ŽENA SA CVIJETOM

****************************************
Da sam na tvome mjestu ne bih o toj biljci toliko brinula.

Isuviše pažljivo njegovanje moglo bi joj škoditi.

Pusti zemlju da odmara od tolikog kopanja.

I sačekaj da se osuši prije nego je zaliješ vodom.

List je sklon traženju svog sopstvenog puta;
Daj mu šansu da sam pronađe svoje svjetlo.
Previše je rasta zakržljalo stalnim podsticanjem,
nestrpljivom nježnošću.

Stvari koje volimo, moramo da ostavimo na miru.

****************************************

Naomi Long Madžet

MUDRE MISLI TOLSTOJ

Trima putevima možemo da dođemo do mudrosti. Prvo: putem iskustva; to je najteži put. Drugo: putem podražavanja; to je najlakši put. Treće: putem razmišljanja; to je put najplemenitiji.

Debelo drvo počelo je od tankog pruta. Devetospratna kuća počela je od slaganja opeka. Putovanje od hiljadu kilometara počinje od jednog koraka. Pazite na svoje misli: one su početak postupka!

Da razum ne može da upravlja životom, tvrde samo ljudi čiji je razum tako pokvaren da mu ni oni sami ne vjeruju.

Trudi se da ne misliš o onome što smatraš lošim.

Često mladi ljudi govore: „Neću da živim tuđom pameti, sam hoću da razmislim”. To je sasvim svoja misao dragocjenija je od svih tuđih misli. Ali, zašto da razmišljam o onome o čemu je već razmišljano? U tome i jeste snaga čovječanstva što može da se koristi tuđim mislima i da ide dalje.

Cijeni dobre misli i svoje i tuđe kad ih poznaješ. Ništa ti neće toliko pomoći koliko dobre misli da izvršiš istinski zadatak svoga života.

Čovjek se razlikuje od životinje samo time što može da misli. Jedni ljudi razvijaju u sebi tu sposobnost, drugi ne brinu za to.

Sposobnost mišljenja je nešto najdragocjenije u čovjeku, i nju treba svim silama da čuvamo i njegujemo u sebi.

http://www.mudremisli.com/2009/08/mudre-misli-tolstoj/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 22.

Izvor

Emocije: Osjećati jezik stanica

U višim odnosno svjesnijim životnim oblicima mozak je

razvio specijalizaciju koja je čitavoj zajednici omogućila da se

uskladi sa statusom njegovih regulatornih signala. Evolucija lim-

bičkog sustava dovela je do jedinstvenog mehanizma koji kemijske

komunikacijske signale pretvara u osjete koje potom mogu

iskusiti sve stanice u zajednici. Naš svjesni um te signale doživljava

kao osjećaje. Svjesni um ne samo da »očitava« tok staničnih

kordinacijskih signala koji sačinjavaju »um« tijela, nego može i

proizvoditi emocije, koje se manifestiraju pomoću kontroliranog

oslobađanja regulacijskih signala od strane živčanog sustava.

U isto vrijeme dok sam ja proučavao mehaniku staničnog

mozga i stjecao uvide o djelovanju ljudskog mozga, Candace Pert

je proučavala ljudski mozak i postajala svjesna mehanike staničnog

mozga. U knjizi Molekule emocija (Molecules of Emotion) Pert

je opisala kako ju je njezino proučavanje receptora za procesiranje

informacija na membranama stanica živčanog sustava dovelo

do otkrića da su isti »neuralni« receptori prisutni u većini, ako ne

i svim tjelesnim stanicama. Njezini elegantni pokusi ustanovili

su da »um« nije fokusiran u glavi, nego da je preko signalnih

molekula raspodijeljen čitavim tijelom. Ne manje važno, njezin je

rad istaknuo da osjećaji ne nastaju samo preko povratnih informacija

koje tijelo dobiva iz okoliša. Putem samosvijesti, um može

upotrijebiti mozak za stvaranje »molekula emocija« i nadvladati

sustav. Dok ispravna upotreba svijesti može bolesnom tijelu

donijeti zdravlje, neprikladno, nesvjesno upravljanje emocijama

lako može zdravo tijelo učiniti bolesnim, što je tema o kojoj ću

govoriti u šestom i sedmom poglavlju. Molekule osjećaja vrlo je

pronicljiva knjiga koja opisuje proces znanstvenog otkrića. Također,

pruža relevantne uvide o bitkama koje nastupaju kada se konzervativnoj

znanstvenoj zajednici pokušavaju predstaviti nove »ideje«, što je tema

s kojom sam više nego dobro upoznat! [Pert, 1997.].

