EGO I BESOPSTVENOST

Veliki jogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani, već bogati veliki egoi, uštekani u dinamičko Tlo i Svrhu samog Kosmosa. Upravo zato što ego, duša i Sopstvo mogu biti istovremeno prisutni, mi bolje možemo razumjeti stvarno značenje “besopstvenosti”, pojma koji je uzrokovao neobičnu količinu pometnje. Ali besopstvenost ne znači odsustvo funkcionalnog ega/sopstva (to je psihotik, a ne mudrac); ona označava da neko nije više isključivo identifikovan s tim egom/sopstvom.

Jedan od mnogih razloga što imamo problema s pojmom “besopstvenog” je taj da ljudi žele da im njihovi “besopstveni mudraci” ispune sve sanjarije o “svetom” ili “duhovnom”, što obično označava stanje mrtvila od vrata nadole, bez tjelesnih potreba ili želja, uz neprekidni blagi osmjeh. Sve stvari s kojima ljudi tipično imaju problema – novac, hrana, seks, odnosi, žudnja - svega toga njihovi sveci moraju biti lišeni. “Besopstveni sveci” lišeni ega koji su “iznad svega toga”, to je ono što ljudi žele. Žele bestjelesne utvare. Religija će, vjeruju ljudi, jednostavno ukloniti sve niže instinkte, porive i odnose, pa tako u religiji ne traže savjet kako da žive život s entuzijazmom, već kako da ga zaobiđu, da ga potisnu, da ga poreknu, da ga izbjegnu. Drugim riječima, tipična osoba želi da duhovni mudrac bude “manje od osobe”, nekako lišen svih nezgodnih, sočnih, kompleksnih, živućih, željnih, porivnih sila koje pokreću većinu ljudskih bića. Očekujemo od naših svetaca da budu odsutnost svega što pokreće nas! Sve stvari koje nas plaše, zbunjuju, muče, zapanjuju: želimo da naši sveci s njima nemaju nikakve veze. I upravo ta bezveznost, ta ništenost, to “manje od osobe”, to je ono što često mislimo kad kažemo “bez ega” ili “besopstveno”. Ali “bez ega” ne znači “manje od osobnog”, već upravo “više od osobnog”. Ne personalno minus, već personalno plus – sve normalne personalne odlike plus neke transpersonalne.

Razmislite malo o velikim jogijima, svecima i mudracima – od Mojsija i Hrista do Padmasambhave. Nisu bili mlitavi onemoćali jadnici, nego žestoki pokretači i okretači – od upotrebe biča u Hramu do osvajanja čitavih zemalja. Drmali su svijetom po pravilima svijeta, ne kroz neku jasličku pobožnost; mnogi su od njih potakli ogromne društvene revolucije koje su se nastavile hiljadama godina. A to nisu činili zato što su izbjegavali fizičke, emocionalne i mentalne dimenzije čovječnosti, kao i ego koji je njihovo vozilo, već zato što su se upuštali u njih s voljom i energijom koja je potresla svijet do temelja. Nema sumnje, bili su također uključeni u dušu (dublja psihička sfera) i duh (bezoblično Sopstvo) – konačni izvor svoje moći – ali tu moć su izražavali s konkretnim posljedicama upravo zato što su se dramatično upuštali u niže dimenzije u kojima ta moć govori svima razumljivim jezikom. Ovi veliki pokretači i okretači nisu bili mali egoi; bili su, u najboljem smislu tog pojma, veliki egoi, upravo zato jer ego (funkcionalno vozilo grubog područja) može postojati i postoji skupa sa dušom (vozilom suptilnog) i Sopstvom (vozilom kauzalnog). Utoliko što su ovi veliki učitelji pokretali grubo područje, činili su to svojim egoima, jer ego je funkcionalno vozilo/medij tog područja. Međutim, nisu bili identifikovani samo sa svojim egom (to je narcisizam), već su jednostavno svoj ego uštekali u blistavi Kosmički izvor. Veliki jogiji, sveci i mudraci postigli su toliko baš zato jer nisu bili povučeni mali šmokljani već veliki egoi, uštekani u dinamički Tlo i Svrhu samog Kosmosa, uštekani u svoje više Sopstvo, živi u čistom atmanu (čisto Ja-Ja) to jest jedno s Brahmanom; otvorili su usta i svijet je zadrhtao, pao na koljena, i ugledao svog blistavog Boga.

Sveta Tereza je bila velika kontemplativka? Da, i Sveta Tereza je jedina žena koja je ikad reformisala čitavu jednu katoličku samostansku tradiciju (promislite malo o tome). Gautama Buda je potresao Indiju do temelja. Rumi, Plotin, Bodhidharma, Gospa Tsogyal, Lao Cu, Platon, Bal Shem Tov – ovi muškarci i žene započeli su revolucije u grubom području koje su trajale stotinama, ponekad hiljadama godina, nešto čime se ni Marks ni Lenjin ni Lok ni Džeferson ne mogu pohvaliti. I nisu to učinili tako što su bili mrtvi od vrata nadole. Ne, bili su monumentalno, sjajno, božanski veliki egoi, uključeni u dublju psihu spojenu ravno u Boga. Sigurno da ima istine u pojmu “transcendiranja ega”: to ne znači uništiti ego, već uključiti ga u nešto veće. (Kako Nagarjuna kaže, u relativnom svijetu atman je stvaran; u apsolutnom, ni atman ni nairatmya nisu stvarni. Dakle, u nijednom slučaju nairatmya nije ispravan opis stvarnosti.)

