Странице

петак, 30. јул 2010.

VIŠE OD PUTA KOJIM SE REĐE IDE 12.



Izbor zahvalnosti

...
Lako je uzeti mnogo u životu kad vam neko poklanja – uključujući i sreću i neočekivane darove. I zaista, u ovoj svetovnoj eri, podstiču nas da verujemo da je sve pitanje sreće, kao da sudbina nema nikakvog većeg značaja od običnog kockanja. Zamišljamo da je sve stvar pukog slučaja ili prilike, pretpostavljajući da su dobra i loša sreća jednake, da se one izjednačuju, dajući nulu ili ništa. Takav stav lako dovodi do filozofije beznađa koja se zove nihilizam (latinski „nihil“, ništa). Logički se nameće zaključak da je nihilizam stanovište koje potpuno odbacuje bilo kakve vrednosti.
...
...“zahvalan stav“ verovatno ne zavisi samo od izbora. Po mom ubeđenju, zahvalno srce samo je po sebi dar. Zapravo, dar je već sama po sebi sposobnost da cenimo poklon! Istovremeno je i najveća sreća kad ljudsko biće ima i nešto drugo osim jake volje. Međutim, to nikako ne znači da zahvalno srce ne može da se neguje ako tako odlučimo.
...
Sposobnost da se oseti zahvalnost može najbolje da se izmeri načinom na koji neko reaguje na nepovoljnu okolnost, kao i na dobru ili zlu sreću. Lošu sreću možemo da posmatramo kao zabašurenu milost. Možemo i da zadržimo osećanje skromnosti i da dobru sreću ne uzmemo kao bogom danu. Da li se najčešće žalimo na loše vreme ili, pak, možemo da naučimo da cenimo lepotu promena u prirodi kao dar koji nam se daje? Ako se zaglavimo u saobraćajnoj gužvi po hladnom zimskom danu, da li sedimo i bogoradimo, pa čak dobijamo želju da progutamo vozače ispred sebe, ili se usredsredimo na činjenicu da smo srećni što imamo kola po takvom nevremenu. Da li smo skloni da se žalimo na posao radije nego da radimo kako bismo poboljšali svoje sposobnosti?
Dok sam bio dete, jedan očev prijatelj dao mi je nekoliko knjiga Horacija Algera, kojih više nije bilo u prodaji. Prosto sam ih progutao. Junaci tih knjiga bili su zahvalni za sve što imaju. Nisu se žalili na nedaće, već su se ponašali kao da su to dobre prilike, a ne kletva za njih. Mislim da su te knjige koje sam pročitao u detinjstvu na mene izuzetno pozitivno uticale. Brinem se za naše društvo jer takve knjige ne samo da ne mogu da se nađu već se mnogima i ne dopadaju.