Limbički sustav predstavljao je veliki evolucijski napredak

zbog sposobnosti da osjeti i koordinira tok bihevioralno-regulacijskih

signala unutar stanične zajednice. Kako je unutarnji

signalni sustav evoluirao, njegova veća efikasnost omogućila je

mozgu da se poveća. Višestanični organizmi imali su sve više stanica

posvećenih reagiranju na sve veći spektar signala iz vanjskog

okoliša. Pojedinačne stanice mogu odgovarati na jednostavne

osjetilne percepcije kao što su crveno, okruglo, mirisavo i slatko,

međutim dodatna snaga mozga raspoloživa kod višestaničnih

životinja omogućava im da povežu te jednostavne osjete u više

razine složenosti i percipiraju »jabuku«.

Fundamentalna refleksna ponašanja stečena tijekom evolucije

prenose se na potomstvo u obliku genetski zasnovanih instikata.

Evolucija većih mozgova, s njihovom povećanom populacijom

živčanih stanica, pružila je organizmima priliku ne samo

da se oslone na instinktivno ponašanje nego i da uče iz svojih

životnih iskustava. Učenje novih refleksnih ponašanja u biti je

proizvod uvjetovanja. Na primjer, razmotrimo klasičan primjer

Pavlovljevog dresiranja njegovih pasa da počnu sliniti kada začuju

zvuk zvona. Najprije ih je dresirao zvonjavom zvona i spajanjem

tog podražaja s nagradom to jest hranom. Nakon nekog

vremena, zazvonio bi zvonom ali ne bi ponudio hranu. Tada su

psi već bili programirani da na zvuk zvona očekuju hranu i tako

su instinktivno počeli sliniti iako hrane nije bilo. To je očito »nesvjesno«,

naučeno refleksno ponašanje.

Refleksna ponašanja mogu biti posve jednostavna, poput

spontanog pomicanja noge kada čekić udari u koljeno, ili vrlo

složena, kao, na primjer, vožnja automobila pri brzini od sto kilometara

na sat na prepunoj autocesti, a dok je vaš svjesni um

potpuno preokupiran razgovorom s putnikom. Iako bihevioralne

refleksne reakcije mogu biti neobično složene, za njih nije potrebno

razmišljanje. Putem procesa uvjetovanog učenja, neuralni

putovi između izazivanja podražaja i bihevioralnih odgovora

postaju »ukorijenjeni« kako bi osigurali opetovani uzorak. Ukorijenjeni

putovi su u stvari »navike«. Kod nižih životinja cijeli

je mozak dizajniran da proizvodi isključivo habitualne (koji se

temelje na navici; op. prev) odgovore na podražaje. Pavlovljevi

psi sline refleksno - ne svjesnom namjerom. Djelovanje podsvjesnog

uma je po svojoj prirodi refleksno i njime ne upravlja razum

ili razmišljanje. Fizički gledajući, taj um je povezan s aktivnošću

svih moždanih struktura prisutnih kod životinja koje nisu evoluirale

do samosvjesnosti.

Ljudi i nekolicina drugih viših sisavaca razvili su specijalizirano

područje mozga povezano s razmišljanjem, planiranjem i donošenjem

odluka koje se zove prefrontalni korteks. Taj dio prednjeg mozga

očigledno je sjedište »samo-svjesnog« mentalnog procesiranja. Um

koji je svjestan samog sebe je samorefleksivan; to je novorazvijeni

»osjetilni organ« koji opaža naša vlastita ponašanja i emocije.

Također, um svjestan samog sebe ima pristup većini podataka

pohranjenih u našoj banci dugoročnog pamćenja. To je krajnje važna

značajka koja nam omogućava da na temelju promišljanja povijesti

svojeg života svjesno planiramo svoju budućnost.

Obdaren sposobnošću da bude samorefieksivan, um svjestan

samog sebe izrazito je moćan. Može opažati bilo koje programirano

ponašanje u koje smo se upustili, vrednovati to ponašanje

i svjesno odlučiti da promijeni program. Možemo aktivno

birati kako da odgovorimo na većinu signala iz okoliša, pa čak i

želimo li uopće odgovoriti na njih. Sposobnost svjesnog uma da

nadjača preprogramirana ponašanja podsvjesnog uma osnova je

slobodne volje.

