Toliko o suprotnostima :)

Depresija posle raskida

Raskid sa voljenom osobom najčešće je praćen tugom a način da se ovaj bol prevaziđe različit je kod različitih ljudi. Neki se upuste u razne aktivnosti koje su im bitne kako bi lakše prevazišli bolni raskid dok drugi padaju u očaj, osećanje praznine, odaju se porocima kao što su alkohol ili pretarano menjanje partnera kako bi sebe uverili da su OK.
Šta je to što određuje način na koji ćemo doživeti raskid? Zašto neki iz raskida izlaze iako tužni i dalje sa čvrstim osloncem na zemlji dok ga drugi doživljavaju kao smak sveta i gubitak životnog smisla uvereni da sa gubikom ljubavi gube i razlog za životom. Odgovor na ovo pitanje možemo pronaći ukoliko se pozabavimo sadržajima koji su nam prezentovani tokom odrastanja, od bajki koje su nam čitali dok smo bili deca do svega onoga čemu smo izloženi putem masovnih medija.
Od malih nogu čitali su nam bajke o princezama i prinčevima koje se nešto kasnije javljaju u formi romantičnih komedija sa čuvenim happy endom. Masovni mediji nas obasipaju romantičnim temama i u glavama mladih ljudi grade formulu po kojoj je sreća u ljubavi jednaka sreći u životu. Sreća u ljubavi nužna je premisa srećnog života. Uvereni smo da moramo biti voljeni da bi bili srećni. Kao posledica ovog uverenja nailazimo na mlade koji posle raskida ne mogu da se sastave. Nije retkost da čujemo rečenice tipa : ”Kada me ostavio moj život više nije imao smisla. Pokušavala sam da izdržim ali sve je bilo bezuspešno. Njegovim odlaskom moj život više nije bio isti” ili “kada me ostavila poželeo sam da me nema” itd… Ovakve rečenice veoma su česte u ljubavnim pesmama koje su popularne i koje potkrepljuju ideju da život bez ljubavi nije ni vredan življenja. Dakle, uverenja koja imamo o samom raskidu a ne raskid po sebi jeste ono što određuje naše emocije. Iz uverenja da se bez ljubavi ne može živeti proizilazi i stanje depresije kada smo suočeni sa raskidom.
Osobe sa ovakvim uverenjem najčešće ne okončavaju vezu u kojoj su dok ne nađu novog partnera sa kojim će započeti vezu i na taj način sebe spasiti od užasavajuće samoće. Za njih je single filozofija potpuno neprihvatljiva. Vrlo često se javlja i zavisnost od partnera tj. ostajanje u odnosu koji je nezadovoljavajući jer je bolja i takva ljubav nego život bez ikakve ljubavi.
Veliki broj ljudi na pitanje da li je ljubav nužna za srećan život će jednoglasno odgovoriti sa DA bez svesti o tome da ih ovakvo verovanje vrlo često vodi u osećanje teške depresije kada se suoče sa raskidom. Naučeni da ne dovode u pitanje ovu ideju, sebe dovode u stanje utučenosti i očaja. Korene ovog uverenja vidimo i u mitovima. Iz čuvenog mita o androginu sledi da svako ima negde samo jednu svoju polovinu, srodnu dušu. Mit o trijumfalnoj ljubavi kaže da za svakoga postoji princ ili princeza koji ga čeka da u sreći i ljubavi prožive život. Mit o ljubavnoj opijenosti govori o tome da svako čeka na osobu zbog koje će da “izgubi glavu”. Ovakve ideje nalazimo i u romantičnih filmova, pričama, pesmama…. Većina single ljudi nakon gledanja romantičnih komedija iz bioskopa izlaze sa osećanjem da su oni samo pola od osobe, očajni jer ne znaju gde je taj “savršeni” drugi. Oni koji su pak u vezama, kupili su kartu i za projekciju filma i za potvrdu da su dostigli taj ideal sreće jer imaju bolju polovinu pored sebe dok gledaju film.
Znamo odakle nam uverenja o ostvarenoj partnerskoj ljubavi kao karti za životnu sreću: od roditelja, iz filmova, bajki, priča itd. Iz uverenja da moramo biti voljeni i prihvaćeni od strane ljudi koji su nam bitni proizilazi i depresija kada se suočimo sa činjenicom da nas je partner ostavio i da nas više ne voli. Kako bismo poštedili sebe depresije posle raskida neopohodno je odustati od ideje da nam je ljubav neophodna.
Daleko od toga da tvrdimo da treba odustati od ljubavi, ona nam ulepšava život ali svakako nije jedini ključ sreće. Život je veoma složen i bogat sam po sebi i njegov smisao ne treba dovoditi u vezu samo sa romantičnim aspektom življenja.
Razmišljajući da vam je u životu ljubav aposlutno potrebna, nanosite sebi više štete nego koristi. Kada ste ubeđeni da vam je ljubav potrebna bićete skloni da brinete o tome koliko mnogo i koliko dugo će vas partner voleti. Ako procenite da mu je dovoljno stalo, brinućete se da li će ta ljubav trajati i sutra. Takvim razmišljanjem, vašim brigama u vezi ljubavi nema kraja!
Ako vam je ljubav uvek potrebna, uvek se morate ponašati kao neko ko se može voleti. Ko zaista može da udovolji tom zahtevu? Čak i kada posedujete osobine vredne ljubavi, nemoguće je pokazivati ih uvek. Ako se upustite u ovaj težak posao, toliko ćete truda uložiti u to da budete voljeni od strane partnera da vam neće preostati energije za druge stvari koje u životu volite. Uvereni da morate biti voljeni moguće je da ćete ispoljavati i ponašanja kojima podilazite partneru, radite sve što mislite da on/ona želi ili bi voleo i na taj način ćete polako da odustanete od sebe i onoga što vi želite. Jednom rečju u borbi da uvek budete voljeni odustaćete od sebe.
Preteran trud da dobijete ljubav i priznanje od osoba koje su vam bitne, njima može biti iritantan i na taj način možete im postati neizmerno dosadni i manje zanimljvi.
Preterana potreba za ljubavlju gotovo uvek prikriva osećanje sopstvene bezvrednosti. Osoba koja je uverena da joj je ljubav neophodna razmišlja na sledeći naćin „Bez ljubavi, ostajem običan bednik i nesposobnjaković, apsolutno sam nesposoban da sam sebe zaštitim i odbranim u ovom svetu i zato moram da obezbedim brigu, pažnju i ljubav drugih koji mi trebaju“. Ovakvo preterano traženje ljubavi prikriva osećanje bezvrednosti koje se nalazi u pozadini a vi ne preduzimate ništa da bi prevazišli to osećanje. Što više budete imali uspeha u ostvarivanju cilja da morate biti neizmerno voljeni to ćete manje težiti da ga eliminišete i više utvrđivati sebe u uverenju da ne možete upravljati sami svojim životom. Postajaćete sve više bespomoćni a sve više zavisni od partnera i od ideje da bez ljubavi ne vredite ništa. Ovakvo razmišljanje vrlo često dovodi i do ostajanja u vezi kojom niste zadovoljni.
Gore navedena obrazloženja govore da je veoma korisno odustati od težnje da pridobijete neprikosnovenu ljubav onih čiju ljubav želite. Mnogo je pametnije prihvatiti sebe, otkriti svoje želje i ciljeve. Opsesivna trka za sticanjem ljubavi u svojoj osnovi ima potrebu za dokazivanjem sopstvene vrednosti. Mislite da vredite onoliko koliko ljubavi dobijate od drugih. Osećanje lične bezvredosti međutim ne dozvoljava vam da ikada odustanete od ove trke. Non stop ste u igri samodokazivanja kroz količinu ljubavi koju dobijate od drugih i naravno nikada nije dovoljno!
Opsesivna potraga za ljubavlju koja proizilazi iz uverenja da nam je ona neophodna najčešće dovodi do nesigurnog i nametljivog ponašanja prema drugima, tako da često na taj način gubimo njihovu ljubav ili poštovanje i zapravo sabotiramo sami sebe.
Način da se izađe iz ovog začaranog kruga jeste samoprihvatanje! Važno je da prihvatite sebe zbog toga što jeste a ne zbog onoga što drugi misle o vama ili zbog pažnje koju vam pružaju ili ne pružaju. Da biste ovo postigli važno je da se okupirate i zainteresujete za ljude, stvari i ideje izvan samog sebe.
Odustajanjem od svoje preterane potrebe za ljubavlju vi ne odustajete i od ljubavi. Želja za ljubavlju ostaje. Ljudi često pogrešno pretpostavljaju da ako nemaju preteranu potrebu za ljubavlju, ni ljubav koju osećaju nema vrednosti. To međutim nije istina. Vi možete uživati u bliskom odnosu sa partnerom bez uverenja da vam od toga zavisi život.
Kada se oslobodite zahteva za dobijanjem ljubavi, kvalitetnije ćete da volite. Jasnije ćete videti privlačne osobine drugih, prestaćete da ih mrzite ako vam odmah ne udovolje, uvidećete šta vam se zapravo sviđa u odnosu, slobodno ćete eksperimentisati sa ljubavlju jer ste shvatili da ako i izgubite voljnu osobu, nikada nećete izgubiti sebe!
Napuštanjem ideje da vam je ljubav neophodna, pružate sebi šansu da kroz raskid prođete sa tugom ali ne i depresijom. Raskid jeste bolan i tugovanje zbog činjenice da smo sami ili ostavljeni je prirodna stvar. Ipak koliko god bolan bio, on nije užasan i nepodnošljiv. Čim ga podnosite, znači da je podnošljiv! Ono što je sve vreme važno imati na umu kada se suočite sa raskidom jeste da vam ljubav nije neophodna, ona je svakako poželjna ali ne i neophodna. Ono što je neophodno za život su voda, vazduh i hrana a ono što vam je potrebno da budete srećni stvar je vašeg izbora. Sreću je moguće naći u raznim stvarima i njeno svođenje samo na jednu stvar, na ljubavni odnos, je ograničavanje sebe i siguran put u depresiju kada ostanemo bez istog.

Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Vodič u razuman život, Dr Albert Elis

Formule ljubavi, Zoran Milivojević
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/depresija-posle-raskida/

TE(K)ST

Ti imas Zelju za Ljubavlju, a ja imam Potrebu da volim.
Nije li To dovoljno, za novi Pocetak?!
Zar ima Zelje bez prave Potrebe?!
Nisu li sve drugo Prohtevi?!

I Prijateljstvo je stvar(a)na Ljubav izmedju dva Dobra Coveka.
A Covek moze biti i Zena (Covecica).
Tek Covek & takva Zena mogu da cine Celinu.

Zato je Samoca ponekad skoro nepodnosljiva.
Kao sto je i b(r)uka ispraznih reci nepodnosljiva.

Tek Licnost & (S)licnost, ako su zaista zaJEDNO, mogu da (s)tvore Ljubav.
Sve ostalo su Bolestine & Budalastine.

Jer, Ono sto dajes zapravo je i Ovo sto dobijas.
Sustina takve Ljubavi i krije se u bezuslovnom Davanju.

P.(M).S.


Ne dozvolite da Vam ikada naknadna Mudrost samo-uvecava Kajanje

(Izvor)

A težina kajanja korelira Signal Processing-u (i to samo linearno - fraktalno je još teže)

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 38.

