Recept za smak sveta

JEDAN ZABORAVLJENI RANDEVU

Ne znam ko je rekao: “Pogledaj kakva groblja ima narod,
pa ćeš ga prepoznati”.

Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu,
ja sam video vašu sliku, draga Tanja. 
Video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih
tekstova u istoriji čovečanstva, 
i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.

Poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe. 
Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo.
Ljubio bih vam dlanove, 
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću
zaboraviti Lenjingrad.
Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao
pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. 
A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. 
U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. 
Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. 
Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. 
Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942. 
Svi Savićevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.

Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. 
A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom, 
babuškom, braćom, sestrama, ujacima. 
Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, 
i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, 
tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh 
u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova,

u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova,

gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba… Tanja.

Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, 
ali to je najmanje što se o tome može reći. 
Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu, 
imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc 
„Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

Dvadeset šest hektara mrtvih. 
Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. 
I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko. 
Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. 
Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. 
Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu. 
Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim. 
Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće. 
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga, 
dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi. Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.

Miroslav Antić

JOZEF KIRŠNER 

Što više znaš, to manje osjećaš potrebu da pričaš o tome.

Ko je traženje svoje Istine zamijenio tvrdnjama, taj neće naći Istinu.
Ko bježi od svoje Istine, taj neće naći Sebe.

Strpljenje znači, toliko dugo učiti iz porazá sve dok jednom ne ostvariš uspjeh.

Ko pomaže drugima samo da bi umirio sopstveni osjećaj krivnje, taj niti pomaže sebi niti drugima.

Ne pričaj iz straha. Ne pričaj iz sujete. Ko iz straha ili sujete priča, uvijek kaže previše.

Koliko si slobodan i srećan u životu, zavisi od toga koliko ti uspijeva da riješiš probleme, koji tvojoj slobodi i sreći stoje na putu.

Koncentracija je kada sve svoje misli, osjećaje i energiju usmjeravaš na ono što UPRAVO radiš.

Nikada nemoj prestajati da tragaš za svojom Istinom, Ovdje i Sada. Jer onoga časa kada prestaneš da tragaš za svojom Istinom, prestaćeš i da živiš svoj život.

Sažaljenje je ohrabrenje za samosažaljenje. Onaj ko traži tvoje sažaljenje, ustvari traži opravdanje za to, da sam sebi NE pomogne. Pomoći ćeš mu samo onda kada ga ohrabriš da sam riješi svoj problem od kojeg on, u svome jadu, uporno bježi.

Ko te ne razumije, tome ne trebaš ništa objašnjavati. Ti nisi tu da bi druge urazumio. Ko te ne razumije, taj ima svoje razloge, koje ti poštuješ.

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 41.

Vidi :)

Fraktalna evolucija -

teorija s kojom možemo živjeti

Objasnio sam zašto sam sada duhovni znanstvenik. A sada

bih želio objasniti zašto sam optimist. Po mom mišljenju, priča

o evoluciji je priča o ponavljajućim uzorcima. Danas se nalazimo

na kritičnoj točki, međutim planet je to već više puta prošao.

Evolucija je bila obilježena prevratima koji su doslovce izbrisali

postojeće vrste, uključujući najpoznatije žrtve, dinosaure. Ti prevrati

su bili neposredno povezani s katastrofama povezanima s okolišem,

baš kao i današnja kriza. Dok se ljudska populacija povećava,

natječemo se za prostor s drugim organizmima s kojima dijelimo

ovaj planet. Međutim, dobra vijest je da su slični pritisciu prošlosti

doveli do novog načina življenja, te da će to učiniti ponovno.

Nalazimo se na završetku jednog evolucijskog ciklusa i pripremamo

se stupiti u novi. Kako se jedan ciklus privodi kraju, ljudi postaju

razumljivo zabrinuti i uznemireni zbog neuspjeha uređenja na

kojima se temelji ova civilizacija. Pa ipak, smatram da će »dinosauri«

koji trenutno siluju prirodu izumrijeti. Preživjet će oni koji shvaćaju

da su naši nepromišljeni činovi destruktivni i za planet i za nas same.

Kako mogu biti tako siguran u to? Moja sigurnost proizlazi

iz mog proučavanja fraktalne geometrije. Evo definicije geometrije

koja će objasniti zašto je ona važna za proučavanje strukture

naše biosfere. Geometrija je matematička procjena »načina na koji

se različiti dijelovi nečega slažu u odnosu jedan prema drugome.«

Sve do 1975. godine jedina dostupna geometrija bila je euklidska.

Ona je sabrana u drevnom trinaest-sveščanom grčkom djelu

Euklidovi elementi napisanom oko 300. godine pr. Kr.

Prostorno usmjerenim studentima euiklidsku geometriju je lako

razumjeti jer se bavi tijelima kao što su kocke, kugle i stošci koja

se mogu predočiti i nacrtati na milimetarskom papiru.

Međutim, euklidska geometrija ne može se primijeniti na prirodu.

Na primjer, koristeći matematičke formule te geometrije ne

možete nacrtati drvo, oblak ili planinu. Većina organskih i

neorganskih struktura u prirodi posjeduje nepravilnije uzorke

nalik kaotičnima. Te prirodne slike mogu se napraviti jedino pomoću

nedavno otkrivene matematike zvane fraktalna geometrija.

Francuski matematičar Benoit Mandelbrot pokrenuo je 1975. godine

polje fraktalne matematike i geometrije. Poput kvantne fizike,

fraktalna (frakcijska) geometrija prisiljava nas da uzmemo u obzir

nepravilne uzorke, neobičniji svijet zakrivljenih oblika i predmeta s

više od tri dimenzije.

Matematika fraktala je zapanjujuće jednostavna jer vam je potrebna

samo jedna jednadžba, u kojoj se koristi samo množenje i zbrajanje.

Na primjer, »Mandelbrotov skup« temelji se na jednostavnoj formuli

u kojoj se proizvoljni broj množi sa samim sobom i zatim dodaje

početnom broju. Rezultat te jednadžbe se zatim koristi kao početni

broj za sljedeću jednadžbu; rezultat te jednadžbe kao početna

vrijednost sljedeće jednadžbe i tako dalje.

Izazov se sastoji u tome da se, iako svaka jednadžba slijedi istu

formulu, ti izračuni moraju ponoviti milijune puta kako bi se

vizualizirao fraktalni uzorak. Ručno računanje i vrijeme potrebno

da se izračunaju milijuni jednadžbi onemogućili su rane matematičare

da prepoznaju vrijednost fraktalne geometrije. S napretkom snažnih

računala, Mandelbrot je uspio definirati tu novu matematiku.