Pa ipak, naš poseban dar donosi i posebnu zamku. Dok većina

organizama u stvari podražaj života mora iskusiti iz prve ruke,

sposobnost ljudskog mozga da »uči« percepcije toliko je napredna

da percepcije u stvari možemo steći i indirektnim putem, od

učitelja. Jednom kada percepcije drugih prihvatimo kao »istine«,

njihove percepcije postanu ukorijenjene u našim vlastitim moz

govima i pretvore se u naše »istine«. Evo gdje nastaje problem:

što ako su percepcije naših učitelja netočne? U tim slučajevima

naši se mozgovi pune pogrešnim percepcijama. Podsvjesni je um

isključivo uređaj za reprodukciju odgovora na određeni podražaj;

u tom dijelu »stroja« ne postoji »duh« koji bi promišljao o

dugoročnim posljedicama programa koje pokrećemo. Podsvjesno

djeluje samo u »sada«. Stoga programirane pogrešne percepcije

u našem podsvjesnom umu nisu »nadzirane« i po navici će

nas uvlačiti u neprikladna i ograničavajuća ponašanja.

Da sam kao dodatak u ovo poglavlje uključio sklizavu zmiju

koja iskače iz ove stranice upravo sada, većina vas bi pobjegla iz

sobe ili izbacila knjigu iz kuće. Tkogod vas je »upoznao« s vašom

prvom zmijom možda se ponašao na slično neugodan način kako

bi vašem umu otvorenom za dojmove dao važnu životnu lekciju:

Vidi zmiju... zmija loooša! Podsvjesni sustav sjećanja vrlo je

sklon brzo pohranjivati i naglašavati percepcije što se tiču stvari

koje su prijetnja za vaš život i tijelo. Ako su vas učili da su zmije

opasne, svaki put kada se zmija nađe u vašoj blizini vi refleksno

(nesvjesno) uključujete zaštitnu reakciju.

No, što da je herpetolog čitao ovu knjigu i da je zmija iskočila?

Bez sumnje, herpetologe bi zmija ne samo zaintrigirala, nego

bi bili oduševljeni kada bi otkrili da je knjiška zmija bezopasna.

Tada bi je primili u ruke i s užitkom promatrali njezino ponašanje.

Smatrali bi da je vaša programirana reakcija iracionalna jer

nisu sve zmije opasne. Štoviše, ožalostila bi ih činjenica što je toliko

mnogo ljudi lišeno užitka proučavanja tako zanimljivih bića.

Ista zmija, isti podražaj, pa ipak jako različite reakcije.

Našim reakcijama na podražaje iz okoliša doista upravljaju

naše percepcije, međutim nisu sve naše naučene percepcije točne.

Nisu sve zmije opasne! Da, percepcija »upravlja« biologijom,

ali, kao što smo vidjeli, percepcije mogu biti točne ili netočne.

Zato bi bilo preciznije da te upravljačke percepcije zovemo vjerovanja.

Vjerovanja upravljaju biologijom!

Promislite o važnosti tog podatka. Posjedujemo sposobnost

svjesnog vrednovanja naših odgovora na podražaje iz okoliša

i mijenjanja starih odgovora kad god to poželimo - ... jednom

kada izađemo na kraj s moćnim podsvjesnim umom, kojeg ću

podrobnije obraditi u sedmom poglavlju. Nismo zaglavili sa svojim

genima ni samoporažavajućim ponašanjima!

Aimee Mullins: Kako pronaći sreću u nesreći

http://www.ted.com/talks/lang/scr/aimee_mullins_the_opportunity_of_adversity.html

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 6.

"... Ljudi misle da je srodna duša biće koje će im savršeno odgovarati i svi čeznu za njom. Ali prava srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te sputava, osoba koja te podstiče da promeniš svoj život nabolje. Prava srodna duša je verovatno najvažnija osoba koju ćeš ikada sresti, zato što će te mlatnuti o zid i probuditi te iz sna. Ali da doveka živiš sa srodnom dušom? Nema šanse. Previše je bolno. Srodne duše ti uđu u život samo da bi skinule još jedan sloj tebe a onda opet nestanu. Zahvali bogu na tome. Tvoj problem je što ovog jednostavno ne možeš da pustiš. Gotovo je, Njupalice. Dejvidov zadatak je bio da te prodrma, da te izvuče iz tog braka onda kada ti je to trebalo, da ti malo poljulja ego, ukaže ti na prepreke i zavisnosti, slomi ti srce kako bi u njega ušla nova svetlost i učini te tako očajnom i rastrojenom da moraš da izmeniš svoj život, zatim te upozna sa tvojim duhovnim učiteljem i nestane. To mu je bio zadatak i odradio ga je sjajno, ali sada je gotovo. Problem je u tome što ne možeš da prihvatiš da je taj odnos morao da bude kratkog veka. Ličiš mi na psa u kontejneru, dušo - ližeš praznu konzervu, pokušavajući da se iz nje još malo nahraniš. Ali ako ne budeš pazila, zaglavićeš njušku u konzervi i život će ti biti još jadniji. Pusti je."
"Ali volim ga."
"Pa voli ga."
"Ali nedostaje mi."
"Pa neka ti nedostaje. Pošalji mu nešto ljubavi i svetlosti svaki put kada pomisliš na njega i batali ga. Zapravo se plašiš da izbaciš iz sebe poslednje deliće Dejvida jer ćeš onda zaista biti sama. Liz Gilbert se na smrt plaši onoga što će se dogoditi ako zaista ostane sama. Ali evo šta moraš da shvatiš, Njupalice. Ako oslobodiš sav taj prostor u svom umu koji trenutno koristiš za razmišljanje o njemu, napravićeš vakuum, otvorenu tačku - prolaz. I pogodi šta će univerzum da učini s tim prolazom? Ući će unutra - bog će ući unutra - i ispuniće te ljubavlju kakvu dosad nisi ni sanjala. Zato prestani Dejvidom da zatvaraš ta vrata. Pusti ga."