Vidi :)

Vrijeme odluke

Posljednja znanstvena otkrića vode do pogleda na svijet koji

nije različit pogledu na svijet koji su imale drevne civilizacije,

u kojima se za svaki materijalni predmet u prirodi smatralo da

posjeduje duh. Mali broj preživjelih pripadnika drevnih naroda

svijet i dalje smatra nedjeljivom cjelinom. Domorodačke kulture

ne prave uobičajene razlike između stijenja, zraka i ljudi; svi su

prožeti istim duhom, nevidljivom energijom. Zvuči li vam to poznato?

To je svijet kvantne fizike, u kojem su materija i energija

potpuno isprepletene. I, to je svijet Geje, o kojem sam govorio

u prvom poglavlju, svijet u kojem se čitav planet promatra kao

jedan organizam koji živi i diše te kojeg treba zaštititi od ljudske

pohlepe, neznanja i lošeg planiranja.

Nikad nam spoznaje koje pruža taj pogled na svijet nisu bile

potrebnije. Kada se znanost okrenula od duha, njezina misija dramatično

se promijenila. Umjesto da se trudi razumjeti »prirodno uređenje«

tako da ljudi mogu živjeti u skladu s tim uređenjem, suvremena

znanost zadala si je za cilj kontrolu i dominaciju nad prirodom.

Tehnologija koja je nastala kao rezultat slijeđenja te filozofije dovela

je, poremetivši prirodnu mrežu, ljudsku civilizaciju na rub spontanog

zapaljenja. Evoluciju naše biosfere obilježilo je pet »masovnih

istrebljenja«, uključujući ono koje je pobilo dinosaure. Svaki val

istrebljenja izbrisao je gotovo sav život na planetu. Neki istraživači,

kao što sam spomenuo u prvom poglavlju, smatraju da se nalazimo

»debelo« u šestom masovnom istrebljenju. Za razliku od drugih,

koje su prouzrokovale galaktičke sile kao što su kometi, tekuće

istrebljenje prouzrokuje sila mnogo bliža domu - ljudi. Kada sjedite

na vašem trijemu i promatrate zalazak sunca, uočite njegovu

spektakularnu boju. Ljepota na nebu odražava onečišćenost zraka.

Dok svijet kakav poznajemo propada, Zemlja nam obećava još veći

svjetlosni šou. U međuvremenu, mi vodimo živote bez moralnog konteksta.

Suvremeni svijet se od duhovnih težnji prebacio na borbu za materijalno

bogaćenje. Onaj koji posjeduje najviše igračaka pobjeđuje. Savršena

predodžba znanstvenika i tehnologa koji su nas doveli u takav neduhovni

svijet dolazi iz Disneyjevog filma Fantasia. Sjećate li se Mickeyja Mousa

kao nes(p)retnog šegrta moćnog čarobnjaka? Čarobnjak naredi Mickeyju

da obavlja poslove u laboratoriju dok je on na putu. Jedan od zadataka je

napuniti golemi spremnik vodom iz obližnjeg izvora. Mickey, koji

je bio promatrao čarobnjakovu magiju, pokuša izbjeći posao tako

što začara metlu i pretvori je u slugu koji nosi kante s vodom.

Kada Mickey zaspe, robotska metla napuni, a zatim i prepuni spremnik,

poplavljujući laboratorij. Nakon što se probudi, Mickey pokuša zaustaviti

metlu. No, budući da je njegovo znanje vrlo ograničeno, ne uspijeva u

tome i situacija postaje sve gora. Voda pobjeđuje sve dok se čarobnjak,

koji ima znanje da smiri metlu, ne vrati i ponovno uspostavi ravnotežu.

Evo kako je Mickeyjev neugodan položaj opisan u filmu: »Ovo je legenda o

čarobnjaku koji je imao šegrta. Šegrt je bio bistar mladi momak, pun želje

da nauči tajne zanata. Zapravo, bio je malo prebistar jer je počeo rabiti

neke od magičnih trikova svog učitelja prije nego što ih je naučio

kontrolirati.« Danas se vrlo bistri znanstvenici ponašaju poput Mickeyja

Mousa s našim genima i okolišem a da ne shvaćaju kako je sve na ovom

planetu međusobno povezano - smjer djelovanja koji mora završiti

tragičnim posljedicama.

Kako smo došli do te točke? U jednom je trenutku bilo nužno da se

znanstvenici odvoje od duha, ili barem od Crkvenog iskrivljavanja

duha. Ta moćna institucija bavila se zatiranjem znanstvenih otkrića

kada su ova bila u suprotnosti s Crkvenom dogmom. Nikola Kopernik,

snalažljiv političar kao i nadareni astronom, pokrenuo je razdor između

duha i znanosti kada je objavio svoj slavni rukopis pod naslovom

De revolutionibus orbium coelestium (O gibanju nebeskih tijela).

U tom djelu iz 1543. godine hrabro je objavio da je središte »nebeskih

tijela« Sunce, a ne Zemlja. To je danas bjelodano, međutim u

Kopernikovo vrijeme smatrano je krivovjerjem, jer je ta nova

kozmologija bila u suprotnosti s »nepogrješivom« Crkvom, koja je

objavila da je Zemlja središte Božjeg nebeskog svoda. Kopernik je

vjerovao da će inkvizicija uništiti i njega i njegova heretička uvjerenja pa

je mudro s objavom svog djela čekao sve dok nije bio na samrti.

Njegova bojazan za vlastitu sigurnost bila je dokraja opravdana.

Pedeset i sedam godina kasnije Giordano Bruno, dominikanski

redovnik koji je imao dovoljno smjelosti da progovori i brani

Kopernikovu kozmologiju, spaljen je na lomači zbog te hereze.

Kopernik je nadmudrio Crkvu - teško je mučiti intelektualca kada

se ovaj nalazi u svom grobu. U nemogućnosti da ubije glasnika,

Crkva se naposljetku morala suočiti s Kopernikovom porukom.