Svojstveno za geometriju fraktala je stvaranje beskonačno

ponavljajućih, »sebi-sličnih« uzoraka koji su ugniježđeni jedan

unutar drugoga. Grubu predodžbu ponavljajućih oblika možete

dobiti zamislite li ručno obojene ruske »babuške«. Svaki manji

oblik je minijatura većeg oblika, međutim nije nužno njegova

identična verzija. Fraktalna geometrija naglašava odnos između

uzoraka u čitavoj strukturi i uzoraka vidljivim u dijelovima te

strukture. Na primjer, uzorak grančica na grani nalikuje uzorku

grana koje se granaju iz debla. Uzorak glavnog toka rijeke nalikuje

uzorcima njegovih manjih pritoka. U ljudskom pluću, fraktalni

uzorak grananja duž bronhija ponavlja se u manjim bronhiolama.

Arterijske i venske krvne žile te periferni živčani sustav također

pokazuju slične ponavljajuće uzorke.

Jesu li ponavljajuće slike uočene u prirod i puka slučajnost? Mislim

da je odgovor definitivno »ne«. Da bih objasnio zašto smatram

da fraktalna geometrija definira strukturu života, razmotrimo

ponovno dvije točke.

Kao prvo, priča o evoluciji je, kao što sam naglasio mnogo puta u

ovoj knjizi, priča o napretku prema većoj svjesnosti. Kao drugo,

u našem proučavanju membrane, kompleks receptorskih i

efektorskih proteina definirali smo kao temeljnu jedinicu svjesnosti/

inteligencije. Shodno tome, što više receptorskih i efektorskih

proteina organizam posjeduje, to više svjesnosti ima i nalazi se više

na evolucijskoj ljestvici.

Međutim, postoje fizička ograničenja za povećanje broja receptorsko-

efektorskih proteina koji mogu stati u stanicu membrane. Debljina

stanične membrane iznosi sedam do osam nanometara, što je promjer

njezina dvostrukog fosfolipidnog sloja. Prosječni promjer receptorsko-

efektorskih proteina »svjesnosti« je približno jednaka promjeru

fosfolipida u koje su uklopljeni. Budući da je debljina membrane tako

strogo određena, ne možete u nju nabiti mnoštvo integralnih

membranskih proteina slažući ih jednog povrh drugog. Na raspolaganju

vam je sloj debljine jednog proteina. Shodno tome, jedini izbor je

povećati površinu membrane.

… Evolucija, širenje svjesnosti, može se stoga fizički definirati s

porastom površine membrane. Matematička istraživanja pokazala su

da je fraktalna geometrija najbolji način da se izračuna površina

(membrana) u trodimenzionalnom prostoru (stanici). Shodno tome,

evolucija postaje fraktalna stvar. Ponavljajući uzorci u prirodi su nužnost,

a ne slučajnost, »fraktalne« evolucije.

Moja poanta nije u tome da se zapletemo u matematičke pojedinosti

modeliranja. Ponavljajući fraktalni uzorci postoje u prirodi, kao i u

evoluciji. Neobično lijepe, računalno-proizvedene slike koje prikazuju

fraktalne uzorke trebaju nas podsjetiti da, usprkos tjeskobi suvremenog

čovjeka, i prividnog kaosa u kojem se nalazi ovaj svijet, u prirodi postoji

red te da nema ničeg istinski novog pod suncem. Ponavljajući, fraktalni

uzorci evolucije omogućavaju nam da predvidimo da će ljudi shvatiti

kako da prošire svoju svijest kako bi se popeli na sljedeću prečku

evolucijske ljestvice.

Uzbudljivi, ezoterični svijet fraktalne geometrije nudi nam matematički

model koji sugerira da su »proizvoljnost, nesistematičnost, nasumičnost

i slučajnost« o kojima je pisao Mayer jedan zastarjeli koncept. U stvari,

mislim da je to ideja koja ne služi čovječanstvu te da bi trebala, što je

prije moguće, poći stopama predkopernikanskog, geocentričnog

pogleda na svijet. Jednom kada shvatimo da postoje ponavljajući,

uređeni uzorci u prirodi i evoluciji, životi stanica, koji su nadahnuli ovu

knjigu i promjene u mom životu, postaju još poučniji. Milijardama

godina stanični živi sustavi su provodili djelotvoran mirovni plan koji

im omogućava da poboljšaju svoje šanse za preživljavanje kao i šanse

za preživljavanje drugih organizama u biosferi.

Zamislite populaciju od trilijun pojedinaca koji žive pod jednim krovom

u državi vječite sreće. Takva zajednica postoji - zove se zdravo ljudsko

tijelo. Očito je, stanične zajednice funkcioniraju bolje od ljudskih

zajednica - nema odbačenih, »beskućnih« stanica u našim tijelima.

Naravno, osim ako naše stanične zajednice nisu u velikom neskladu

koji prouzrokuje da se neke stanice povuku iz suradnje sa zajednicom.

Rak u biti predstavlja beskućne, besposlene stanice koje iscrpljuju

druge stanice u zajednici. Kada bi ljudi oblikovali način življenja po

uzoru na zdrave zajednice stanica, u našim društvima i našem svijetu

bilo bi više mira i vitalnosti. Stvaranje takve miroljubive zajednice je

izazov budući da svaka osoba različito percipira svijet, te u stvari postoji

šest milijardi ljudskih verzija stvarnosti na ovom planetu i svaka od njih

percipira svoju vlastitu istinu. Kako populacija raste, te stvarnosti se

sve više sudaraju jedna s drugom.

Kao što je opisano u prvom poglavlju, ali vrijedi ponoviti, stanice su

se u ranom stadiju evolucije već suočile sa sličnim izazovom. Nedugo

nakon nastanka Zemlje brzo su se razvili jednostanični organizmi.

Tokom sljedećih tri i pol milijarde godina pojavile su se na tisuće

varijacija jednostaničnih bakterija, alga, plijesni i protozoa, svaka s

različitom razinom svjesnosti. Vjerojatno je da su se poput nas ti

jednostanični organizmi počeli prividno nekontrolirano razmnožavati

te da su prenapučili svoj okoliš. Počeli su se sudarati jedni s drugima i

pitati, »Hoće li biti dovoljno za mene?« Mora da je i za njih to bilo

zastrašujuće iskustvo. S tom novom, nametnutom bliskošću i

posljedičnom promjenom u njihovom okolišu, stanice su počele tražiti

djelotvoran odgovor na svoje stresove. Ti stresovi doveli su do nove i

veličanstvene ere u evoluciji, u kojoj su se jednostanične stanice udružile

u altruističnim višestaničnim zajednicama. Krajnji rezultat su bili ljudi,

na ili pri vrhu evolucijske ljestvice.

Smatram da će, slično tome, stresovi koji proistječu iz sve veće ljudske

populacije biti odgovorni za naš prelazak na sljedeću prečku evolucijske

ljestvice. Mišljenja sam da ćemo se udružiti u globalnu zajednicu.

