Strah ubija
...
Sustav HHA je briljantan mehanizam za izlaženje na kraj s
akutnim stresom. Međutim, taj zaštitni sustav nije dizajniran za
to da bude stalno aktiviran. U današnjem svijetu većina stresova
koje doživljavamo nisu u obliku akutnih, konkretnih »prijetnji«
koje možemo lako prepoznati, odgovoriti na njih i krenuti dalje.
Nas neprekidno opsjeda mnoštvo nerješivih briga povezanih s
našim osobnim životima, našim zaposlenjima i ratovima rastrgnutom
globalnom zajednicom. Takve prijetnje ne prijete našem neposrednom
preživljavanju, međutim svejedno mogu aktivirati HHA os, što
rezultira kronično povišenim razinama stresnih hormona.
...
Mi živimo u »pripremi se« svijetu i sve veći broj istraživanja
sugerira da naš hiper-budni način života ozbiljno ugrožava naše
zdravlje. Svakodnevni stresovi konstantno aktiviraju HHA os i
pripremaju naša tijela za akciju. Za razliku od stresova kod sportaša
koji se natječu u utrci, stresovi u našim tijelima ne popuštaju
zbog konstantnih strahova i briga koje ih proizvode. Gotovo sve
glavne bolesti od kojih ljudi obolijevaju povezane su s kroničnim
stresom. [Segerstrom i Miller, 2004.; Kopp i Rethelyi, 2004.;
McEwen i Laskv, 2002.; McEwen i Seeman, 1999.]
U indikativnoj studiji objavljenoj u časopisu Science 2003. godine,
znanstvenici su istražili zašto se pacijenti na SSRI antidepresivima
kao što su Prozac i Zoloft odmah ne osjećaju bolje.
Obično je prisutno najmanje dvotjedno razdoblje između početka
uzimanja lijekova i trenutka kada pacijenti osjete da im počinje
biti bolje. Studija je ustanovila da je kod depresivnih ljudi
prisutan iznenađujući manjak dijeljenja stanica u predjelu mozga
zvanom hipokampus, dijelu živčanog sustava odgovornom za
pamćenje. Stanice hipokampusa počele su se ponovno dijeliti u
trenutku kada su pacijenti počeli osjećati poboljšanje raspoloženja
uslijed djelovanja SSRI lijekova, tjednima nakon početka
terapije. Ta i druge studije pobijaju teoriju da je depresija jednostavno
rezultat »kemijske neravnoteže« koja ima štetno djelovanje
na proizvodnju monoaminskih signalnih kemikalija, posebno
hormona serotonina. Da je stvar toliko jednostavna, SSRI lijekovi
bi po svoj prilici trenutačno obnovili tu kemijsku ravnotežu.
Sve više istraživača sugerira da je uzrok depresije usporen
rast neurona uslijed djelovanja stresnih hormona. U stvari, kod
kronično depresivnih pacijenata hipokampus i prefrontalni korteks,
središte višeg rezoniranja, fizički su smanjeni. U recenziji
te studije objavljenoj u časopisu Science pisalo je: »Posljednjih
godina mjesto monoaminske teorije sve više preuzima teorija o
stresu koja postulira da do depresije dolazi uslijed pretjerane aktivnosti
stresnih mehanizama mozga. Najistaknutiju ulogu u toj teoriji ima
os hipotalamus-hipofiza-adrenalne žlijezde (HHA).« [Holden, 2003.]
Učinak HHA os na staničnu zajednicu zrcali se u učinku
stresa na ljudsku populaciju. Zamislite vitalnu zajednicu u vremenu
Hladnog rata, kada se mogućnost ruskog nuklearnog napada
prijeteći nadvila nad umovima Amerikanaca. Poput stanica
u višestaničnom organizmu, članovi tog hladnoratovskog društva
aktivno obavljaju svoje poslove kako bi doprinijeli rastu zajednice
i obično se međusobno dobro slažu. Tvornice užurbano proizvode,
građevinari grade nove kuće, samoposluge prodaju hranu, a djeca
u školama uče abecedu. Zajednica je u stanju zdravlja i rasta dok
njezini stanovnici konstruktivno surađuju prema zajedničkom cilju.
Iznenada, zvuk sirene za zračnu uzbunu uzdrma grad. Svi
prestaju raditi i bježe u skloništa. Harmonija zajednica je prekinuta
kada su se pojedinci, djelujući samo u korist vlastitog preživljavanja,
probili do skloništa. Nakon pet minuta oglašava se znak za prestanak
opasnosti. Stanovnici se vraćaju svojim poslovima i nastavljaju svoj
život u rastućoj zajednici.
Međutim, što bi se dogodilo da se začuje sirena, stanovnici
pobjegnu u skloništa od zračnog napada, a znak za prestanak
zračne opasnosti nikada se ne oglasi? Ljudi bi ostali u svom zaš-
titnom stavu do u nedogled. Koliko dugo mogu zadržavati svoj
zaštitni stav? Zajednica naposljetku propada, suočena s nedostatkom
zaliha hrane i vode. Jedan po jedan čak i najsnažniji umiru jer kronični
stres iscrpljuje. Zajednica može lako preživjeti kratkoročni stres, kao
na primjer vježbu za slučaj zračnog napada, međutim kada stres traje
do u nedogled, to rezultira prestankom rasta i slomom zajednice.
Još jedna ilustracija utjecaja stresa na stanovništvo je priča o
tragediji 11. rujna. Do trenutka terorističkog napada zemlja je bila
u stanju rasta. Tada smo, neposredno nakon 11. rujna, kada se šok
od tog događaja proširio ne samo građanima New Yorka nego i
cijelom nacijom, doživjeli prijetnju svojem opstanku. Utjecaj vladinih
objava neposredno nakon napada, koje su govorile o stalno
prisutnoj terorističkoj opasnosti, bio je poput djelovanja adrenalinskih
signala. Članovi zajednice bili su prebačeni iz stanja rasta
u stanje zaštite. Nakon nekoliko dana tog paralizirajućeg straha,
gospodarska vitalnost zemlje bila je toliko ugrožena da je morao
intervenirati predsjednik. Da bi potaknuo rast, predsjednik
je opetovano naglašavao: »Amerika je otvorena za poslovanje.«
Trebalo je proći određeno vrijeme dok se strahovi nisu smirili, a
gospodarstvo ponovno pokrenulo. Međutim, preostale prijetnje
od terorizma i dalje djeluju iscrpljujuće na vitalnost naše zemlje.
Kao nacija u cjelini trebamo pažljivije promotriti kako naš strah
od budućih terorističkih napada potkopava kvalitetu našeg života.
U određenom smislu, teroristi su već pobijedili jer su nas uspjeli
zastrašiti i prisiliti na kronično, duševno iscrpljujuće zaštitno stanje.
Također, sugerirao bih vam da ispitate kako vaši strahovi i
zaštitna ponašanja koja proizlaze iz njih utječu na vaš život. Koji
strahovi sprječavaju vaš rast? Odakle su ti strahovi proistekli?
Jesu li potrebni? Jesu li stvarni? Pridonose li ispunjenosti vašeg
života? … Ako možemo upravljati svojim strahovima, možemo
preuzeti nadzor nad svojim životima. Predsjednik F. D. Roosevelt
znao je za destruktivnu prirodu straha. Kada se obratio naciji iscrpljenoj
Velikom depresijom i svjetskim ratom koji je prijetio, pažljivo je birao
riječi: »Jedino čega se imamo bojati je sam strah.« Otpuštanje strahova
je prvi korak prema stvaranju punijeg, zadovoljnijeg života.