Stoljeće kasnije, francuski matematičar i filozof Rene Descartes

insistirao je na upotrebi znanstvene metodologije kako bi se ispitale

ranije prihvaćene »istine«. Nevidljive sile duhovnog svijeta, jasno,

nisu bile podesne za takvu analizu. U postreformacijskoj eri,

znanstvenike se poticalo da istražuju prirodni svijet, a duhovne »istine«

protjerane su na područja religije i metafizike. Duh i drugi metafizički

koncepti bili su obezvrijeđeni kao »neznanstveni« jer se njihove istine

nisu mogle procijeniti analitičkim metodama znanosti. Domena racionalnih

znanstvenika postale su »važne stvari« o životu i svemiru.

Ako je razdor između duha i znanosti trebalo dodatno produbiti, to se

dogodilo 1859. godine s Darwinovom evolucijom, koja je odmah pobudila

senzaciju. Darwinova teorija proširila se svijetom poput današnjih

internetskih glasina. Bila je dobro prihvaćena jer su se njezina načela

poklapala s iskustvima koje su ljudi imali pri uzgajanju kućnih ljubimaca,

korisnih domaćih životinja i biljaka. Darvinizam je porijeklo čovječanstva

pripisao slučajnosti nasljednih varijacija, što je značilo da nema potrebe

za prizivanjem božanske intervencije u naše živote odnosno našu

znanost. Suvremeni znanstvenici nisu osjećali manje strahopoštovanje

prema svemiru od klerika/znanstvenika koji su im prethodili, međutim

s Darwinovom teorijom pri ruci nisu više vidjeli potrebu za prizivanjem

Ruke Božje kao velikog »graditelja« kompleksnog prirodnog poretka.

Najistaknutiji darvinist Ernst Mayr je napisao: »Kada pitamo kako je nastalo

ovo savršenstvo, čini se da nailazimo samo na proizvoljnost, nesistematičnost,

nasumičnost i slučajnost...« [Mayr, 1976.]

Iako Darwinova teorija navodi da je svrha života borba za preživljavanje,

ne navodi sredstva koja se trebaju koristiti za ostvarivanje tog cilja. Očito,

u toj borbi »sve je dozvoljeno«, jer cilj je jednostavno preživljavanje/opstanak

- svim sredstvima. Umjesto oblikovanja naših života prema moralnim zakonima,

Mayrov darvinizam sugerira da svoje živote živimo po zakonu džungle.

Neodarvinizam u suštini tvrdi da oni koji imaju više to i zaslužuju. Na Zapadu

smo prihvatili neminovnost civilizacije koju karakteriziraju »oni koji imaju« i

»oni koji nemaju«. Ne želimo se suočiti s činjenicom da u ovom svijetu sve ima

svoju cijenu. Na žalost, to uključuje, osim bolesnog planeta, beskućnike, kao i

djecu radnike, koja šiju naše dizajnerske traperice... oni su gubitnici u toj bitci.

Set Pribeč: Sloj igre povrh sveta

http://www.ted.com/talks/lang/scc/seth_priebatsch_the_game_layer_on_top_of_the_world.html

SMIJEH

Ko se samo jednom od srca nasmije
nije nepopravljivo loš. Rik Karlajl

Ljudi kod kojih je smijeh uvijek
afektiran i usiljen, lake su intelektualne
i moralne vrijednosti. Šopenhauer

Osmijeh – to je druga najbolja stvar koju
možeš uraditi sa svojim usnama. Anoniman

Nastojim da se svemu smijem, i to od straha da ne bih morao zbog svega plakati. Bomarše

Ima osmijehá gorih od suza. Turgenjev

Mir počinje sa osmijehom. Majka Tereza

Dan u kome se nisi nasmijao je izgubljen dan. Čarli Čaplin

Osmijeh će ti dati još deset godina života. Kineska poslovica

Nađi vremena za smijeh, smijeh je muzika duše. Jevrejska poslovica

Ako je neko umoran da ti podari osmijeh, podari ti njemu svoj. Kineska poslovica

Koristite svaku priliku za smijeh. To je najjeftiniji lijek. Bajron

Dobrodošli u Pančevo!

NIČE

Nada je mnogo veći životni stimulans nego sreća.

Ne volim humanost koja se sastoji u posmatranju patnje.

Ko ima «zašto», podnosi svako «kako».

Najbolje sredstvo da se svakog dana započne dobro je:

pri buđenju mislite na to, koga biste toga dana
mogli obradovati.

Najpoučniji doživljaji su doživljaji iz naše svakodnevnice.

Svako posjeduje upravo onoliko sujete
koliko mu nedostaje razuma.

Kako malo mašte imamo za bol koji nanosimo drugima.

Ko piše o onom što ga muči jeste tužan pisac,
a ozbiljan pisac je onaj koji nam kaže šta ga je
mučilo i zašto je sada veseo.

Svi tzv. praktični ljudi podobni su da služe:
upravo ih to čini praktičnim; bilo za druge,
bilo za njih same.

Cijenim onoga ko živi da bi učio.

http://www.mudremisli.com/2009/09/nice/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 37.

Vidi :)

ZAVRŠNA RIJEČ

DUH I ZNANOST

Najljepši i najsnažniji osjećaj koji možemo doživjeti je iskustvo

mističnog. On je pokretačka snaga svake istinske znanosti. - Albert Einstein

Prevalili smo dalek put od prvog poglavlja, kada sam se

suočio sa svojim uspaničarenim studentima i započeo svoje putovanje

u Novu biologiju. Čitavu ovu knjigu nisam se mnogo

udaljavao od teme koju sam predstavio u prvom poglavlju - da

nas pametne stanice mogu poučiti kako da živimo. Sada, kada

smo na kraju knjige, želio bih objasniti kako me je moje proučavanje

stanica pretvorilo u duhovnu osobu. Također, želim objasniti

zašto sam optimističan u pogledu budućnosti našeg planeta,

premda priznajem da je, čitate li dnevne novine, taj optimizam

ponekad teško održavati.