*
A onda se setim priče koju mi je jednom prilikom ispričala moja prijateljica Debora, psiholog. Davnih 1980-ih godina, grad Filadelfija ju je zamolio da volontira u psihološkom savetovanju grupe kambodžanskih izbeglica, pomoraca koji su se nešto ranije tu iskrcali. Debora je izuzetan stručnjak u svojoj oblasti, ali ju je taj zadatak prilično obeshrabrio. Kambodžani su proživeli ono najgore što ljudi jedni drugima mogu da pričine u ratu - genocid, silovanja, mučenja, glad, ubistva najbližih i to na njihove oči, zatim duge godine izbeglištva u logorima i opasne plovidbe na zapad, tokom kojih su ljudi umirali od bolesti i njihovim telima su hranjene ajkule. Kako je Debora takvim ljudima mogla da pomogne? Kako je uopšte mogla da se saživi s njihovim patnjama?
"Da li znaš", kasnije mi je pričala, "o čemu su ti ljudi hteli da razgovaraju kada su shvatili da želim da im pomognem?"
Sve je bilo u fazonu: Upoznala sam tog momka dok sam živela u izbegličkom logoru i zaljubila se. Mislila sam da me voli ali su nas onda razdvojili u različite brodove i on se smuvao s mojom rođakom. Sada su u braku ali on tvrdi da me i dalje voli, i stalno me zove i znam da bi trebalo da ga oteram od sebe ali i ja njega još uvek volim i razmišljam samo o njemu. Ne znam šta da radim...
Eto kakvi smo mi ljudi. Kolektivno, kao vrsta, neumorno gajimo taj naš emotivni pejzaž. Jednom sam upoznala staricu od približno sto godina, koja mi je rekla: "Postoje samo dva pitanja s kojima se ljudska bića večito bore, od pamtiveka: Koliko me voliš? i Ko je glavni?" Sve ostalo se nekako prevaziđe ali ova dva pitanja ljubavi i kontrole nas sve poražavaju, sapliću nas i izazivaju ratove, stradanja i bol. Nažalost (ili možda evidentno), trenutno su oba predmet moje unutrašnje borbe. Kada sedim u tišini i ispitujem svoj um, spoznajem da je prepun pitanja čežnje i kontrole, koja se tu vrzmaju samo da bi me nervirala, a ta nervoza me sprečava da dalje napredujem.
Kada sam jutros, posle punog sata nesrećnog mozganja, ponovo uronila u meditaciju, otkrila sam kod sebe novu osobinu: saosećajnost. Upitala sam srce da li bi moglo da mi oplemeni dušu s nešto velikodušnijim izgledima za moje umne trudove. Umesto da razmišljam o tome kolika sam luzerka, mogu li nekako da prihvatim to da sam samo ljudsko biće - i to normalno, zar ne? Misli su standardno potekle - okej, neka ti bude - a s njima su se probudile i emocije. Počela sam da se osećam frustrirano i da se osuđujem. Pa čak i usamljeno i gnevno. A onda se odnekud pojavila snažna reakcija, u najboljem kutku mog srca, i rekla sam sebi: "Neću da te osuđujem zbog ovih misli."
Moj um je pokušao da protestuje, govoreći: "Ne zanosi se, ti si luzerka koja nikada neće bilo čemu dorasti..."
Najednom, kao da mi je lav riknuo u grudima, nadjačavajući sve to đubre. Glas kakav nikada ranije nisam čula u sebi. Bio je tako intiman ali tako moćan, da sam bukvalno pokrila šakom usta iz straha da zvuk ne izađe napolje jer bi potresao temelje zgrade čak u Detroitu.
A riknuo je ovo:

NEMAŠ POJMA KOLIKO JE JAKA MOJA LJUBAV!!!!!!!

