Странице

понедељак, 26. јул 2010.

BELEŠKA IZUZETNE LIČNOSTI


Čini nam se da je u celom svetu strahovito ogromna produkcija duha koja kroz pero ide na hartiju; i da je strahovita nesrazmera između te produkcije i dejstvovanja duhova koja bi kroz jake ličnosti išla neposredno u ljude i život. Mislimo, s jedne strane na ljude koji celom svojom ličnošću hrane jedan talent u sebi; i, s druge strane, na ljude koji sve, eventualno i talent, prinose neposrednim funkcijama cele svoje ličnosti među ljudima.
Oni prvi, su ljudi ambiciozni, koji veruju da je neki ideal baš u njih ušao i da je postiziv iz njih. Ti ljudi, sve što rade, rade sa krajnjim ciljem da u ime onog talenta postanu izuzetni.
Ovi drugi su bića od sasvim druge loze; oni nose osećanje da čovek ne može imati potpuno doživljenje neke vrednosti samo u sebi; oni stavljaju ideal van sebe, u opštost, ili još dalje; ti ljudi izrađuju u sebi ne jednovalntnu ličnost, nego jednovalentnost svoga i opštih ideala.
Ljudi koji grade od sebe izuzetnost, jesu kao spirala: uvek se ponavlja tačno isti skok i u istoj dimenziji. To insistiranje na istom ostvaruje, naravno, rastenje i što je još važnije, izgleda da rastenje može ići u nedogled. Ljudi koji od sebe grade prosto ličnost, jesu kao tmast komad na nakovnju: dinamički sudari izrađuju sve prostranije, sve mekše, sve opštije prilagodljivo višedimenzionalno platno.
Spirala ima jednu funkciju i jednu lepotu; ona se ima takva kakva; ili pokvarena, isteglena u ono jednoliko iz čega se izvela. Raskovano platno je početak za sve funkcije i za sve lepote, podrazumevajući eventualno i spiralu.
Onaj prvi, ambiciozni subjekat, radi i bori se da savlada  i ubedi i ostali svet kao subjekte. Ovaj drugi, uvek s pogledom unutra u neku gužvu ili čvor, i s gestovima kako bog dadne, taj sve objektivizira, radi sa istim interesom za ljude, stvari, pojmove, ideale, utopije.
To su ona široka bića, one neegoistične prirode koje nose u sebi volju da budu pre svega društvo i ovaj svet, koje vole sa osobitim zanosom bilo šta: grad u kojem žive, jedan javni vrt, neku knjižicu. To su ljudi koji su uvek puni priča o stvarima u celom svetu; koji sa istim rečnikom hvale čestitost svog kuma i anamskog cara; koji čučnu i prave ma čijem detetu kulu od šljunaka i ne gledaju pri tom na sat; koji za stari turski ibrik kažu da je pravi labud, i ne znaju pri tom za figuru, samo znaju za srodstvo objekata.
To su ljudi koji ne hrane u sebi nikakvu egzotičnu biljku, hrane samo regeneraciju svoje istrošenosti, da bi se opet trošili. Društvo ljudsko je nesrećno što je među darovitim osobama malo tako sazdanih ličnosti.
Snažne i skroz pozitivne ličnosti deluju kao priroda, celom površinom svojom; dejstvuju celinom u celini. Ti ljudi počinju tesko, time što punu hrabrost  i punu etičku ozbiljnost primenjuju na neku običnu i sitnu stvar. Posle, hrabrost i stvar rastu zajedno, neraspoznanljivo, pod istim imenom; jednim od onih prostih imena koja se danas više ne javljaju ni kao naslovi knjiga, ni kao natpisi na grobovima, recimo:
“Na svakom poslu ceo čovek” ili  “Nije nikog vodio, svi su za njim išli” ili “Ono je mogao što je svima trebalo”
Doduše, tim se ljudima nikada ne priviđaju ni njihovi nadgrobni spomenici ni njihove knjige, ni njihove biografije ili ulice. Završne vrednosti vide oni uvek daleko od sebe; u jednom malom svetu vrednosti koji je harmoničan deo celog sveta.
Nije lako biti jedan od takvih. Taj zadatak zahteva stalne, mirne visokog reda funkcije u vreme kriza i nekriza, među prijateljima i neprijateljima.
Zahteva da radimo za rezultate koji se apsorbuju u opštost još topli i tečni, ne grče se i ne hlade u plastiku lično obeležanu, u masku lične zasluge.
Isidora Sekulić