Izbor da se umre zahvalan

Poslednji izbor koji imamo u životu na ovom svetu jeste da li ćemo umreti dostojanstveno. Nije u pitanju da li da umremo nego kako. Imamo čitav život za pripremu. Nažalost, negiranje da starimo u našoj sredini ide ruku pod ruku s neprihvatanjem smrti. Kod mnogih to negiranje sprečava najznačajnije od svih učenja u starosti: kako prihvatiti granice. Društvo nam govori da granica nema – i niti bi trebalo da ih bude. Ali, svakodnevni život na svakom segmentu dovodi u pitanje tu izjavu. Ipak, stav „bez ograničenja“ srž je najvećeg broja TV reklama. U reklami koja me je posebno uznemirila vidi se žena šezdesetih godina (koja, naravno, izgleda kao četrdesetogodišnjakinja) kako igra tenis. Poruka je da tu ženu, zahvaljujući nekom leku, artritis ne sprečava da igra tenis. Na kraju reklame čuje se glas koji radosno uzvikuje: „Živite bez ograničenja!“
Međutim, realnost je drugačija. Moramo da živimo sa određenim ograničenjima, čak i kad smo mladi, kad sve istražujemo i kada smo spremni na sve. Kako starimo, nailazimo na sve veća ograničenja. Do tada smo već napravili određene izbore, recimo, živimo sami ili smo ušli u brak, radimo ili smo u penziji – što isključuje ostale mogućnosti...
Naravno da nije normalno da se radujemo starosti. Sasvim je prirodno da osećamo blagu depresiju zbog gubitaka koji su u starosti neminovni. Međutim, samo zato što ne bi bilo normalno da podstičemo starenje, ne znači da treba da odbacujemo činjenicu da starimo i da se kod nas odvija bolan proces odumiranja. Starenje, u krajnjem slučaju, obuhvata odumiranje svega, uključujući okretnost, seksualnu potenciju, fizičku lepotu i politički uticaj. Naše mogućnosti izbora sve više se sužavaju i primorani smo da naučimo da živimo s tim ograničenjima.
Umiranje je, svakako, konačno lišavanje. Mnogi ljudi tvrde da „ako“ već moraju to da rade – kao da stvarno imaju mogućnost izbora – oni bi radije umrli iznenada. Raka i side ljudi se plaše upravo zato što se kod tih bolesti lagano umire. Postepeno odumiranje podrazumeva potpuni gubitak kontrole, a mnogi ljudi smatraju da je to gubljenje dostojanstva. Osećanje nedostojnosti u gubljenju svega veoma je surovo. Međutim, treba razlikovati lažno od pravog dostojanstva jer ego i duša potpuno drugačije reaguju na proces umiranja. Ego često ne može da podnese gubljenje dostojanstva dok posmatra telo kako odlazi. To je tako zato što dostojanstvo ima veze samo s egom, a ne s dušom. Suočavajući se s gubljenjem kontrole, ego se žestoko bori uprkos tome što neizbežno gubi tu bitku. Duša, s druge strane, raduje se procesu odumiranja tela. Možemo da spoznamo da kada gubimo kontrolu, gubimo i lažno dostojanstvo, tako da umiremo otmeno s pravim dostojanstvom.
...
Po mom shvatanju, umreti dostojanstveno znači odlučiti da se na umiranje gleda kao na mogućnost učenja i radovati se telesnom odlasku kao pročišćenju, tako da istinsko dostojanstvo duše može da zasija u punom sjaju. U romanu Krevet pored prozora opisujem pacijente koji umiru u staračkom domu. Oni kao da imaju oreole oko sebe. Ta pojava nije čista fikcija. Mnogi ljudi zapazili su ili čuli za „svetlost“ oko onih koji su iskreno prevazišli fazu depresije i iz nje stigli da faze prihvatanja.
Ako smo spremni to da uradimo, možemo da se preobratimo – ne gorčinom već usrdnošću – dok se bavimo najvećim gubicima, koji su neminovni deo starenja i putovanja ka smrti. Možda se odluka o dostojanstvenoj smrti donosi kada konačno naučimo i prihvatimo da je sve onako kako treba da bude. Bez obzira da li neko veruje u zagrobni život, dostojni prelazak u ruke smrti jeste krajnje mirenje s večnim ubeđenjem – čak i usred paradoksalne nesigurnosti – da svaki aspekt života doprinosi značenju celokupnog života. Isto tako paradoksalno je da najvažniji izbor – izbor da umremo dostojanstveno – znači i prestanak pravljenja izbora i potpuno predavanje duše u ruke stvarne Moći.