Svoju raspravu Duh i znanost namjerno sam odvojio od

prethodnih poglavlja knjige naslovivši ovaj dio Završna riječ.

Završna riječ je općenito kratak dio na kraju djela u kojem se

obrađuje sudbina njegovih likova - u ovom slučaju to je moja

malenkost. Kada je svjesnost što je potaknula pisanje ove knjige

prije dvadeset godina ušla u moju glavu, u njoj sam vidio nešto

toliko snažno da je trenutačno preobrazila moj život. U prvom

času mog velikog »aha!«, moj mozak je uživao u ljepoti novospoznate

mehanike stanične membrane. Nekoliko trenutaka kasnije

obuzela me radost koja je bila toliko silna i široka da mi se srce

slezalo i suze tekle iz očiju. Mehanika nove znanosti otkrila mi

je postojanje naše duhovne biti i naše besmrtnosti. Za mene, zaključci

su bili tako nedvosmisleni da sam od nevjernika odmah postao vjernik.

Znam da će za neke od vas zaključci koje ću predstaviti u ovom dijelu

biti previše spekulativni. Zaključci izneseni u prošlim poglavljima

ove knjige zasnovani su na četvrt desetljeća istraživanja kloniranih

stanica i ukorijenjeni su u zapanjujućim novim otkrićima koja nanovo

ispisuju naše razumijevanje tajni života. I zaključci koje donosim u

ovoj Završnoj riječi zasnovani su na mojem znanstvenom obrazovanju

- oni ne proizlaze iz mog vjerskog buđenja. Znam da će ih se mnogi

konvencionalni znanstvenici vjerojatno kloniti jer uključuju duh,

međutim ja ih predstavljam sa samopouzdanjem iz dva razloga.

Jedan razlog je filozofsko i znanstveno pravilo zvano Occamova

britva. Prema pravilu Occamove britve, kada se za objašnjenje neke

pojave nudi nekoliko hipoteza, hipoteza koja je najvjerojatnija i koju

se najprije treba razmotriti je najjednostavnija hipoteza koja objašnjava

većinu opažanja. Nova znanost čarobne membrane u spoju s načelima

kvantne fizike pruža najjednostavnije objašnjenje koje obuhvaća ne samo

znanost alopatske medicine, nego i filozofiju i praksu komplementarne

medicine i duhovnog izlječivanja. Također, nakon tolikih godina osobne

primjene znanosti koju sam opisao u ovoj knjizi, mogu posvjedočiti

njezinoj moći da mijenja živote.

Međutim, iako me je do mog euforičkog trenutka spoznaje dovela znanost,

priznajem da je to iskustvo nalikovalo trenutačnim preobraćenjima kakve

opisuju mistici. Sjećate li se biblijske priče o Savlu kojeg je udarac groma

oborio s konja? U mom slučaju nije bilo udarca groma koji bi došao iz

karipskog neba. No, utrčao sam u medicinsku knjižnicu sav izvan sebe jer

me karakter stanične membrane, što je bio »učitan« u moju svijest u gluho

doba noći, uvjerio da smo besmrtna, duhovna bića koja egzistiraju

odvojeno od svojih tijela. Čuo sam neporecivi unutrašnji glas koji me

obavijestio da sam vodio život zasnovan ne samo na pogrešnoj pretpostavci

da geni upravljaju biologijom, nego i na pogrešnoj pretpostavci da je smrt

fizičkog tijela naš kraj. Proveo sam godine proučavajući molekularne

mehanizme upravljanja u fizičkom tijelu i u tom zapanjujućem trenutku sam

shvatio da proteinske »prekidače« koji upravljaju životom uključuju i isključuju

prvenstveno signali iz okoliša - iz svemira.

Možda ste iznenađeni što je znanost bila ta koja me je dovela do trenutka

duhovne spoznaje. U znanstvenim krugovima, riječ »duh« je prihvaćena jednako

toplo kao i riječ »evolucija« u fundamentalističkim krugovima. Kao što znate,

duhovnjaci i znanstvenici prilaze životu na krajnje različite načine. Kada

duhovnjaci imaju teškoća u životu, oni se za pomoć obraćaju Bogu ili nekoj

drugoj nevidljivoj sili. Kada znanstvenici imaju teškoća u životu, oni otrče do

ormarića s lijekovima po neku kemikaliju. Pomoć vide jedino u lijekovima

kao što je Gastal. Činjenica da me znanost dovela do duhovne spoznaje sasvim

je primjerena jer posljednja otkrića u fizici i u istraživanju stanica stvaraju nove

veze između svjetova znanosti i duha. Ta dva područja razdvojena su prije mnogo

stoljeća, u Descartesovom vremenu. Međutim, ja doista vjerujem da ćemo tek kada

duh i znanost budu ponovno ujedinjeni imati sredstva za stvaranje boljeg svijeta.

Džulijan Asanž: Zašto je svetu potreban "Vikiliks"

http://www.ted.com/talks/lang/scc/julian_assange_why_the_world_needs_wikileaks.html

