Странице

недеља, 3. октобар 2010.

MEDITACIJE LJUBAVI 16.



Većina ljudi nije spremna da „vidi", sve dok nisu prepatili niz razočaranja i gubitaka. Čak i tada, samo jed­na u milion osoba oseti u sebi želju za „viđenjem". Lju­di jednostavno idu slepo i dalje napred, patetično kuca­jući na vrata drugih bića, prosjačeći simpatiju, priznanje, moć, slavu, uspeh, itd. Sve zato što tvrdoglavo odbijaju da shvate kako sreća nije u tim stvarima.
Ako zavirite u svoje srce, naći ćete nešto što će vam pomoći. Otkricete iskru nezadovoljstva, a ona će, uz po­moć vetra, postati šumski požar koji će pretvoriti u pe­peo sav svet iluzija u kojima živite i, pred vašim zadiv­ljenim očima, ukazaće se carstvo u kome ste oduvek živeli, a da o tome niste ni sanjali.
Jeste li ikada osetili ukus života duboko bolesnog od vaših strahova i briga, iscrpljenog i jalovog od vaših veza i robovanja? Jeste li ikad osetili potpuni besmisao va­šeg rada za neko priznanje i „uspeh", da biste zatim utonuli u jedan život dosadne svakodnevnice, ili, ako ste „penjač", organizovali sebi život potpunog emotivnog nereda, zavisnog od stvari koje proganjate?
Ako ste osetili nešto od toga (a nema tog ljudskog bića koje nije), božanska vatra nezadovoljstva potpaljena je u vašem srcu. Sad je trenutak da je raspalite, pre ne­go što zgasne pred rutinom života. To je sveto doba u kome jednostavno morate naći vremena da izađete iz sa­mih sebe - morate gledati sa strane čitav svoj život, mo­rate pomoći plamenu da bukne i, dok to radite, mo­rate sprečiti da vas bilo šta omete u ovom zadatku.
Došao je trenutak da shvatite kako vam apsolutno ništa izvan vas ne može obezbediti trajnu radost. Kada toga postanete svesni, primetićete kako vam se u srce uvlači strah - strah koji se, ako dozvolite nezadovoljstvu da kroči u vašu dušu, pretvara u neugasivu strast što za­hvata čitavo vaše biće i diže u vama bunt protiv svega do čega drže vaša religija i kultura, protiv čitavog jednog na­čina razmišljanja i osećanja, jer ste konačno sagledali da ste pranjem mozga bili primorani da ih prihvatite.
Kada se ceo vaš svet pretvori u prah i pepeo, istog trenutka naći ćete se u potpuno drukčijem svetu, bes­krajno dalekom od sveta ljudi oko vas, jer će sve ono što je drugima drago, sve stvari ka kojima oni žude - prizna­nja, moć, pohvale, sigurnost, komfor, zdravlje - za vas postati kao smrdljivo smeće, što i jesu, stvari koje zaslu­žuju prezir i gađenje.
Sve ono od čega drugi beže, neće vas više plašiti. Postaćete spokojni, bez straha, i slobodni, jer ste iskora­čili iz svog iluzornog sveta...
Međutim, nemojte brkati ovo božansko nezadovolj­stvo sa obeshrabrenošću i očajanjem koji ponekad zavo­de ljude u ludilo i samoubistvo. To nije mistični put ka životu, već staza neuroze koja vodi samouništenju. Takođe, nemojte brkati ovo nezadovoljstvo sa lamentima onih koji ništa drugo ne znaju osim da se neprestano ža­le na sve oko sebe. To su samo večiti nezadovoljnici ko­ji se bore da poboljšaju zatvorske uslove, dok im je u stvari potrebno katapultiranje iz zatvora ka slobodi..
Većina ljudi, kada u svom srcu oseti ovo razočaranje i nezadovoljstvo, reaguje na jedan od ova dva načina: ili bekstvom, drogirajući se grozničavom jurnjavom u poslu i druženju s ljudima, ili se posvećuju društvenim aktiv­nostima, sportu, čitanju, muzici, ili takozvanim kreativ­nim istraživanjima, što ih na kraju zadovolji, kao što se neko zadovolji kozmetičkim popravkama tamo gde je po­trebna čitava revolucija. Takvi ljudi, iako duboko uronje­ni u ono što zovu aktivan život, nisu u suštini živi - oni su mrtvi, a povrh toga zadovoljni svojim boravkom u zemlji mrtvih.
Ispit da li je vaše nezadovoljstvo božanskog porekla bio bi u proveri da li u njemu ima ili nema tragova tuge i gorčine. Jer, ako je praćeno radošću, ukazana vam je milost, i pored toga što ćete istovremeno osećati bojazan u srcu...
Mladi ili stari, većina nas nezadovoljna je životom jednostavno zato što želimo nešto: više saznanja, bolji posao, lepši automobil, veću platu. Naše nezadovoljstvo rađa se iz naše želje za „još više". Ali ja ne raspravljam o toj vrsti nezadovoljstva. Baš ta želja za „još više" ometa jasno razmišljanje. Ako smo, naprotiv, nezadovoljni ne zato što nešto određeno želimo (nezadovoljni svojom trkom za novcem ili položajem, svojom tradicijom, onim što imamo i što možemo dobiti), već samo nezadovolj­ni, ničim posebno, već svime u celini, tada će nas neza­dovoljstvo prosvetliti. Kada se ne zadovoljimo da sve prihvatamo ili pratimo zatvorenih očiju, već to počnemo da dovodimo u pitanje, da istražujemo i produbljujemo pro­blem, tada postoji opažanje, a od njega potiču radost i kreativnost.
Najčešće, vaše nezadovoljstvo posledica je toga što vam nešto nedostaje. Nezadovoljni ste jer nemate do­voljno novca, moći, uspeha, vrline, ljubavi ili svetosti. To nije nezadovoljstvo koje će vam radikalno promeniti život. Kada je poreklo nezadovoljstva u pohlepi ili ambiciji, njegovi plodovi su nemir i frustracija. Onog dana kada budete nezadovoljni ne zato što vam nedostaje ovo ili ono, već nešto što uopšte ne možete da izrazite; onog dana kada budete imali dovoljno svega za čim ste do ta­da trčali i kada vam bude dosta tog trčanja, u vašem sr­cu nešto će se razbistriti, doživećete unutrašnju viziju, posle koje ćete početi da uživate u svemu i ni u čemu.

Antoni De Melo