Brbljive, negativne misli su se raspršile pred ovom izjavom, poput uplašenih ptica i antilopa - bežeći iz mog uma glavom bez obzira. Nastala je tišina. Napeta, vibrirajuća, zapanjujuća tišina. U velikoj savani mog srca, lav je zadovoljno proglasio svoje novo carstvo. Oblizao je svoje velike čeljusti, sklopio svoje žute oči i nastavio da spava...

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

Izvor

ŽIVOT POTROŠEN UZALUD

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.

Jednom tako naiđe i učitelj, neki čangrizav čovjek.

Kad su prelazili preko široke rijeke i tek što su se otisnuli od obale, a učen čovjek ga upita:

“Bijaše li tako, da je bilo, da si doživio nevrijeme za vrijeme vožnje splavom?”

“Ne razumijem ti ja tako zamršena pitanja.“, reče splavar.

“Zar nisi nikada učio jezika u školi?”

“Nisam“, odgovori splavar.

“Tada si pola svoga života potrošio uzalud.”

Na to je splavar ćutio.

Ali ne prođe dugo i naiđe strašno nevrijeme.

Udariše gromovi i kiša kao iz kabla, a splav mali poput orahove ljuske.

Na to se splavar nagnu saputniku pa ga upita:

“Jesi li ikad učio plivati?”

“Ne”, reče učen čovjek.

“E učitelju tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

http://www.mudremisli.com/2009/08/zivot-potrosen-uzalud-2/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 21.

Magnified 400 times, this is a 2-Photon fluorescence image of glial cells in the cerebellum. Glial cells provide support for the brain's neurons. This image was made by Thomas Deerinck of the National Center for Microscopy and Imaging Research, University of California, San Diego. (Courtesy of Nikon Small World)

Kada pozitivno razmišljanje krene po zlu

Prije nego što krenem razmatrati nevjerojatnu moć naših

umova i to kako su moja istraživanja stanica pružila uvid u djelovanje

tjelesnih putova um-tijelo, moram vrlo jasno istaknuti

kako ne smatram da jednostavno mišljenje pozitivnih misli uvijek

vodi do fizičkog izlječenja. Potrebno vam je više od »pozitivnog

razmišljanja« da biste stekli kontrolu nad svojim tijelom

i svojim životom. Preusmjeravanje energije našeg uma na pozitivne,

životno podržavajuće misli i iskorjenjivanje sveprisutnih

negativnih misli, koje nam iscrpljuju energiju i slabe nas, jest važno

za naše zdravlje i blagostanje. Ali, i snažno ističem to »ALI«,

puko mišljenje pozitivnih misli ne mora nužno imati bilo kakav

utjecaj na naše živote! U stvari, ponekad ljudi koji »padnu na

ispitu« pozitivnog razmišljanja postanu još više oslabljeni jer je

sada njihovo stanje beznadno - vjeruju da su iscrpili sva sredstva

tijela i uma.

Ono što takvi neuspjeli »pozitivni mislioci« ne razumiju je

to da su prividno »odijeljena« područja uma koje zovemo svjesno

i podsvjesno međusobno zavisni. Svjesni um je kreativni dio, dio

koji sastavlja »pozitivne misli«. S druge strane, podsvjesni um je

skladište zapisa podražaj-reakcija dobivenih iz instikata i naučenih

iskustava. Podsvjesni um isključivo je proizvod navike; uvijek

iznova proizvodit će, na našu veliku žalost, iste bihevioralne

odgovore na životne signale. Koliko ste se puta našli kako »poludite«

zbog neke tričarije kao što je, na primjer, otvorena pasta za

zube? Od djetinjstva su vas učili da pažljivo zavrnete poklopac na

tubi. Kada pronađete otvorenu tubu, u vama »nešto klikne« i automatski

vas obuzme bijes. Radi se samo o tome da ste doživjeli

jednostavni podražaj-odgovor programa ponašanja pohranjenog

u vašem podsvjesnom umu.

Kada govorimo o pukom neurološkom procesiranju, podsvjesni

um je na milijune puta moćniji od svjesnog uma. Ukoliko

su želje svjesnog uma u sukobu s programima podsvjesnog

uma, što mislite, koji »um« će pobijediti? Možete do besvijesti

ponavljati vašu pozitivnu afirmaciju da ste voljeni ili da će vam

se maligni tumor smanjiti. No, ako ste kao dijete neprestano slušali

da ste bezvrijedni i bolesni, te poruke programirane u vaš

podsvjesni um potkopat će vaša najbolja svjesna nastojanja da

promijenite svoj život. Sjetite se kako je brzo vaša zadnja novogodišnja

odluka da manje jedete ustuknula pred mirisom purice

u pećnici? O izvorima samosabotiranja podsvjesnog programiranja

i tome kako ih brzo preoblikovati više ćemo naučiti u sedmom

poglavlju - Svjesno roditeljstvo. No, zasada samo znajte da

ima nade čak i za one koji su upotrijebili pozitivno razmišljanje i

doživjeli težak neuspjeh.