Izbor

Smrt je krajnja praznina. Plašimo se praznine smrti čak i kada verujemo da ćemo izaći sa druge strane. Mi, ipak, još uvek ne znamo kakva će biti ta druga strana.
Postoji više vrsta praznine, ali najvažnija je (i o njoj se najlakše govori bez prevelike mistike) „praznina neznanja“. Bez obzira što živimo u društvu koje podstiče mentalitet „sveznalice“, a one koji ne znaju sve naziva nekompetentnima, još uvek imamo mogućnost da iako nešto ne znamo, ne smatramo da smo nekompetentni ili krivi zbog toga. Zapravo, uvek u životu nailazimo na momente kada je dobro, pa i lekovito, da prestanemo da mislimo da znamo odgovore na sva pitanja.
Na mene je u periodu adolescencije najlekovitije uticao jedan dar čoveka koji me je izvukao iz praznine neznanja i koji mi je poslužio kao izvanredan pozitivan uzor. U knjizi Svet koji čeka da se rodi opisao sam kako sam, u uzrastu od petnaest godina, usred školske godine, odlučio da napustim Ekster.
Kada sada razmišljam o toj prekretnici u mom životu, prosto ne mogu dovoljno da se načudim toj dosetljivosti koja mi je dala hrabrosti da odem. Pre svega, nije se samo radilo o napuštanju prestižne škole protiv želje mojih roditelja, već i o napuštanju sjajnih mogućnosti koje su bile preda mnom. U to doba jedva svestan šta radim, napravio sam prvi džinovski iskorak iz čitavog svog vaspitanja. „Establišmet“ je po tadašnjim shvatanjima bio nešto čega svi treba da se drže, a ja sam to odbacio. A kuda je trebalo onda da krenem? Kretao sam u potpuno nepoznato. Bio sam toliko preplašen da sam smatrao da treba da se posavetujem s nekim na Eksteru pre nego što konačno donesem tako zastrašujuću odluku. Ali s kim?
Prvo mi je pao na pamet moj savetnik. On jedva da je sa mnom progovorio za dve i po godine, ali važio je za ljubaznog čoveka. Drugi kandidat bio je mrzovoljan dekan škole koga su volele hiljade momaka, nekadašnjih učenika. Smatrao sam da mora da ih bude troje, a najteže sam se odlučio za trećeg. Na kraju je kocka pala na gospodina Linča, profesora matematike, mlađeg čoveka. Odabrao sam ga ne zato što smo uspostavili neki kontakt ili zato što sam mislio da je on posebno srdačna osoba – čak sam, zapravo, mislio da je prilično hladan, pravi matematičar – već zato što je važio za genija. Radio je neku vrstu više matematike za projekat Menheten, pa sam mislio da bi bilo dobro da o svojoj odluci porazgovaram i sa jednim „genijem“.
Najpre sam otišao kod ljubaznog savetnika. Dopustio mi je da pričam oko dva minuta, a onda me je uljudno prekinuo rečima: „Tačno je da si ovde u Eksteru donekle podbacio, ali to nije toliko ozbiljno da nećeš biti u stanju da diplomiraš. Bilo bi bolje da završiš školu nivoa Ekstera s nižim ocenema nego neku slabiju školu s boljim ocenama. Takođe ne bi bilo dobro da menjaš konja usred trke. Osim toga, siguran sam da ćeš poprilično iznervirati roditelje. Zašto ne bi ostao i malo se više potrudio?“
Zatim sam otišao kod mrzovoljnog dekana. Posle pola minuta me je prekinuo. „Ekster je najbolja škola na svetu“ – zaurlao je. „O Bože, o kakvoj gluposti ti razmišljaš. Jesi li poludeo, mladiću!“
Osećao sam se sve gore i gore. Otišao sam kod gospodina Linča. Dozvolio mi je da mu kažem sve što imam. To je potrajalo oko pet minuta. Onda mi je rekao da još uvek ne shvata i zamolio me da mu još nešto kažem o Eksteru, svojoj porodici i Bogu (on mi je, zapravo, dopustio da govorim o Bogu!) i o svemu što mi padne na pamet. Brbljao sam još deset minuta, što je bilo jako dobro za jednog deprimiranog, nezgrapnog petnaestogodišnjaka. Kad sam završio, upitao me je da li bi mi smetalo da mi postavi nekoliko pitanja. Uživajući što mi odrasla osoba posvećuje toliku pažnju, odgovorio sam: „Taman posla“ – i on se još pola sata raspitivao o raznim stvarima.