Pripadnici te prosvijetljene zajednice bit će svjesni da smo napravljeni

na sliku našeg okoliša, to jest da smo božanski i da moramo funkcionirati

ne na način preživljavanja najsposobnijih, nego na način koji pomaže

svakome i svemu na ovom planetu.

Na pragu novog vremena - Zemlja raste!? 1/15 (11/40)

http://www.youtube.com/watch?v=yMoaHOB-WBs ...

Muško ženska prijateljstva – istina ili mit?

Da li muškarci i žene mogu biti prijatelji? Ovo pitanje otvara brojne diskusije a ujedno je i veoma popularna tema u mnogim filmovima,serijama i knjigama. Odgovori na koje nailazimo najčešće sadrže veoma oprečna mišljenja. Neki smatraju da su muško-ženska prijateljstva nemoguća jer se pitanje privlačnosti uvek uplete i pokvari odnos. Sa druge strane, mnogi smatraju da su muško-ženska prijateljstva veoma dragocena.
Prednosti koje muškarci nalaze u ovom tipu prijateljstva jeste ideja da ne moraju glumiti mačo tipove pred ženama. Ženama se sa druge strane sviđa uvid u muška razmišljanja i činjenica da je prijateljstvo s muškarcem znatno manje komplikovano od ženskih prijateljstava. Mnoge od njih tvrde da lakše stiču muške prijatelje nego ženske jer „žene su često ohole i sklone spletkama što sa muškarcima nije slučaj“.
Veliki broj muškaraca skeptičan je u pogledu mogućnosti druženja sa osobama suprotnog pola. Ne samo da teško mogu da ostvare prijateljski odnos sa ženskom osobom, već i jako teško prihvataju da njihova devojka ima najboljeg druga. Mnoge devojke su takođe sklone da sa podozrenjem i sumnjičavošću gledaju na najbolju drugaricu svog dečka. Šta se nalazi u osnovi ove skepse?
Najčešće se radi o uverenju da muško ženska prijateljstva ne postoje i da će se pre ili kasnije javiti rizik da prijateljstvo pređe u nešto više. Osobe koje rezonuju na ovaj način polaze od pretpostavke da su pripadnici suprotnog pola rezervisani samo za veze, seks ili muvanje. Ukoliko ne ispunjavaju ovu funkciju nijedna druga ( pa ni prijateljska) ne može da im se dodeli. Mnogi muškarci vrlo čvrsto se drže uverenja da su žene samo za vezu ili za seks.
Što se tiče žena koje razmišljaju na ovaj način, one mogu biti uverene da imaju mnogo muških prijatelja, ali kada se zapravo bolje sagleda priroda ovih njihovih „prijateljstava“ uočava se da su sa svakim od svojih muških prijatelja imale neku priču (zaljubljenost, flert, seks, prolaznu šemu…) Pod velom prijateljstva one u stvari testiraju svoje zavodničke sposobnosti. Vrlo često od ovih prvobitnih simpatija se zaista razviju iskrena prijateljstva. Tek nakon što testiraju mogućnost da sa ovim momcima ostvare romantičan odnos i uvere se da to (iz nekog razloga) nije moguće, one daju šansu pravom prijateljstvu.
Muško ženska prijateljstva ponekada zaista mogu biti komplikovana. Ona često predstavljaju uvod u romantičan odnos. Sa druge strane, mnogi parovi nakon što su se razišli ostaju u dobrim prijateljskim odnosima.
Ideja da su muško-ženska prijateljstva nemoguća i da je seksualni aspekt odnosa u muško-ženskom prijateljstvu neizbežan, podržana je u brojnim serijama i filmovima. Setimo se Džulije Roberts koja u potpunoj panici smišlja plan kako da svog „najboljeg druga“ preotme uoči njegovog venčanja. Serija „Prijatelji“ svima nam je bila zabavna između ostalog zato što su se svi prijatelji zapravo zabavljali jedni sa drugima. „Beverly Hills“ uz koji smo mnogi odrasli, bio je zabavan jer je bilo interesantno predviđati ko će od „drugara“ na kraju da se smuva.
U čuvenom filmu „Kad je Hari sreo Sali“ koji se upravo bavi tematikom muško-ženskog prijateljstva, Hari tvrdi da muškarac ne može biti prijatelj sa ženom koju smatra privlačnom. On će uvek želeti da ima seks sa njom, on će čak želeti da ima seks i sa ženom koja mu nije privlačna jer to je naprosto muška priroda! Pitanje seksa uvek je prisutno i svaka ideja o prijateljstvu je čist mit! Odstupanje od ovog pravila moguće je jedino ukoliko su i muškarac i žena u vezi. U tom slučaju moguće je govoriti o prijateljstvu između njih. Ipak, čak i tada javlja se nezadovoljstvo od strane njihovih partnera povodom prijateljskog odnosa sa osobom suprotnog pola. Ovakvo prijateljstvo opaža se kao rizično i kao pokazatelj da u vezi nešto nije u redu čim partner/partnerka ima potrebu da provodi vreme sa drugom osobom suprotnog pola.
Iz ovog straha, na scenu stupaju izlivi ljubomore i posesivnosti što posledično vodi do toga da se prijateljska veza sa osobom suprotnog pola okončava kako ne bi kvarila partnerski odnos. Na taj način, dolazimo do iste ideje a to je da su, na ovaj ili onaj način, muško-ženska prijateljstva osuđena na propast.
Ovo gledište, iako donekle radikalno, verovatno važi za neke odnose. Ipak, muško-ženska prijateljstva svakako postoje! Zabluda je da se među njima uvek mora razviti seksualna napetost. To se naravno događa, ali nikako nije pravilo.
Ideja da su muško-ženska prijateljstva uvek prožeta seksualnim impulsima, predstavlja sredstvo kojim se mediji koriste da bi prodali serije i filmove sa kojima se tako slatko saživljavamo. Seks i sve što je za njega vezano, daleko je uzbudljivije pa samim tim i interesantnije kao radnja filmova, serija i knjiga. Pitanje je koliko bi nam bili interesantni “Prijatelji” da se nisu non stop muvali jedni sa drugima i koliko bi nam bila simpatična Džulija da je nismo gledali kako na slatkim mukama pokušava da preotme čoveka svog života i svog najboljeg prijatelja. Naravno ne želimo da tvrdimo da je ideja o nemogućnosti muško-ženskih prijateljstava u potpunosti posledica poruka koje nam upućuju masovni mediji.
Ipak, gledajući ovakvu fabulu u kojoj se prijatelji uvek na kraju smuvaju jer ne mogu da obuzdaju svoj živahni libido, produbljuje se sumnja u mogućnost prijateljskog odnosa između muškarca i žene koji je lišen seksualne komponente.
Brojna muško-ženska prijateljstva predstavljaju izuzetak od ove opšteprihvaćene ideje. Muško-ženska prijateljstva predstavljaju teren na kome oba pola mogu steći iskustva koja su daleko dragocenija od čistog seksa. Muškarci uživaju u prijateljstvima sa ženama zato što su one spremnije da saslušaju i pruže koristan savet. Kroz ovakav tip prijateljstva, obe strane stiču sliku o tome kako suprotni pol razmišlja. Vrlo često, činjenica da muškarac ima drugarice, čini ga bolje upoznatim sa načinom na koji žene rezonuju nego muškarac koji u ženama vidi samo potencijalnu partnerku ili priliku za seks.
Seksualna privlačnost ne mora nužno da se pojavi u muško-ženskim prijateljsvima. Ipak, ponekad zaista nema ništa lepše kada se ona rodi u onom odnosu koji je prvobitno bio prijateljski. Iz tog razloga, opraštamo producentima filma “Kad je Hari sreo Sali” koji su da bi bolje prodali film, zaplet osmislili tako da se Hari i Sali na kraju ludački zaljube jedno u drugo! 