Um iznad tijela

Ponovimo što znamo o stanicama. U prethodnom poglavlju

naučili smo da funkcioniranje stanica izravno proistječe iz pokreta

njihovih proteinskih »zupčanika«. Kretanje što ga stvaraju

sklopovi proteina daje energiju fiziološkim funkcijama koje omogućavaju

život. Proteini su fizički građevni blokovi, međutim za

animiranje njihovog kretanja potrebni su komplementarni signali

iz okoliša. Sučelje između okolišnih signala i citoplazmatskih proteina

što proizvode ponašanje je stanična membrana. Membrana

prima podražaje i zatim pokreće prikladne, životno podržavajuće

stanične odgovore. Stanična membrana djeluje kao »mozak«

stanice. Prema funkcionalnoj definiciji, ti proteinski kompleksi

su »perceptivni« prekidači koji povezuju primanje podražaja iz

okoliša s proteinskim putovima koji proizvode odgovor...

Za temeljne ljudske signalne molekule (npr. hormoni, neuropeptidi,

citokini, faktori rasta) koji reguliraju naše vlastite stanične zajednice

nekada se mislilo da su nastali s pojavom složenih višestaničnih oblika

života. Međutim, novija istraživanja su pokazala da te »ljudske« signalne

molekule koriste već primitivni jednostanični organizmi, organizmi u

ranijim stadijima evolucije.

Tijekom evolucije stanice su povećale broj integralnih membranskih

proteina »svjesnosti« do maksimuma koji njihove membrane mogu

sadržavati. Da bi stekle više svijesti, a stoga i povećale vjerojatnost

preživljavanja, stanice su se počele okupljati, najprije u jednostavne,

a kasnije u vrlo organizirane stanične zajednice...

Tek prije 700 milijuna godina, što je u vremenskom okviru

života na ovom planetu nedavno, pojedinačne stanice otkrile su

da je korisno udružiti se u zbijene višestanične zajednice, uređenja

koja poznajemo kao biljke i životinje. Iste koordinacijske

signalne molekule što su ih upotrebljavale samostalne stanice

upotrebljavaju se i u tim novorazvijenim zatvorenim zajednicama.

Strogom regulacijom oslobađanja i distribucije tih signalnih

molekula što upravljanju različitim funkcijama, zajednice stanica

uspjele su uskladiti svoje funkcije i ponašati se kao pojedinačni

oblik života. Kod primitivnijih višestaničnih organizama, onih

bez specijaliziranog živčanog sustava, tok t ih signalnih molekula

unutar zajednice osigurao je elementarni »um« koji se očitovao u

usklađenim informacijama koje je dijelila svaka stanica. U takvim

organizmima svaka stanica neposredno čita naznake iz okoliša i

sama prilagođava vlastito ponašanje.

Međutim, kada su se stanice okupile u zajednici, morala se

uvesti nova politika. U zajednici svaka stanica ne može djelovati

kao nezavisna jedinica i činiti što želi. Izraz »zajednica« implicira

da se svi njezini pripadnici posvete zajedničkom planu djelovanja.

Kod višestaničnih životinja, pojedinačne stanice moraju »vidjeti«

lokalni okoliš izvan svoje »kože«, međutim nemaju nužno

svjesnost o tome što se zbiva u udaljenijim okolišima, posebno

onima što se nalaze izvan čitavog organizma. Može li stanica jetre

zakopana u vašoj utrobi, odgovarajući na signale iz njezina lokalnog

okoliša, proizvesti upućenu reakciju na uličnog pljačkaša

koji uskoči u vaš okoliš? Složene kontrole ponašanja potrebne

da se osigura preživljavanje višestaničnog organizma ugrađene

su unutar njegovog centraliziranog sustava za procesiranje informacija.

Kako su životinje postajale sve složenije, posao nadzora i

uređivanja toka signalnih molekula što reguliraju ponašanje preuzele

su specijalizirane stanice. Te stanice izgradile su razgranatu

mrežu živaca i središnji procesor informacija - mozak. Funkcija

mozga je usklađivanje dijaloga signalnih molekula unutar za-

jednice. Stoga u zajednici stanica svaka stanica mora donošenje

upućenih odluka prepustiti svom autoritetu po svjesnosti, mozgu.