Mali ego ne isparava; on ostaje kao funkcionalno središte aktivnosti u konvencionalnom području. Kao što sam rekao, izgubiti taj ego znači postati psihotik, a ne mudrac. “Transcendiranje ega” tako zapravo znači nadilaženje ali uključivanje ega u dubljem i višem obgrljaju, prvo u duši ili dubljoj psihi, zatim Svjedokom ili primordijalnim Sopstvom, a zatim je svaki prethodni stepen preuzet, obuhvaćen, uključen i obgrljen u zračenju Jednog Ukusa. A to znači da se nećemo “riješiti” malog ega, nego ga trebamo potpuno nastaniti i ispuniti, živjeti sa zanosom, upotrijebiti ga kao nužan medij kroz koji se prenose više istine. Duša i Duh uključuju tijelo, emocije i um, ne poništavaju ih. Grubo rečeno, ego nije prepreka Duhu, već blistava manifestacija Duha. Svi Oblici nisu drugo doli Praznost, uključujući oblik ega. Nije potrebno riješiti se ega, već jednostavno živjeti ga s izvjesnim preobiljem. Kad se identifikacija prelije iz ega i u širi Kosmos, ego otkriva da pojedinačni atman je ustvari sastavni dio Brahmana. Veliko Sopstvo doista nije mali ego, pa tako, utoliko što si zaglavio u svom malom egu, potrebno je umrijeti i transcendirati. Narcisisti su jednostavno ljudi čiji egoi nisu dovoljno veliki da obgrle čitav Kosmos, pa onda pokušavaju biti središtem Kosmosa. Ali mi nećemo da nam mudraci imaju velike egoe; ne želimo čak ni da se uopšte otvoreno manifestiraju. Kadgod mudrac iskaže čovječnost – u odnosu na novac, hranu, seks, odnose – mi smo šokirani, šokirani, jer planiramo pobjeći iz života glavom bez obzira, a ne živjeti ga, a mudrac koji živi život nas vrijeđa. Želimo van iz svega, želimo se uspeti i uzaći, želimo pobjeći, a mudrac koji se upušta u život s guštom, koji živi potpuno, hvata svaki životni talas i surfa ga do kraja – to nas duboko, duboko smeta, plaši, jer to znači da i mi možda moramo ući u život s guštom, na svim nivoima, a ne samo pobjeći u oblaku svjetlećeg etera. Mi ne želimo da naši mudraci imaju tijela, egoe, porive, vitalnost, seks, novac, odnose, ili život, jer to su stvari koje nas obično muče, i mi želimo van. Ne želimo surfati talasima života, želimo da talasi odu. Želimo sterilizovanu duhovnost.

Integralni mudrac, nedvojni mudrac, ovdje je da nam pokaže alternativu. Opštepoznati kao “tantrici”, ovi mudraci insistiraju na transcendenciji kroz življenje života. Insistiraju na oslobođenju kroz upuštanje, na pronalaženju nirvane usred samsare, pronalaženju totalnog oslobođenja kroz potpuno uranjanje. Ulaze sa svjesnošću u devet krugova pakla, jer drugdje je nemoguće pronaći devet neba. Ništa im nije strano, jer nema ničeg što nije Jedan Ukus. Uistinu, čitav smisao je biti kući u tijelu i njegovim željama, umu i njegovim idejama, duhu i njegovoj svjetlosti. Obgrliti ih potpuno, jednako, istovremeno, pošto svi su jednako geste Jednog i Jedinog Ukusa. Nastaniti požudu i gledati njen ples; ući u ideje i slijediti njihovu blistavost; zaroniti u Duh i probuditi se u slavi kojoj vrijeme ne zna imena. Tijelo i um i duh, svi skupa sadržani, jednako uključeni, u uvijek-prisutnoj svjesnosti. U mirnoći noći, Boginja šapuće. U svjetlosti dana, mili Bog urliče. Život pulsira, um zamišlja, emocije se komešaju, misli lutaju. Šta su svi oni do beskrajni pokreti Jednog Ukusa, koji zauvijek je u igri s vlastitim kretnjama, dok šapuće tiho svima koji slušaju: nisi li ovo ti sam? Kad grmljavina tutnji, ne čuješ li svoje Sopstvo? Kad munja sjevne, ne vidiš li svoje Sopstvo? Kad oblaci lebde nečujno po nebu, nije li to tvoje bezgranično Biće, koje ti odmahuje u pozdrav?

Ken Vilber | Odlomak iz knjige “One Taste”

Priredio Diego Sobol