Mia Popić, dipl. psihološkinja
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/musko-zenska-prijateljstva-istina-ili-mit/

Je l` ima problema nekih?!

Ljubomora i posesivnost u vezi

Ljubomora predstavlja strah od gubitka ljubavi koji je zasnovan na pretpostavci da postoji neka treća osoba koja se vidi kao pretnja. Moguće je govoriti o racionalnoj i iracionalnoj ljubomori. Racionalna ljubomora javlja se u situaciji (koja najčešće uključuje uplitanje treće osobe) koju procenjujemo kao ugrožavajuću za vezu u kojoj se nalazimo. U ovom slučaju, situacija se ne doživljava kao fatalna, nepodnošljiva i užasna već kao frustrirajuća i ugrožavajuća. Racionalna ljubomora se javlja onda kada verujemo da zaista postoji mogućnost da neko treći zadobije ljubav našeg partnera. Stoga, glavna funkcija ovog tipa ljubomore jeste pokušaj da se to spreči ali na način koji je društveno prihvatljiv i koji ne podrazumeva zastrašivanje, ponižavanje, pretnje itd. S obzirom da oko nas uvek postoje zanimljivi ljudi koji zaslužuju pažnju, određena doza straha te vrste je opravdana. Ona nas podseća da nam je stalo do voljene osobe i daje nam potrebnu energiju da svoj ljubavni odnos sačuvamo i zaštitimo.
Iracionalna ljubomora sa druge strane podrazumeva strah, bes i depresiju, opsesivno razmišljanje o tome gde je partner i sa kim. Ponašanje koje je posledica iracionalne ljubomore jeste proganjanje partnera, čitanje poruka u njegovom telefonu, traganje za dokazima koji će potvrditi uverenje da partner ima nekog drugog.
Iracionalna ljubomora se često manifestuje kroz ljutnju, partner se vidi kao krivac, kao onaj koji daje povoda, koji provocira i ponaša se zavodnički u prisustvu osoba suprotnog pola. Smisao ljutnje jeste menjanje ponašanja voljene osobe. Ovakvo ponašanje je međutim pogubno po ljubavni odnos. Zastrašivanjem i pretnjama ljubomorna osoba pokušava da veže partnera za sebe. Iz najbolje namere da sačuva ljubavni odnos, ona ovim ponašanjem zapravo zamara partnera i na taj način ubrzava raskid.
Kao što proizilazi iz ABC modela (opisan u tekstu ABC model), emocije koje nas uznemiravaju nisu direktno posledica stvari koje nam se dešavaju već načina na koji razmišljamo o njima. Iracionalna ljubomora i nezdrave emocije koje su sa njom u vezi u osnovi imaju način razmišljanja koji možemo da sažmemo u nekoliko uverenja:

• Moram da imam garanciju da je moj parnter/partnerka zainteresovan/a samo za mene i da će me uvek voleti.
• Ako ja nisam jedini predmet interesovanja mog partner/partnerke, to je užasno i ja to ne mogu da podnesem.
• Ako me partner/partnerka ostavi zbog nekoga drugog to znači da ja nisam dovoljno dobar/a i da sa mnom nešto nije u redu.
• Ako me partner/ka ostavi zbog nekoga drugog to znači da je on/ona loš čovek.