Mozak upravlja ponašanjem stanica u tijelu. To je vrlo važna

stvar na koju treba obratiti pozornost, budući da za zdravstvene

teškoće koje iskusimo redovito krivimo stanice naših organa i tkiva.

Džil Bolte Tejlor i njen snažni udar uvida

http://www.ted.com/talks/lang/scc/jill_bolte_taylor_s_powerful_stroke_of_insight.html

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 5.

Joga na sanskrtu može da se prevede kao "jedinstvo". Originalno vodi poreklo iz korena reči juj što znači "posvetiti se", prionuti na zadatak pred sobom sa volovskom disciplinom. I zadatak joge je da pronađemo to jednistvo - između uma i tela, između pojedinca i boga, između misli i izvora tih misli, između učitelja i učenika, i između sebe i svog ponekad teško savitljivog bližnjeg. Na zapadu obično upoznajemo jogu kroz poznate vežbe za telo, međutim to je samo hata-joga, jedan vid filozofije. Stari učitelji su razvili ove fizičke vežbe ne radi lične kondicije već da bi opustili svoj um i mišiće u cilju pripreme za meditaciju. Uostalom, teško je satima sedeti u jednom položaju, naročito ako vas boli kuk...
Elem, joga takođe može da znači pokušaj pronalaženja boga kroz meditaciju, kroz naučno istraživanje, kroz zavet ćutanja, kroz božansku službu ili mantru - ponavljanje svetih reči na sanskrtu...
Suština joge je poboljšanje fizičke kondicije, koje ću ovde banalno da definišem kao nemogućnost zadržavanja zadovoljstva. Različite škole su vekovima davale različita objašnjenja za čovečju iskonsku nesavršenost. Taoizam to zove disharmonijom, budizam to smatra neukošću, islam za to krivi naše stradanje zbog otuđenosti od boga dok judeo-hrišćanska vera uzrok sve naše patnje nalazi u praroditeljskom grehu. Frojdisti tvrde da je nesreća neminovan rezultat sukoba naših prirodnih poriva i civilizacijskih potreba. (Kao što moja prijateljica Debora kao psiholog objašnjava: "Želja je mana kreacije.") Jogisti, međutim smatraju da je ljudsko nezadovoljstvo jednostavno slučaj zamenjenog identiteta. Nesrećni smo jer mislimo da smo samo pojedinci, sami sa svojim strahovima, manama, odbačenošću i smrtnošću. Pogrešno verujemo da naš mali, limitirani ego čini svu našu prirodu. Ne uspevamo da prepoznamo svoj dublji, božanski karakter...
... Joga je samousavršavanje i posvećeni napor da se skrene pažnja sa beskrajnog razmišljanja o prošlosti i neprekidnoj brizi o budućnosti kako bismo bili u stanju da tragamo za večnim prisustvom, a pomoću koga ćemo moći da kontrolišemo sebe i svoje okruženje. Samo iz tačke usklađenosti tela i uma otkriće nam se istinska strana sveta...
Veliki jogi je svako ko je dostigao stalno stanje prosvetljenosti. Guru je veliki jogi koji može bukvalno da prenese to stanje na druge. Reč guru je sastavljena iz dva sanskrtska sloga. Prvi označava tamu, a drugi svetlost. Iz tame u svetlost. Ono što učitelj prenosi na svoje učenike zove se matravirja: "Sposobnost prosvetljenja svesti"...
Klasične indijske sage pišu da postoje tri faktora koja ukazuju na to da li je duša blagoslovena uzvišenošću i blagostanjem univerzuma:

1. Rođenje kao ljudskog bića, sposobnog da istražuje svest.
2. Rođenje sa - ili naknadno razvijanje - želje za razumevanjem prirode univerzuma.
3. Pronalaženje živog duhovnog vođe.

Postoji teorija da ukoliko iskreno žudite za bogom, onda ćete ga i naći. Univerzum će se pomeriti, sudbinski molekuli će se organizovati i vaš put će se uskoro ukrstiti sa putem učitelja koji vam je potreban...