CRVENI LISTOVI

Ma koliko da sam svijetom hodio i gdje god sam došao, udario je moj štap o kamenu cestu i pogled moj o bogatašku kuću i misao moja o tvrdo srce. Na pogled vašeg oholog, okrutnog bogatstva ispunjavala mi je dušu isprva gorčinu i strah, a kasnije bijes i mržnja, jer ja sam osjetio koliko je sramota biti čovjek i video da je lice zemlje ruglo svemiru.
Tada sam ostavio ljude, braću po liku a krvnike po svemu drugom i otišao sam u samoću stablima koja rastu u veličanstvenoj ljepoti, bez rugobe ljudskog lica i misli.
I tu je u moju dušu ušao mir i velika potreba da vam kažem svoju ljubav, svoje ogorčenje, svoj prezir i svoju nadu. Lijepo ste podijelili svijet:
Sve za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge. Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima, i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet.
A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao i vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši.
Dobro ste podijelili svijet! Ali vaša podjela je samo grozna, ali ne i vječna. Saznaće gnjev nas i biće vrelo ljeto i trpko voće; djeca vaša će se stidjeti svog imena i odricati bogatstva jer će im ono biti teret i propast.
Već se primiče dan kad ćemo posve oboriti pregrade između ljudi i s prezirom odbaciti sve “ideje” i “principe” što su ih bogati i njihove sluge bacili među siromahe, kao što se iz saona, koje progone vukovi, baca slamom ispunjena lutka. Već se primiče dan kada se svijet neće dijeliti na vjere i uvjerenja, nego kad će sva zemlja biti podijeljena u dva tabora: u siromahe i u bogate, a to će biti i posljednja ura ove velike sramote koja se zove bogatstvo, jer nas siromaha ima toliko da bismo, kad bi svaki od nas digao desnu ruku, zasjenili ne samo sjaj vašeg bogatstva nego i samo sunce.
A dotle, siromasi, trpite i snosite, jer što je veće poniženje naše, to je izbavljenje bliže, brže će se prepuniti mjera i nabujaće bol naš kao bujica kojoj niko neće moći odoljeti.

Ivo Andrić

Racionalna i iracionalna uverenja

Ideja da način na koji razmišljamo određuje kako ćemo se osećati potiče od čuvenog stoika, Epictetusa, koji je u prvom veku stare ere napisao: “Ljude ne uznemiravaju stvari, već način na koji ih posmatraju.” Šekspir je mnogo vekova kasnije ovu misao parafrazirao u “Hamletu”: “Ne postoji ništa ni dobro ni zlo, već ga mišljenje takvim čini.”

Ako sopstvenim (iracionalnim) mišljenjem sebe uvodite u patnju, utučenost, bes i druge nezdrave emocije vreme je da se upoznate sa njegovim karakteristikama i onim što ga čini iracionalnim. Ono što je ohrabrujuće jeste činjenica da ako nezdrave emocije proizilaze iz vašeg mišljenja, vi možete odabrati šta ćete razmišljati i kako ćete se osećati.
Kada to uvidite, bićete spremniji i da se oprostite od iracionalnog načina rezonovanja i zamenite ga alternativnim, racionalnim razmišljanjem koje će vam omogućiti da se bolje osećate u vezi sebe samih, drugih i uslova u kojima živite (čak i kada nisu savršeni).
... Iracionalno mišljenje karakterišu preterane generalizacije koje je nemoguće proveriti. Šta to zapravo znači? Ako biste (što vam toplo preporučujemo) rešili da rečenice koje govorite sebi i koje vas koštaju nezdravih emocija, logički proverite uvideli biste da one nemaju potporu u realnosti i da su šta više besmislene i da ih je nemoguće dokazati!
...
Iracionalna uverenja u sebi uvek sadrže zahtev da vi, druge osobe ili životni uslovi budu po receptu koji ste vi zamislili. Zahtevom da nešto mora da bude onako kako ste vi to zacrtali, iako u realnosti to nije tako, vi zapravo zahtevate nemoguće. Jer sve što mora da postoji, očigledno i postoji! Umesto da nastavite da zahtevate nemoguće, mnogo vam se više isplati da odustanete od ovih rigidnih zahteva i kažete sebi “voleo/volela bih da stvari budu onako kako ja želim ali ne moraju i to nije užasno već samo nepovoljno“. Isto važi i za zaključke koje donosite ukoliko vaši zahtevi nisu ispunjeni. Često sebi kažete ovo je grozno, užasno, ne mogu da podnesem… Mi vas uveravamo da možete da podnesete i ako logički promislite razumećete da je to tako. Čim podnosite znači da možete da podnesete, teško ili lako podnosite ali činjenica je da podnosite!
... Ako na primer ubedite sebe da je hlađenje vašeg partnera prema vama izuzetno nesrećna okolnost, ovo uverenje implicira da biste bili veoma srećni kada bi uspeli da ga ponovo okrenete sebi, kao i da biste bili jednako srećni da ostvarite vezu sa nekim drugim. Ocenivši ovaj događaj kao nesrećan, motivisani ste da uradite nešto u vezi sa njim (da osvojite ponovo partnerovu ljubav, nađete nekog drugog ili uživate u svojoj slobodi). Ako međutim, hlađenje vašeg partnera ocenite kao užasno, najverovatnije nećete uraditi ništa ili jako malo u vezi sa tim. Verovatno ćete beskrajno mozgati o užasu same situacije, optuživati sebe što se tako nešto desilo, zahtevati da vam se nekom magijom ili višom silom partner vrati, iracionalno tvrditi da više nikada nećete naći drugu osobu koju ćete voleti, za sve kriviti sebe i ubeđivati sebe da ste gubitnik koji i ne zaslužuje ljubav.
Kao što vidite razmišljanje da je hlađenje vašeg partnera ili bilo koja druga okolnost u vašem životu užasna (iako je ona realno samo nesrećna) samo vam odmaže. Vaše gledanje na bilo koji događaj u vašem životu kao na užasan, strašan ili grozan stvara iluziju da njime ne možete upravljati i da ste preslabi da bi se nosili sa užasom date situacije. Koliko god vam neki događaj delovao nesrećno ili nepovoljno, najverovatnije da imate sposobnosti da ga promenite ili da se nosite sa njim. Ako ga međutim smatrate istinski užasnim odričete se svake kontrole koju biste mogli imati nad njim i prepuštate se njegovom zamišnjenom užasu.
Ako ste iskreni prema sebi, uvidećete da kad god neki loš događaj smatrate užasnim vi u stvari mislite da on ne sme i ne treba da postoji. Ne samo da postojanje tog događaja smatrate nepoželjnim, već mislite da život nije smeo da vam ga nametne. Ne mislite da bi bilo bolje da ovaj događaj ne postoji zato što je neugodan već smatrate da on apsolutno ne sme da postoji. Razmišljanje u terminimira mora i ne sme je nerealno i nelogično i košta vas mnogo patnje, besa, utučenosti…
Zbog toga vas savetujemo da se okanite zahteva treba, mora, ne sme i silnog užasavanja nad stvarima za koje ste sebe ubedili da ne smeju da se dešavaju. Život je sačinjen od lepih i manje lepih stvari. One koje vam se ne dopadaju nastojte da promenite. To će vam sigurno lakše poći za rukom ukoliko mislite racionalno tj. ako prihvatite činjenicu da se loše stvari dešavaju iako vam se to ne dopada. U onoj meri u kojoj razmišljate racionalno imaćete i moći da menjate stvari koje se suprotstavljaju vašim ciljevima ili ukoliko uvidite da ne možete da ih promenite onda ćete ih prihvatiti bez silnog kukanja i užasavanja nad njima.