Razmišljajući na ovaj način, ne preostaje vam ništa drugo nego da se osećate besno ili depresivno na svaki mali pokazatelj da niste centar sveta svog partnera/partnerke.
Ako želite da izađete iz ovog začaranog kruga optuživanja, prebacivanja, depresije i besa zapitajte se da li je zaista moguće u životu imati garant nečije ljubavi i vernosti?
Potraga za garancijom partnerove/partnerkine ljubavi je uzaludan posao koji sasvim sigurno vodi u očaj. Ako ne uspete sebi da dokažete da vam je partner/partnerka stopostotno veran/verna i da voli samo i jedino vas bićete očajni. S druge strane ako u nekoj situaciji i nađete željen dokaz, to vas neće dugo zadovoljiti i ubrzo nakon toga ćete nastaviti sa iracionalnim traženjem novih dokaza da ste vi i samo vi jedina osoba u životu svog partnera/partnerke. Upetljaćete se u začarani krug konstantnog traganja za dokazom partnerove ljubavi i osećanja straha i strepnje da ne ostanete bez voljene osobe.
I dok ste vi u večitom strahu da ćete ostati bez voljene osobe, dok ste uključeni u detektivske akcije kao biste uhvatili partnera na delu, dok čeprkate po njegovom telefonu… odustajete od šanse da uživate u tome što imate.
Da biste se oslobodili ovih negativnih emocija najbolje je da odustanete od iracionalnog razmišljanja da u životu morate biti sto posto sigurni u ljubav i vernost vašeg partnera/partnerke. Važno je napomenuti da odustajanje od ovakvog načina razmišljanja ne znači odustajanje od ljubavi, već formiranje jednog drugačijeg stava kojim ćete osloboditi sebe strahova koji vas parališu i kvare vaš emotivni život.
Ukoliko ovako rigorozno postavljeni zahtevi u odnosu na svoj ljubavni život (potreba za garancijom vernosti, stalnom pažnjom i ljubavlju) nisu ispunjeni često zaključujete da je to grozno, užasno i da to ne može da se podnese. Tipičan primer ovakvog razmišljanja je “Kada bi moj dečko/devojka našao/našla nekog drugog to bi bilo užasno i ja to ne bih mogao/mogla da podnesem” Upravo ovakav način razmišljanja podstiče osobu da uradi sve što veruje da je u njenoj moći da spreči ovaj fatalni ishod i upliće se u niz aktivnosti koje su tipične za ljubomorne ljude kao što su neprestana sumnja, zahtevanje od partnera da sedi kući i ne izlazi nigde, stalno kritikovanje, špijuniranje i slično…
Ako pokušamo logički da raščlanimo ovo uverenje uvidećemo koliko je ono suprotno realnosti. Šta znači kada kažemo da nešto ne možemo da podnesemo? To znači upravo to, da ne možete! Kada nešto više ne možete da podnesete, koliko god to morbidno zvučalo, to znači da više niste ni živi. Dok god ste živi vi zapravo sve možete da podnesete, neke stvari lakše, druge teže ali ih svakako podnosite samim tim što ste i dalje živi. Dakle, čovek može sve da podnese pa i mogućnost da ostane bez partnera, bude prevaren itd… Naravno to je sve teško podneti ali nije nepodnošljivo samo po sebi! Ovo vam možda deluje kao igra reči ali zapravo ako prihvatite ovaj način razmišljanja možete da pomognete sebi da se oslobodite parališućeg straha povodom eventualnog gubitka osobe do koje vam je stalo. Na kraju krajeva, nema tih akcija koje možete da preduzmete koje će zaista ukloniti svaku šansu da vaš partner nađe nekog drugog. Ljudski život je takav da za malo šta možemo imati garant a naročito za to da li će sutra osoba koju volimo naleteti na nekoga zbog koga će nas ostaviti.
Ljubomora se vrlo često javlja kod osoba koje su uverene da ne vrede, da sa njima nešto nije u redu. Ljubomorna osoba ubeđena je da su svi oko nje lepši, bolji i privlačniji. Ona ima osećaj da nije dovoljno voljena ili da nije uopšte voljena. Uvek joj se čini da osobe sa strane lako mogu da zauzmu njeno mesto.
Zbog neprihvatanja sebe i niskog vrednovanja sopstvene ličnosti ovakve osobe su u konstantnom strahu da će neko ko je vredniji i bolji preoteti voljenu osobu. Kod ljubomornih osoba generalno preovladava jedan stav neprihvatanja sebe. Ljubomorne osobe sebe ne vole dovoljno i stoga im je teško za poverovati da neko drugi može da ih voli. Kao posledica ovog nedostatka ljubavi prema sebi javlja se sumnja da ih i partner ne voli dovoljno i da može da ih napusti u svakom trenutku. Dakle, u osnovi iracionalne ljubomore jeste jedna bazična nesigurnost i nedostatak ljubavi prema sebi.
Uverenje koje je takođe u osnovi iracionalne ljubomore i predstavlja siguran put ka nezdravim emocijama jeste uverenje da ako voljena osoba pokaže interesovanje za nekoga drugog ili nas izneveri to znači da je loša osoba. Takozvano «ubistvo iz strasti» posledica je upravo ovakvog načina razmišljanja. Ljubomorna osoba razmišlja „ti si loša osoba jer si me izneverio i ako nećeš biti moj, nećeš biti ničiji.“
Kako osloboditi sebe iracionalne ljubomore i večitog sraha? Najsigurniji način jeste da iracionalni način razmišljanja koji je praćen nezdravim emocijama, zamenite zdravijim i racionalnijim razmišljanjem.

Racionalna uverenja su sledeća:

• Voleo bih da moj partner ostane sa mnom ali to ne znači da mora.
• Mogu biti srećan/srećna i bez njega, možda ne toliko kao kada sam sa njim/njom.
• Ne moram uvek da budem predmet pažnje svog partnera/partnerke i to što nisam ne znači da me on/ona ne voli.
• Ako me voljena osoba ostavi i ode sa drugim/drugom to nije ni užasno niti nepodnošljivo i ništa ne govori o mojoj ličnosti. Na osnovu toga ne mogu da zaključim da kao osoba manje vredim.
• Ako me voljena osoba ostavi to ne znači da je on/ona zla osoba vredna svake osude već da jednostavno više nismo jedno za drugo. Zašto da želim da budem sa nekim ko ne želi da bude samnom? Nema logike!

Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Formule ljubavi, Zoran Milivojević
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/ljubomora-i-posesivnost-u-vezi/

Патрик Чапате: Моћ цртежа

http://www.ted.com/talks/lang/scc/patrick_chappatte_the_power_of_cartoons.html

ŠOPENHAUER

U svakom slučaju bolje je da se razboritost pokaže onim što se prećuti nego onim što se kaže.

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno, a ne duhovno bogatstvo, iako je sasvim sigurno da našu sreću ne čini ono što imamo nego ono što jesmo.

Od deset stvari koje nas ljute, devet nas ne bi mogle naljutiti kad bismo ih temeljito, otkrivajući njihove uzroke, razumjeli i prema tome upoznali njihovu suštinu i prava svojstva.

Udaljenost i duža odsutnost korisne su svakom prijateljstvu.

Ono što čovjek stekne uvidom i saznanjem do početka puberteta više je nego sve ono što nauči kasnije.

Uljudnost je nalik na vazdušni jastuk:
u njoj možda i nema ničega, ali ona ublažava udarce života. 

Skromnost je kod osrednjih ljudi poštenje, a kod uzvišenih licemjerje.

Neobrazovani ljudi imaju respekta prema grčkim i latinskim poslovicama.

Nema te apsurdne misli koju ljudi neće olako prihvatiti čim nam pođe za rukom da ih ubijedimo kako je ona opšteprihvaćena.

Ono što nas najposrednije usrećuje jeste vedrina uma. Ova je osobina sama po sebi i nagrada. Stoga bi razvijanje vedrine u sebi, valjalo staviti ispred svih drugih težnji.

Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.

Svačiji prijatelj je ničiji prijatelj.

Poštenje je vanjska savjest, a savjest unutrašnje poštenje.

Čovjek je jedina životinja koja nanosi bol drugima bez ijednog cilja sem želje da to učini.

“On je vrlo nedruštven”,
to gotovo već znači:
“On je čovjek velikih sposobnosti.”

Čovjek koji želi da učini zlo svome neprijatelju neka samo živo zamisli da je već učinio to zlo koje je htio, i da neprijatelj njegov već pati tjelesno ili duhovno od rana, bolesti, poniženja, siromaštva; neka samo to živo zamisli i shvati da je to djelo ruku njegovih. I najljući čovjek prestaće da se ljuti čim živo zamisli patnje svoga neprijatelja.

Sažaljenje prema životinjama vezano je veoma tijesno sa dobrotom karaktera, pa se može pouzdano reći da ne može biti dobar čovjek onaj ko je nemilostiv prema životinjama.

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 40.