Na kraju, posle ukupno četrdeset pet minuta, taj tobože hladan čovek zavalio se na naslon svoje fotelje i s bolnim izrazom lica rekao: „Žao mi je. Ne mogu da ti pomognem. Ne znam šta da ti posavetujem. Znaš,“ – nastavio je – „teško je staviti se u potpunosti u tuđu kožu. Ali koliko mogu da se stavim u tvoju kožu – a srećom nisam na tvom mestu – znam jedino da sam srećan što nisam. Kao što vidiš, ne znam kakav savet da ti dam. Žao mi je što nemogu da ti pomognem.“
Možda mi je taj čovek spasao život. Tog jutra pre četrdeset i pet godina, ulazeći u kancelariju gospodina Linča, bio sam blizu samoubistva. A kad sam izašao, osećao sam se kao da sam s leđa skinuo ogroman teret. Jer ako jedan genije nije znao šta da uradi, bilo je sasvim u redu i što ja nisam znao šta da radim. Ako sam ja razmišljao o prelasku, što je, prema opštim merilima, bilo glupo, a genije nije mogao da mi kaže da je to, očito i jasno, bezumno – onda je možda, ali samo možda, to bilo nešto što me je Bog pozvao da uradim.
Upravo taj čovek, koji nije imao nijedan odgovor niti bilo koju jednostavnu formulu, koji nije zano šta bi trebalo da uradim i koji je odabrao prazninu neznanja, pružio mi je pomoć kakva mi je tada bila potrebna. On me je saslušao, posvetio mi vreme, pokušao da se stavi u moju situaciju, potrudio se i žrtvovao za mene. Taj čovek me je voleo. Taj čovek me je i izlečio.
Nema jednostavnih i lakih obrazaca. Da bismo rešili sve na šta u životu nailazimo, moramo da izdržimo izvestan stepen praznine i agonije neznanja. Kako sam napisao u knjizi Dalje putem kojim se ređe ide, često za ono kroz šta u životu prolazimo optužujemo druge. Pošto učenje opraštanja predstavlja veliki deo razvoja, svaki put moramo da razmislimo i preispitamo sebe. „Treba li da optužim ili da oprostim?“, „Da li me voli ili služim kao otirač?“ ili samo: „Šta treba da uradim?“ Radi se o odluci koja mora da se donosi u svakoj prilici i svaki put kad se eventualno ponavlja u neko drugo vreme.
Iako ne postoji neko pouzdano pravilo, postoji jedno uputstvo koje može da nam pomogne pri odlučivanju. O njemu sam prvi put pisao u Drugačijem bubnju. Treba priznati da je podsvest uvek jedan korak ispred svesnog uma. Problem je jedino u tome da li ona prednjači u pravom ili pogrešnom pravcu. Mi čak uvek ni ne znamo da li je taj glasić koji čujemo glas Svetog duha, satane ili samo naših žlezda. Zbog toga nikad ne možemo da znamo da li je pravo ono što radimo u tom času, jer znanje je funkcija svesti.
Međutim, ukoliko je vaša želja uvek usmerena na dobro i ukoliko ste potpuno spremni da patite kada nije jasno šta je dobro (što se meni čini 98,7 posto vremena), onda će vaša podsvest biti uvek jedan korak ispred vašeg svesnog uma u ispravnom pravcu. Drugim rečima, uradićete ispravnu stvar. Ali, nećete imati duševno uživanje da to znate u vreme kad je radite. U stvari, uradićete ispravnu stvar baš zato što želite da izbegnete to duševno zadovoljstvo. Ukoliko vam se ovo uputstvo čini sumnjivo, moraćete da se podsetite da su skoro sva zla na ovom svetu počinili ljudi koji su bili apsolutno sigurni da znaju šta rade.