Mia Popić, dipl. psihološkinja
http://www.vaspsiholog.com/2010/09/racionalna-i-iracionalna-uverenja/

Recept za ribu

DVA PRIJATELJA

Bile su reči prvog
modra vatra vodolika
Rasla vatra i plamsala
gaseći se.

Bile su reči drugog
modra voda ognjolika
Od plavnosti njine
voda je sahnula.

Nagnuo se prvi
nad tu modru vodu
Stajao tren i otisao
vatru nije video

Nagnuo se drugi
nad tu modru vatru
Stajao tren i otišao
vodu nije video

Tada rekao
prijatelj prijatelju
Rekao mu vele
to što izreče voda

Rekao tada
prijatelj prijatelju
rekao mu vele
to što poreče vatra

Otišli bistri usplamteli
otišli prijatelji
prvi prema vodi
drugi prema vatri

Otišli a nisu shvatili
iza vatre je bila voda
iza vode bila je vatra.

Atanas Vangelov

http://www.mudremisli.com/2010/11/dva-prijatelja-2/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 36.

Svjesno majčinstvo i očinstvo

Običavao sam završavati svoja javna predavanja upozorenjem

da smo svi osobno odgovorni za sve što se događa u našim

životima. Takvi završeci nisu me činili popularnim kod publike.

Mnogi ljudi nisu bili spremni prihvatiti toliku odgovornost. Nakon

jednog predavanja jedna starija žena iz publike bila je toliko

uznemirena mojim završetkom predavanja da je dovela svog supruga

iza pozornice i, sva u suzama, žestoko se usprotivila mom

zaključku. Nije htjela imati nikakvog udjela u nekim od tragedija

koje je proživjela. Ta žena uvjerila me da moj završni zaključak

mora biti izmijenjen. Shvatio sam da ne želim doprinijeti nametanju

krivice i krivnje bilo kom pojedincu. Kao društvo u cjelini,

previše smo skloni samooptuživanju i traženju žrtvenih janjaca

za naše probleme. Kako kroz život stječemo spoznaje, postajemo

bolje osposobljeni za preuzimanje upravljanja nad svojim

životom. Nakon kraćeg razmišljanja ta žena iz publike radosno

je prihvatila sljedeći zaključak: vi ste osobno odgovorni za sve u

svom životu, nakon što postanete svjesni da ste osobno odgovorni

za sve u svom životu. Netko ne može biti »kriv« za to što je loš

roditelj, osim ako nije već svjestan gore spomenute informacije

i ne obazire se na nju. Nakon što postanete svjesni ove informacije,

možete je početi primjenjivati da biste reprogramirali svoje ponašanje.

A dok smo kod teme mitova o roditeljstvu, apsolutna je neistina

da ste isti roditelj prema svakom svom djetetu. Vaše drugo

dijete nije klon prvog djeteta. U vašem svijetu ne događaju se

iste stvari koje su se događale kad je rođeno prvo dijete...

Još jedan mit kojim bih se htio pozabaviti je onaj da mala

djeca trebaju puno stimulacije u obliku crno-bijelih karata ili

drugih pomagala za učenje koja se roditeljima reklamiraju kao

sredstva za povećanje inteligencije njihove djece. Nadahnjujuća

knjiga Michaela Mendizze i Josepha Chiltona Pearcea pod naslovom

'Čarobni roditelj, čarobno dijete' (Magical Parent, Magical Child)

jasno objašnjava da je igra, a ne programiranje, ključ za optimiziranje

učenja i sposobnosti beba i djece. [Mendizza i Pearce, 2001.] Djeci

trebaju roditelji koji znaju kroz igru kod svoje djece njegovati

radoznalost, kreativnost i čuđenje koje će ih kasnije pratiti u svijetu.

Očigledno, ono što ljudima treba je skrb u obliku ljubavi i

mogućnost promatranja starijih ljudi koje se bave svojim svakodnevnim

poslovima. Kad se bebe u sirotištima, na primjer, drže u krevetićima i

pruža im se samo hrana, ali ne i osmijesi i zagrljaji svakoj bebi posebno,

one razvijaju dugotrajne razvojne poremećaje. Jedno istraživanje

rumunjske siročadi koje je provela Mary Carlson, neurobiologinja s

Medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard, došlo je do zaključka da su

nedostatak dodirivanja i pažnje u rumunjskim sirotištima, te loša kvaliteta

centara za cjelodnevni boravak usporavali rast djece i loše utjecali na njihovo

ponašanje. Carlson, koja je proučila šezdesetero rumunjske djece u dobi

između par mjeseci i tri godine, mjerila je njihove razine kortizola

analizirajući uzorke sline. Što je dijete bilo pod većim stresom, na temelju

povišene razine kortizola u krvi, to su posljedice bile teže. [Holden, 1996.]