Zemaljski roveri

Iako je analogija s televizorom korisna, ona nije potpuna,

jer televizor je samo uređaj za reproduciranje. Sve što činimo

tokom naših života mijenja okolinu. Mijenjamo okolinu jednostavno

svojim boravkom ovdje. Stoga je bolji način za razumijevanje

našeg odnosa s duhom usporedba čovjeka s Marsovim roverima

»Spirit« i »Opportunity« (roveri - posebna NASA-ina vozila

namijenjena istraživanju površine Marsa ili Mjeseca), ili drugim

NASA-inim letjelicama poslanim da se spuste na Mjeseci na

Mars. Ljudi još nisu uspjeli fizički doći na Mars, ali stvarno

želimo znati kako bi bilo sletjeti na Mars. I tako smo na Mars

poslali ekvivalent ljudskog istraživača. Iako Marsovi roveri fizički

ne nalikuju čovjeku, imaju funkcije ljudi. Ta vozila imaju kamere,

koje su njihove »oči« kojima gledaju planet. Imaju detektore

vibracija, koji su »uši« kojima slušaju planet. Imaju kemijske senzore,

kojima »kušaju« planet, i tako dalje. Dakle, rover je napravljen sa

senzorima koji mogu doživjeti Mars slično kao što bi ga doživjeli ljudi.

No, pogledajmo malo pobliže kako Marsovi roveri funkcioniraju.

Roveri imaju antene (»receptore«) koje su podešeni da primaju

emisije informacija od ljudskog bića u obliku NASA-inog operatera.

Operater na Zemlji u stvari šalje informacije koje pokreću vozilo na

Marsu. No, informacije ne putuju samo jednim smjerom. I NASA-in

operater dobiva informacije od rovera, jer vozilo odašilje svoja iskustva

Marsa natrag na Zemlju. NASA-in operater tumači podatke o roverovim

iskustvima i zatim koristi to novo znanje kako bi ga bolje vodio po

Marsovoj površini.

Vi i ja smo poput »zemaljskih rovera« koji primaju informacije

od okolišnog operatera/Duha. Dok živimo naše živote, doživljaji

našeg svijeta se šalju natrag tom operateru, našem Duhu. Tako karakter

toga kako živite svoj život utječe na karakter vašeg »jastva«. Takva

interakcija podudara se s koncepcijom karme. Kada je razumijemo,

moramo paziti na to kako živimo život na ovom planetu jer posljedice

našeg života traju dulje od naših tijela. Ono što činimo tokom ovog

života može nam se vratiti i progoniti nas, ili buduću verziju nas.

Konačno, ti stanični uvidi služe da naglase mudrost duhovnih učitelja

tokom povijesti. Svatko od nas je duh u materijalnom obliku. Moćna

prispodoba te duhovne istine je prolazak svjetlosti kroz prizmu.

Kada zraka bijele svjetlosti prolazi kroz prizmu, kristalna

struktura prizme lomi izlaznu svjetlost tako da se ona pretvori

u spektar duginih boja. Svaka boja, iako sastavni dio bijele svjetlosti,

je vidljiva zasebno zbog svoje jedinstvene frekvencije. Ako

obrnete ovaj postupak projecirajući kroz kristal spektar duginih

boja, pojedinačne frekvencije će se nanovo spojiti i oblikovati

zraku bijele svjetlosti. Zamislite identitet svakog čovjeka kao

pojedinačnu frekvenciju boje u spektru duginih boja. Ako proizvoljno

uklonimo određenu frekvenciju, boju, jer nam se »ne sviđa«,

i zatim usmjerimo preostale frekvencije kroz prizmu, izlazna

zraka više neće biti bijela svjetlost. Bijela je svjetlost po definiciji

sastavljena od svih frekvencija.

Mnogi duhovni ljudi predviđaju dolazak Bijele svjetlosti na

planet. Zamišljaju da će doći u obliku jedinstvenog pojedinca poput

Buddhe, Isusa ili Muhameda. Međutim, meni se na temelju

moje novostečene duhovnosti čini da će se Bijela svjetlost vratiti

na planet tek kada svaki čovjek prepozna svakog drugog čovjeka

kao pojedinačnu frekvenciju Bijele svjetlosti. Dok god nastavljamo

s praksom ubijanja i obezvrjeđivanja drugih ljudskih bića,

to jest odlučujemo da nam se određene frekvencije spektra ne

sviđaju i uništavamo ih, nećemo moći doživjeti Bijelu svjetlost.

Naš zadatak je štititi i njegovati svaku ljudsku frekvenciju kako bi

se Bijela svjetlost mogla vratiti.

DOKLE OVAKO?

Ljubav i mržnja

“Ako zaljubljenost ne pređe u ljubav, često prelazi u mržnju.”
...
Dok zaljubljenost podrazumeva da smo u odnosu sa sopstvenim idealnim fantazijama koje smo pripisali drugoj osobi, ljubav podrazumeva odnos sa stvarnom osobom i njenim stvarnim vrlinama i manama. Voleti drugu osobu znači ceniti ono što ona stvarno jeste, prihvatiti njene mane i nesavršenosti. Ljubav podrazumeva poštovanje druge osobe, onakve kakva ona stvarno jeste a ne poštovanje ideala koji smo joj nametnuli kao u slučaju zaljubljenosti.
Iako većina nas veruje da svaki romantični odnos započinje sa osećanjem zaljubljenosti, to nužno ne mora biti slučaj. Mnogi su tek kroz druženje i zajednički provedeno vreme osetili ljubav i započeli odnos.

Ukoliko odnos započne zaljubljivanjem, postavlja se pitanje zašto se ljudi odljubljuju i šta se dešava kada se odljube?

