Странице

четвртак, 5. август 2010.

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 18.



Paradoks prava

Već sam istražio jedan aspekt „kriminalističkog razmišljanja“ poznat kao psihologija prava. Mnogi ljudi, siromašni ili bogati, skloni su da veruju da oni tek tako imaju pravo na nešto i ponašaju se kao da im svet nešto duguje, Neki smatraju da imaju to pravo na osnovu svog kompleksa više vrednosti, dok drugima, opet, to proističe iz kompleksa niže vrednosti. Ovi drugi smatraju da oni ni za šta u životu nisu odgovorni. Osobe koje imaju kompleks više vrednosti veruju da su zaslužile sve te „uspehe“, čak i na račun drugih, za koje one misle da manje zaslužuju, često iz nerelevantnih i beznačajnih razloga.
Mnogobrojni su razlozi za takav stav. U potrazi za kamenčićima naveo sam jedan tipično američki razlog. To je rečenica iz „Deklaracije o nezavisnosti“, koja glasi: „Smatramo da je očita istina da su svi ljudi stvoreni kao jednaki, da im je Bog dao neotuđiva prava, a to su pravo na život, slobodu i težnju ka sreći.“ Uveren sam da su te reči, sasvim paradoksalno, možda najprofanije i najbesmislenije. One su veličanstvena i sveta vizija koja, zapravo, obuhvata suštinu ljudskog stanja. Ali, one su istovremeno i veoma pogrešne.
Jednaki smo samo u božjim očima. U svim ostalim slučajevima krajnje se razlikujemo. Imamo različite i sposobnosti, različite gene, različite jezike i kulture, različita merila vrednosti i način razmišljanja, različite lične istorije, različit stepen odgovornosti... Zapravo, ljudi bi mogli pravilnije da se označe kao nejednake vrste. Upravo se od ostalih živih bića razlikujemo po izuzetnoj raznovrsnosti i neujednačenosti u ponašanju. Mi jednaki? Samo kad je u pitanju moral, ima nas od đavola do anđela.
Pogrešno shvatanje naše jednakosti vodi nas dalje u privid pseudozajednice i kada taj privid nestane, a mora ako se ponašamo autentično, primorani smo da jednakost ostvarimo silom, silom nežne prinude, a zatim sve manje nežnom prinudom. Mi potpuno pogrešno shvatamo svoj zadatak. Zadatak društva nije da uspostavi jednakost. Ono mora da razvije sistem koji bi se humano odnosio prema našim nejednakostima, odnosno sistem koji bi, sasvim opravdano, slavio i podsticao našu različitost.
Pojam ljudskih prava najbitniji je za razvoj takvih sistema. Zato svim srcem pozdravljam Spisak prava pridodat Ustavu SAD, kao i način na koji ga sudovi tumače. Mnogo sam sumnjičaviji prema pravima datim u „Deklaraciji nezavisnosti“, odnosno pravu na život, slobodu i traženje sreće. Kako ulazim u godine ozbiljne starosti, recimo, sve su mi nejasniji neki aspekti prava na život. Kao autor više knjiga i pedagog moram da preispitam svoju slobodu da slažem ili da nešto nežno „iskrivim“. Kao psihijatar i teolog, znajući da je sreća ili sporedan efekat neke dublje težnje ili rezultat samozablude, nisam baš siguran koliko vredi tražiti sreću. Još veći problem imam sa svim tim pravima zajedno. Kada saberete pravo na život, slobodu i traženje sreće to zvuči kao da imate pravo na mir – kao da smo mi odgovorni za mir.
Ovo, opet, predstavlja paradoks. Jedna strana tog paradoksa je da je mir zaista prava ljudska težnja. Postoji, međutim, razlika između sukoba u kome se gine i onog u kome niko ne gubi život. Nama treba ovaj drugi. Ako se dobro vodi, može, zaista, da učvrsti ljudsko dostojanstvo. Uprkos očekivanoj pobedi, rat uopšte uništava dostojanstvo. Ako definišemo mir kao odsustvo otvorenog rata, a bilo bi dobro da tome težimo, ne možemo da težimo nečemu što ne zaslužujemo. U tom smislu mir bi trebalo da shvatimo kao pravo. Druga strana paradoksa je da ne zaslužujemo mir ako na njemu ne radimo. I sve ono što sam rekao za zajednicu, kao i sve ono što znamo o miru, pokazuje da mi uopšte nemamo razloga da ga očekujemo bez ikakvog truda, ili, pak, ako smo ga stekli kroz žrtve, da verujemo da će dugo trajati iako prstom više ne mrdnemo.
Verovatno ništa nije opasnije od pretpostavke da imamo pravo na mir. Ta izjava o pravu na mir održiva je jedino kao pretpostavka velikog broja Amerikanaca da svaki sukob može da se razreši mirnim putem. To je naivno. Međutim, ima puno Amerikanaca koji se drže suprotne pretpostavke, smatrajući da svaki konflikt može da se razreši jedino silom, zapravo silom ili pretnjom silom. Ta pretpostavka puna je cinizma i preteća. Paradoksalna realnost u ovom periodu ljudske evolucije jeste da su neki ratovi neizbežni ili „pravedni“, a da su drugi „nepravedni“, odnosno nepotrebni i da se na njih troše ogromne pare samo zbog čiste lenjosti i gluposti.
Premda govorim o miru među ljudima, isti paradoksalni principi važe i za mnogoželjeno stanje koje se zove unutrašnji mir. Iako imamo pravo da ga želimo, on nam ne pripada automatski, kao ni spoljni mir. Ipak, mnogi burno protestuju kada im život naruši sreću ili mir za koje smatraju da im pripadaju. Osim toga, da bismo stekli unutrašnji mir, često se od nas zahteva da prvo budemo spremni da odustanemo od njega. Samo oni koji sebe mogu neprekidno besramno da lažu imaju duševni mir. Ali ako ne želimo da zastranimo na taj način, moramo da zapamtimo da postoji nešto važnije od duševnog mira, a to je celovitost. Integritet između ostalog zahteva spremnost da izdržimo neugodnost radi istine.
Pomislite na Isusa koji je često bio frustriran, gnevan, zaplašen, usamljen, tužan i deprimiran. Taj čovek očito je želeo popularnost ali se zbog nje ne bi prodao. On nas uči da je život nešto više nego puka popularnost. To je čovek koji, izgleda, nije imao mnogo „duševnog mira“, kako to svet obično zamišlja, a opet ga zovu Princ mira. Moramo da znamo da postoji lažna vrsta mira koja dolazi otuda što smo izgubili kontakt sa sobom. Pravi unutrašnji mir zahteva da budemo veoma bliski sa svakim svojim delom, odnosno da ne razmišljamo samo o svojim pravima već da vodimo računa i o obavezama.

