišta Stanford otkrilo je da čak ni divlji babuni,
jedne od najagresivnijih životinja na ovom planetu, nisu genetski
predodređeni da budu nasilni. [Sapolsky i Share, 2004.] U jednoj
opsežno proučavanoj skupini babuna agresivni mužjaci umrli su
od zaraženog mesa koje su pronašli u turističkoj kanti za smeće.
Nakon njihove smrti iznova se uspostavilo društveno uređenje
zajednice. Istraživanje sugerira da su ženke pomogle u usmjeravanju
preostalih, manje agresivnih mužjaka u ponašanja koja su više
surađivačka, što je dovelo do jedinstveno miroljubive zajednice.
U uvodniku časopisa Public Library of Science Bilogy u
kojem je objavljeno stanfordsko istraživanje, Frans B. M, deWaal
sa sveučilišta Emory je napisao: »... čak i najdivljiji primati ne
moraju zauvijek ostati takvima.« [deWaal, 2004.]
Pored toga, bez obzira na to koliko ste National Geographicovih
dokumentaraca pogledali, kod ljudi ne postoji imperativ »tko jači
taj kači«. Mi smo na vrhu hranidbenog lanca grabežljivac-plijen.
Naše preživljavanje ovisi o hranjivim organizmima niže hijerarhiji,
međutim nas ne jedu organizmi koji se nalaze više u hranidbenom
lancu. Bez prirodnih grabežljivaca, ljudi su pošteđeni toga da postanu
»plijen« i cjelokupnog nasilja koje taj izraz podrazumijeva.
To naravno ne znači da su ljudi izvan zakona prirode, jer na
posljetku ćemo i mi biti pojedeni. I mi smo smrtni i nakon našeg
kraja, poželjno nakon dugog života bez nasilja, ostaci našeg tijela
će biti pojedeni, prerađeni i vraćeni natrag u okoliš. Poput zmije
koja grize svoj rep, ljude na vrhu hranidbenog lanca naposljetku
će proždrijeti organizmi koje su najniže u tom lancu - bakterije.
No, prije nego što zmija zagrize svoj rep, nećemo nužno živjeti
život bez nasilja. Usprkos našem visokom položaju u hranidbenom
lancu, mi smo sami sebi najgori neprijatelj. Ljudi se sukobe jedni s
drugima više od bilo koje druge životinje. Niže životinje se ponekad
sukobe jedna s drugom, međutim i najagresivniji susreti između
pripadnika iste vrste ograničeni su na prijeteće stavove, glasanja i
mirise, i ne završavaju smrću. Također, u društvenim populacijama
koje nisu ljudske, glavni uzrok nasilja unutar jedne vrste je ili borba
za prostor, vodu i hranu nužnih za preživljavanja, ili odabir partnera
za parenje. Nasuprot tome, nasilje u ljudskoj zajednici koje je izravno
povezano s osiguravanjem onoga što je nužno za život je gotovo
zanemarivo. Ljudsko nasilje je najčešće povezano sa stjecanjem
materijalne imovine koja nije nužna za život ili s distribucijom i
kupnjom droga, koje koristimo da bismo pobjegli od noćne more
svijeta kojeg smo stvorili; ili sa zlostavljanjem djece i bračnih
partnera koje se prenosi s naraštaja na naraštaj. Možda najrašireniji
i najpodmukliji način ljudskog nasilja je ideološka kontrola.
Različiti vjerski pokreti i vlade su tokom povijesti uvijek iznova
gurali svoje sljedbenike u agresiju i nasilje kako bi izašli na kraj s
neistomišljenicima i nevjernicima.
Većina ljudskog nasilja nije ni nužna ni nasljedna, genetska,
»životinjska« vještina preživljavanja. Imamo sposobnost i, mišljenja
sam, evolucijski zadatak zaustaviti nasilje. Najbolji način da ga se
zaustavi je da se shvati, kao što sam istaknuo u posljednjem poglavlju
ove knjige, da smo duhovna bića koja jednako toliko trebaju ljubav
koliko i hranu. No, nećemo napraviti sljedeći korak u evoluciji tako
što ćemo samo razmišljati o tome, jednako kao što nećemo promijeniti
vlastite živote i živote svoje djece ako budemo samo čitali knjige.
Pridružite se zajednicama istomislećih ljudi koji rade prema napretku
ljudske civilizacije, temeljeni na shvaćanju da je preživljavanje onih
koji najviše vole jedina etika koja će osigurati ne samo zdrav osobni
život nego i zdrav planet.
Sjećate li se onih loše pripremljenih, podcijenjenih karipskih studenata
koji su se, poput stanica koje su proučavali u svom kolegiju histologije,
udružili i oblikovali zajednicu uspješnih studenata? Iskoristite ih kao uzore
i pomoći ćete stvaranju filmski sretnog završetka ne samo za pojedince
izmučene samosabotirajućim vjerovanjima nego i za ovaj planet.
Upotrijebite inteligenciju stanica da pogurnete čovječanstvo na višu prečku
evolucijske ljestvice, gdje oni koji najviše vole čine više od pukog
preživljavanja - oni cvatu.