Odljubljivanje se javlja kada idealizovane fantazije počnu da blede. Kroz zajednički život i vreme koje provode zajedno, momak i devojka počinju da stiču informacije jedno o drugom koje su vrlo često u kontradikciji sa idealnim slikama koje su jedno drugom prvobitno pripisali. Kada zaljubljivanje nestane i na njegovo mesto dođe realan odnos, tada započinje ljubav. Svaki od partnera uviđa da je na početku bio zanet svojim idealizovanim predstavama i ostaje u odnosu koji je konačno stvaran ali ništa manje ispunjavajući u odnosu na zaljubljenost koja je postojala na početku.
Sticanjem prave slike jedno o drugom često se javlja razočaranje a vrlo često i bes. Umesto da preispitaju sopstvene idealne predstave koje su jedno drugom nametnuli oni počinju jedno drugo da okrivljuju za obmanjivanje. Uvereni su da ih je partner od početka obmanjivo i da sada otkriva svoje pravo lice. Oboje se osećaju prevarenim i pitaju se gde je ona savršena osoba kojoj su se u početku divili i koju su obožavali, koja je činila da se osećaju tako ekstatično. Uvereni da su žrtve prevare počinju da se osećaju besno i da mrze jedno drugo. Na mesto zaljubljenosti koja je prožimala odnos, javljaju se optužbe, okrivljivanje, napadi besa…
Sa gubitkom zaljubljenosti i ideje o idealnom odnosu koji je izbledeo, gubi se interesovanje za bilo kakav odnos. Nakon što se iscrpe silnim svađama i prepirkama, parovi koji nisu spremni za stvaran odnos, najčešće odustaju od veze. Postavljajući jedno drugom nerealne zahteve za savršenstvom i verujući da druga osoba mora da bude odgovorna za našu sreću, smisao života, strast i ekstatičnost, zapravo odustajemo od bilo kakve sreće.
Sve dok ne uvidimo da savršeni ljudi i savršeni odnosi zapravo ne postoje, odustajemo od prave ljubavi. Mi naravno ne želimo da tvrdimo da ne treba biti zaljubljen. To je predivno osećanje kome se treba prepustiti. Ono što je važno jeste preispitati svoje predstave onog momenta kada zaljubljenost počne da bledi jer ćemo se u suprotnom uplesti u začarani krug mržnje ili ćemo naprosto odustati od bilo kakvog odnosa.
Zahtevajući od druge osobe da bude savršena, zahtevamo nemoguće. Svi ljudi na ovoj planeti su pogrešivi i puni mana. Uverenjem da smo sa osobom u koju smo zaljubljeni pronašli savršenstvo, verujemo u neistinu! Savršeni ljudi naprosto ne postoje! Ako tražimo od njih da budu savršeni, volećemo ih dokle god verujemo da ispunjavaju naše kriterijume a mrzeti kada uvidimo da ne poseduju one osobine koje smo definisali kao nužne.
Ako zatvorimo oči pred svim što nije savršeno zatvaramo vrata i ljubavnom odnosu koji je stvaran i koji ništa manje ne vredi samim tim što nije prepokriven našim nerealnim, idealizovanim fantazijama.

Mia Popić, dipl. psihološkinja
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/ljubav-i-mrznja/

Kevin Bejls (Kevin Bales): Kako se boriti protiv modernog ropstva

http://www.ted.com/talks/lang/scc/kevin_bales_how_to_combat_modern_slavery.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 39.

Izvor

Napravljeni smo na sliku svemira

Tog ranog jutra na Karibima shvatio sam da su čak i »pobjednici«

u našem darvinovskom svijetu gubitnici, jer mi smo jedno s većim

svemirom/Bogom. Stanica se upušta u određeno ponašanje kada njezin

mozak, stanična membrana, odgovori na signale iz okoliša. U stvari,

svaki funkcionalni protein u našem tijelu je napravljen kao komplementarna

»slika« određenog signala iz okoliša. Da protein nema komplementarni

signal s kojim će se spariti, ne bi imao funkciju. To znači, kao što sam

zaključio u tom »aha!« trenutku, da je svaki protein u našim tijelima

fizička/elektromagnetska nadopuna nečemu u našem okolišu. Budući da

smo mi strojevi sačinjeni od proteina, mi smo po definiciji napravljeni

na sliku okoliša, pri čemu je okoliš svemir, ili, za mnoge, Bog.

Vratimo se na pobjednike i gubitnike. Budući da su ljudi evoluirali

kao nadopune odnosno komplementi okoliša koji ih okružuje, ako previše

promijenimo taj okoliš, više nećemo biti komplementarni s njim...

nećemo se »uklapati«. Danas ljudi mijenjaju planet tako dramatično

da smo doveli u opasnost vlastiti opstanak kao i opstanak drugih

organizama, koji sve više nestaju. Ta opasnost uključuje kako vozače

Hummera i mogule brze hrane s mnogo novca, »pobjednike«, tako i

siromašne radnike, »gubitnike« u tom natjecanju za preživljavanje. Iz tog

škripca postoje dva izlaza: umrijeti ili mutirati. Mislim da biste trebali

ozbiljno promisliti o ovome dok nas potreba za prodajom Big Macova

dovodi do desetkovanja kišnih šuma; dok zapanjujuće mnoštvo

automobila »gutača goriva« zagađuje atmosferu; ili dok petrokemijske

industrije podrivaju Zemlju i zagađuju vodu. Priroda nas je dizajnirala

da se uklopimo u okoliš, ali ne u okoliš kakav sada stvaramo.

Od stanica sam naučio da smo dio cjeline i da smo to zaboravili, na

vlastitu opasnost. No, spoznao sam i da svatko od nas posjeduje

jedinstven, biološki identitet. Zašto? Što staničnu zajednicu svake

osobe čini jedinstvenom? Na površini naših stanica nalazi se porodica

identifikacijskih receptora koji jednog pojedinca čine različitim od

drugoga. Dobro proučena podskupina tih receptora, zvana receptori

identiteta (eng. self receptors) odnosno humani leukocitni antigeni

(HLA), povezana je s funkcijama imunološkog sustava. Da se vaši

receptori identiteta odstrane, vaše stanice više ne bi odražavale

vaš identitet. Te stanice bez receptora identiteta bi i dalje bile ljudske

stanice, međutim bez identiteta bi jednostavno bile generičke ljudske

stanice. Stavite svoju skupinu receptora identiteta natrag na stanice

i one će ponovno odražavati vaš identitet.

Kada darujete organ, što se vaš set receptora identiteta više poklapa

s receptorima osobe koja će primiti organ, to će manje agresivna biti

reakcija odbacivanja koju će pokrenuti primateljev imunološki sustav.

Na primjer, recimo da vas kao pojedinca identificira skupina od sto

različitih receptora identiteta na površini svake stanice. Da biste

preživjeli, nužno vam je presađivanje organa. Kada se moj set od sto

receptora identiteta usporedi s vašim receptorima identiteta, ispostavlja

se da imamo samo deset receptora koji se poklapaju. Ne bih bio dobar

davatelj organa za vas. Vrlo različit karakter naših receptora identiteta

otkriva da su naši identiteti vrlo različiti. Golema razlika u

membranskim receptorima mobilizirala bi vaš imunološki sustav te

ga prebacila u hiper-pogon kako bi eliminirao strane, to jest neidentične

presađene stanice. Kada biste pronašli davatelja čiji se receptori

identiteta bolje slažu s onima na vašim stanicama, imali biste veće

šanse za uspjeh.

Međutim, u vašoj potrazi za boljim davateljem nikad nećete pronaći

savršeno, stopostotno poklapanje. Zasada znanstvenici još nijedanput

nisu pronašli dvije osobe koje su biološki jednake. Ipak, teoretski je

moguće proizvesti univerzalna donorska tkiva i to uklanjanjem staničnih

receptora identiteta, premda znanstvenici tek trebaju provesti takav pokus.