Paradoks odgovornosti

Na nas, kao građane, utiču raznovrsne stvari na lokalnom, nacionalnom i državnom nivou. U zavisnosti od toga kako te stvari utiču na naš svakodnevni život i živote drugih, od nas se mogu zahtevati različite obaveze. Neki pokušavaju to da iskoriste i nešto promene upornim glasanjem na svim izborima. Drugi biraju put učešća u naporu zajednice da pomogne ljudima u nevolji. Treći, opet, daju finansijske priloge za određene svrhe. Međutim, mnogi odbijaju da prihvate bilo kakvu obavezu u tom smislu. Oni smatraju da im je lakše da budu mesije i da rešavaju sve svetske probleme. Umesto da aktivno učestvuju u sticanju i održavanju određenih prava, nemaju nikakvu odgovornost za pravljenje jasnih izbora o kvalitetu društvenog života. Oni mogu možda da izjavljuju da društvu ne čine nikakvu štetu, ali je tačna izreka (koja se pripisuje Eldridžu Kliveru): „Ako nisi deo rešenja, onda si deo problema.“
Paradoks je da smo odgovorni za sve, a istovremeno ne možemo za sve da budemo odgovorni. Ovde je rešenje, kao i kod svih paradoksa, da ne treba rešavati jednu stranu jednačine, već pri rešavanju treba obuhvatiti obe strane istine.
Književnik Vilijam Fokner, u govoru koji je održao kad mu je kćerka Džil diplomirala, rekao je: „Nikada se nemojte plašiti da podignete glas kad branite istinu i borite se protiv nepravde, laži i zlobe. Kada bi ljudi u čitavom svetu, u hiljadama prostorija kao što je ova, tako radili, svet bi se zasigurno promenio.“
Jedna nepoznata švalja iz robne kuće u Montgomeriju, Rouz Parks, pomogla je 1955. godine da se naš narod promeni kada je odbila da mesto u autobusu ustupi jednom belcu, čime je izazvan bojkot autobuskog saobraćaja koji je trajao trista osamdeset jedan dan. Ova umorna četrdesetdvogodišnja crnkinja, čije je dostojanstvo stalno bilo ugrožavano, uhapšena je i otpuštena s posla. Njeno malo delo, i dela mnogih drugih koja su zatim usledila, inicirala su pokret koji je doveo do velike reforme zakonodavstva u toj državi.
Rouz Parks nije bila uticajna ličnost. Svako od nas može da zauzme odlučan stav u borbi protiv svih vrsta zla u svetu. Zapravo, borba protiv zla započinje u kući. Najpre moramo da se bavimo sobom i svojom porodicom, da radimo na uspostavljanju zdravije komunikacije i međusobnih odnosa. „Razmišljaj globalno, a delaj u svojoj sredini.“
S obzirom na geografske i druge granice koje se postavljaju pred svakog pojedinca, jedini način na koji može da se unese neka promena jeste delovanje u sopstvenoj sredini. To nikako ne znači da i naše razmišljanje treba da bude ograničeno samo na kuću i oko kuće. Uvek imamo mogućnost da razmišljamo globalno o mnogobrojnim pitanjima...
Osećam obavezu da razmišljam o građanskom ratu u Ruandi, Jugoslaviji i ostalim delovima sveta. Međutim, nisam odvojio vreme za dublje proučavanje tih događaja kao što sam učinio za Vijetnamski rat. Toliko je zahteva u mom životu da osećam da sam se zasitio. Niko ne može sve da proučava, niti da preduzima akciju ili odgovornost za sve.
Ipak, nije dovoljno da se brinete samo za stvari koje se vas direktno tiču. Ponekad moramo da budemo spremni da se zauzmemo za druge, čak i kad od njih nemamo nikakve lične koristi. Ponekad to moramo da činimo na sopstveni rizik. Odluka kada da se upustimo u rizik izbor je koji svaki pojedinac mora sam da napravi. Ta odluka zavisi od toga čega smo spremni da se lišimo ili šta smo spremni da izgubimo da bismo se za nešto zauzeli.
Ponekad uopšte ne znamo gde zapravo treba da povučemo granicu odgovornosti. U takvim slučajevima moramo maksimalno da se potrudimo da postavimo tu granicu, a ostalo da prepustimo neizvesnosti. Nikada nećemo zasigurno znati da li smo mogli više da uradimo – da li je trebalo da dignemo glas protiv uvreda na račun rasa ili da se umešamo kada čujemo kako sused vređa svoju suprugu. S obzirom na kompleksne i sveobuhvatne društvene odgovornosti, moramo imati u vidu da ćemo, ako nas uhvate beznađe i iscrpljenost, biti beskorisni i za sebe i za druge...

Skot Pek