Carlson i drugi također su proveli istraživanja na majmunima i štakorima,

demonstrirajući ključne veze između dodira, lučenja hormona stresa,

kortizola, i socijalnog razvoja. Istraživanja Jamesa W. Prescotta, bivšeg

direktora Odjela za zdravlje ljudi i razvoj djece Nacionalnog instituta za

zdravlje, otkrila su da su novorođena majmunčad kojoj je bio uskraćen

tjelesni kontakt s njihovim majkama ili društveni kontakt s drugima, razvila

abnormalne stresne profile i postala nasilni sociopati. [Prescott, 1996. i 1990.]

Prescott je ova istraživanja popratio procjenom ljudskih kultura na temelju

načina na koji odgajaju svoju djecu. Otkrio je da kada društvo fizički drži i

voli svoju djecu i ne potiskuje seksualnost, ta je kultura mirna. Za mirne

kulture karakteristični su roditelji koji održavaju česte tjelesne kontakte

sa svojom djecom, kao što su nošenje svoje bebe na grudima ili leđima

tijekom dana. Za razliku od toga, društva koja svojim bebama, djeci i

adolescentima uskraćuju česte dodire, po prirodi su neizbježno nasilna.

Jedna od razlika između populacija je u tome što mnoga djeca koja ne primaju

dovoljno dodira boluju od somatosenzornog afektivnog poremećaja. Obilježje

tog poremećaja je nesposobnost fiziološkog suzbijanja rastućih razina hormona

stresa, koji su preteče nasilnih epizoda.

Ta otkrića pružaju uvid u nasilje koje je sveprisutno u Sjedinjenim Državama.

Umjesto podrške tjelesnoj bliskosti, naše trenutne medicinske i psihološke

prakse često je obeshrabruju. Od neprirodnog uplitanja liječnika u prirodni

proces rađanja, na primjer, odvajanjem novorođenčeta od roditelja na duža

razdoblja u rodilištima, do preporuka roditeljima da ne reagiraju na plač

svoje djece kako ih ne bi razmazili... takve prakse, navodno utemeljene na

znanosti, bez sumnje doprinose nasilju u našoj civilizaciji. Istraživanja u vezi

s dodirima - ili njihovim nedostatkom - i njihovim odnosom s nasiljem detaljno

su opisana na web lokaciji www.violence.de.

No, što je s rumunjskom djecom koja su odrasla u teškim uvjetima i kasnije

postala ono što je jedan istraživač nazvao »otporna čuda«. Zašto neka djeca

odlično napreduju unatoč okolnostima u kojima su odrasla? Zato što imaju

»bolje« gene? Sada već zacijelo znate da ne smatram da je tome tako.

Vjerojatnije je da su biološki roditelji tih otpornih čuda pružili bolji prenatalni i

perinatalni okoliš, kao i dobru ishranu, u ključnim točkama djetetova razdoblja.

Pouka za roditelje posvojitelje je ta da se ne trebaju pretvarati da su životi

njihove djece počeli kada su stigla u novo okruženje. Njihova djeca su možda

već programirana vjerovanjima svojih bioloških roditelja da su neželjena ili

nevoljena. Ako su sretnija, možda su, u nekom ključnom periodu svog razvoja,

primila pozitivne, životno-afirmirajuće poruke od svojih skrbnika. Ukoliko

roditelji posvojitelji nisu svjesni pre- i perinatalnog programiranja, moguće je

da se neće moći realistički nositi s problemima posvojene djece. Možda neće

shvatiti da im njihova djeca nisu stigla kao »prazna ploča«, baš kao što ni

novorođenčad ne dolaze na svijet kao prazne ploče, nedirnute tijekom devet

mjeseci što su ih provela u majčinoj utrobi. Bolje je prepoznati to programiranje

i raditi, ako je potrebno, na tome da ga se promijeni.

Kako za roditelje posvojitelje tako i za biološke roditelje, poruka je jasna:

geni vaše djece odražavaju samo njihov potencijal, ne njihovu sudbinu.

Na vama je da im osigurate okoliš koji će im omogućiti da se razviju do svojih

najviših potencijala. Zapamtite da ne tvrdim da roditelji moraju čitati puno knjiga

o roditeljstvu. Sreo sam mnoge ljude koje su intelektualno privukle ideje iznesene

u ovoj knjizi. Ali, intelektualno zanimanje nije dovoljno. To sam isprobao i sam.

Bio sam intelektualno svjestan svega iz ove knjige, no, prije nego što sam učinio

napor da se promijenim to nije imalo nikakvog utjecaja na moj život. Ako

samo pročitate ovu knjigu i mislite da će se vaš život i životi vaše djece promijeniti,

radite istu stvar kao kad biste prihvatili najnoviju farmaceutsku pilulu misleći da

će ona »popraviti« sve. Nitko se neće popraviti dok ne poduzme napor da se

promijeni. Evo mog izazova vama. Odbacite neutemeljene strahove i potrudite

se da ne usadite nepotrebne strahove i sputavajuća vjerovanja u podsvjesni um

svoje djece. Najvažnije od svega, nemojte prihvatiti fatalističku poruku genetskog

determinizma. Možete pomoći svojoj djeci da dosegnu svoj potencijal i možete

promijeniti svoj vlastiti život. Niste »zaglavili« sa svojim genima. Uvažite stanične

pouke o zaštiti i rastu i prebacite svoje živote u stanje rasta kad god je to moguće.

Zapamtite da za ljudska bića najsnažniji poticaj na rast nije najskuplja škola, najveća

igračka ili najbolje plaćen posao. Davno prije stanične biologije i proučavanja djece

u sirotištima, svjesni roditelji i vidovnjaci poput Rumija znali su da je za ljudske

bebe i odrasle najbolji stimulator rasta ljubav.