U takvom pokusu, stanice bi izgubile svoj identitet. Takve stanice bez

receptora identiteta ne bi bile odbačene. Dok su znanstvenici usredotočeni

na prirodu tih imunoloških receptora, važno je uočiti da pojedincima njihov

identitet ne daju proteinski receptori, nego ono što aktivira te receptore.

Jedinstveni set identifikacijskih receptora svake stanice smješteni su na

vanjskoj površini membrane, gdje funkcioniraju kao »antene« preuzimaju

komplementarne signale iz okoliša. Ti identifikacijski receptori očitavaju

signal »identiteta« koji ne postoji unutar stanice, nego dolazi iz vanjskog

okoliša.

Zamislite da je ljudsko tijelo televizijski prijamnik. Vi ste slika na ekranu.

Međutim, slika nije došla iz unutrašnjosti televizora. Vaš identitet je emisija,

odašiljanje koje se širi okolišem i primljeno je preko antene. Jednog dana

uključili ste televizor i njegova katodna cijev je pregorjela. Vaša prva

reakcija bila bi, »O, #*$?!! Televizor je krepao.« No, je li i slika »krepala«

zajedno s televizijskim prijamnikom? Da biste odgovorili na to pitanje,

nabavljate drugi televizijski prijemnik, ukopčate ga u struju i podesite

na postaju koju ste gledali prije nego što je katodna cijev pregorjela. Ta

vježba će pokazati da je emitirana slika i dalje u zraku, iako je vaš prvi

televizor »krepao«. Smrt televizora kao prijemnika nije ni na koji način

ubila identitet emisije koja dolazi iz okoliša.

U ovoj analogiji fizički televizor je ekvivalent stanice. Televizijska antena,

koja preuzima emisiju, predstavlja cjelokupni set naših identifikacijskih

receptora, a emitirani program signal iz okoliša. Zbog naše njutnovske

zaokupljenosti materijalnim tvarima, isprva bismo mogli zaključiti da su

stanični proteinski receptori »identitet«. Međutim, to bi bilo jednako

vjerovanju da je antena televizora izvor emitiranja. Stanični receptori nisu

izvor njezina identiteta nego sredstvo pomoću kojeg se identitet stanice

preuzima iz okoliša.

Kada sam dokraja razumio taj odnos, shvatio sam da moj identitet, moje

»ja«, egzistira u okolišu bez obzira na to je li moje tijelo ovdje ili ne.

Jednako kao u televizijskoj analogiji, umre li moje tijelo i u budućnosti

se rodi novi pojedinac (biološki »TV prijemnik«) koji posjeduje potpuno

jednaki set receptora identiteta, taj novi pojedinac će preuzimati »mene«.

Bit ću još jednom prisutan u ovom svijetu. Nakon što moje fizičko tijelo

umre, emisija je još uvijek prisutna. Moj identitet je složeni signal sadržan

u golemom moru informacija koji sačinjavaju naš okoliš.

Dokazi koji podupiru moje stanovište da je emisija osobe prisutna u okolišu

i nakon smrti dolaze od pacijenata s transplantiranim organima koji

izvještavaju da su zajedno sa svojim novim organima došle i psihološke

promjene. Jedna konzervativna, zdravstveno osviještena žena iz Nove

Engleske, Claire Sylvia, bila je zapanjena kada je nakon transplantacije srca

i pluća zavoljela pivo, pečene kobasice i motocikle. Sylvia je razgovarala

s davateljevom obitelji i saznala da je u njoj srce osamnaestogodišnjeg

motociklističkog entuzijasta koji je volio pečene kobasice i pivo. U svojoj

knjizi pod naslovom Change of Heart (Engleska fraza »change of heart«

doslovno prevedeno »promjena srca« znači predomisliti se, promijeniti

mišljenje, vjerovanje ili odluku.) Sylvia opisuje svoje iskustvo osobne

preobrazbe, kao i slična iskustva drugih pacijenata u svojoj skupini podrške

za pacijente s presađenim organima. [Sylvia and Novak.]

Paul P. Pearsall u svojoj knjizi Kod srca: Iskorištavanje mudrosti i snage

energije našeg srca (The Heart 's Code: Tapping the Wisdom and Power

of Our Heart Energy) iznosi brojne druge takve priče. [Pearsall, 1998.]

Točnost sjećanja koja prate te presađene organe nadilazi bilo kakvu slučajnost.

Jedna djevojčica ja nakon presađivanja srca počela imati noćne more koje su

uključivale ubojstvo. Snovi su joj bili tako živopisni da su doveli do uhićenja

ubojice koji je ubio njezinog davatelja.

Jedna od teorija što objašnjava kako su se ta nova ponašanja usadila u

primatelje transplantata zajedno s presađenim organom je teorija »staničnog

sjećanja«, tj. ideja da su sjećanja nekako uklopljena u stanice. Vi znate kakvo

ja golemo poštovanje gajim prema inteligenciji pojedinačnih stanica, međutim

ovdje povlačim liniju. Da, stanice mogu »pamtiti« da su mišićne stanice ili

stanice jetre, međutim postoji ograničenje njihove inteligencije. Ne smatram

da su stanice fizički obdarene perceptivnim mehanizmima koji mogu

razlikovati i pamtiti okus pečenih kobasica!

Psihološko i bihevioralno pamćenje ima smisla ukoliko shvatimo da

transplantirani organi i dalje nose svoje izvorne receptore identiteta davatelja

te da oni očito i dalje preuzimaju iste informacije iz okoliša. Čak i ako su

tijela pojedinaca koji su darovali organe mrtva, njihova emisija i dalje traje.

Oni su, kao što sam spoznao u svojem bljesku spoznaje dok sam mozgao o

mehanici stanične membrane - besmrtni, baš kao, mišljenja sam, i svi mi.

Stanice i presađivanja organa pružaju model ne samo za besmrtnost nego

i za reinkarnaciju. Razmislite o mogućnosti da embrio u budućnosti pokazuje

isti set receptora identiteta koji ja sada posjedujem. Taj embrio bi bio podešen

na moje »jastvo.« Moj identitet je ponovno u igri, ali ovaj put djelujući kroz

drugo tijelo. Seksizam i rasizam postaju smiješni kao i nemoralni kada

shvatite da bi vaši receptori mogli završiti na bijeloj osobi, crnoj osobi, Azijcu,

muškom ili ženskom. Budući da okoliš predstavlja »sve što postoji« (Bog),

a naše receptorske antene preuzimaju samo vrlo malo područje cjelokupnog

spektra, svi mi predstavljamo mali dio cjeline - mali dio Boga.