*

Svaka religija na svetu ima svoje sledbenike koji tragaju za direktnim, transcendentalnim iskustvom sa bogom, izuzimajući se iz  fundamentalnog biblijskog ili dogmatskog učenja radi ličnog doživljaja božanskog. Zanimljiva stvar u vezi sa ovom mistikom je da prilikom opisa svojih iskustava, svi na kraju ispričaju isti doživljaj. Uopšte, njihovo sjedinjenje s bogom događa se u meditativnom stanju i pojavljuje se kroz energetski izvor koji celo telo ispunjava euforičnom, ekstatičnom svetlošću. Japanci ovu energiju zovu ki, kineski budisti je zovu či, indonežani je zovu taksu, hrišćani je zovu Sveti duh, kalaharijski bušmani je zovu n/um (njihov sveti čovek je opisuje kao zmijoliku silu koja se penje uz kičmu i pravi rupu u glavi kroz koju potom ulaze bogovi). Islamski mistici je smatraju božjom energijom voljenog, o kojoj su napisali božanske pesme. Australijski Aboridžini opisuju zmiju na nebu koja silazi u vrača i daje mu snagu ili nadljudsku moć. U jevrejskoj tradiciji kabale, ovo sjedinjenje s božanskim se postiže kroz stanja duhovnog uzdizanja, s energijom koja protiče kroz kičmu zajedno sa nizom nevidljivih meridijana.

Majka Tereza, najmističnija katolička figura novijeg doba, opisuje svoje jedinstvo s bogom kao fizičko uzdizanje svetlosti kroz sedam unutrašnjih nivoa njenog bića, posle kojih bi joj se ukazao bog. Za života je padala u meditativne transove, tako duboke da ostale monahinje nisu mogle da joj osete puls...

U tradiciji indijske joge, božanska tajna se zove kundalini šakti i opisuje se kao zmija koja leži sklupčana u podnožju kičme sve dok je ne oslobodi dodir gospodara ili neko čudo i koja se potom penje kroz sedam čakri, ili krugova (koje takođe možete zvati i sedam kuća duše) i konačno kroz glavu, eksplodirajući u savršenom sjedinjenju sa bogom...

Volim kada nauka i religija nađu mesto preseka. Nedavno sam u Njujork tajmsu pronašla članak o timu neurologa koji je izvršio snimanje rada mozga jednog tibetanskog monaha na dobrovoljnoj osnovi. Želeli su da vide šta se događa u transcendentnom umu, s naučne tačke gledišta, u trenucima prosvetljenosti. U umu normalne osobe, električna oluja sačinjena od misli i impulsa neprestano kruži, što skener mozga registruje u vidu žutih i crvenih svetlećih tačaka. Što se ispitivana osoba više uzrujava, to tačke postaju jače i svetlije. Međutim, mistici svih vremena i kultura su opisivali smirenost uma tokom meditacije, tvrdeći da je krajnje jedinstvo s bogom plava svetlost koju mogu da osete kako zrači iz samog centra njihove glave. U jogističkoj tradiciji, ovo se zove "plavi biser" i predstavlja cilj svakog ko za njim traga. Naravno, tibetanski monah čiji mozak je snimljen tokom meditacije, uspeo je toliko da umiri svoj um da na skeneru nije bilo nijedne žute ili crvene tačkice. U stvari, sva neurološka energija dotičnog ispitanika bila je koncentrisana u sam centar njegovog mozga - što je monitor jasno zabeležio - u vidu malog, plavog, svetlucavog bisera. Baš kao što su jogisti oduvek opisivali.

Ova destinacija zove se kundalini šakti.

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

OSUĐEN NA SMRT

U drevnoj Indiji, jedan čovjek osuđen je na smrt.
Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost.

“Gospodaru, ako mi poštedite život”, rekao je uvjerljivo,
“u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti!”

“Privremeno si slobodan”, rekao je kralj.
“Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.”

Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto upitali kako misli da ostvari
svoje obećanje, čovjek je spokojno odgovorio: “Za godinu dana
može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja,
a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!”

***

I kad više ne bude bilo nade,
i kad ti se bude bližio kraj,
ti izmisli još nešto da produžiš svoje nadanje,
jer možda u tom “izmišljanju” i leži tvoj spas.
                                                  
                                                                    Anoniman
http://www.mudremisli.com/2010/10/osuden-na-smrt/

DAVID ALBAHARI

Krivac je onaj ko se osjeća krivim.

Ponekad je ono što nam izmiče upravo ono čemu se približavamo.

Tamo gdje ima nade još ništa nije završeno.

Onaj ko ne umije da ćuti ne može da se nada da će u riječima naći utjehu.

Glas nisu riječi, glas je onomatopeja riječi. Pravi govor se ne čuje, on se izriče iznutra.

Najviša sloboda je kada nikome na pripadaš.

Ne postoji ništa gore nego kada se život zamišlja
kao niz mogućnosti, umjesto da se prihvata onako kako dolazi.

Najbolja stvar koju čovjek može da nauči u životu jeste da postoje trenuci kada ne treba postavljati pitanja.
Ćutiš i pamtiš.

Nekada da bi bio ono što jesi, moraš da budeš ono što nisi.

Mogu da se stide samo oni koji su te primorali da pomisliš na stid.

Nema ničeg strašnijeg nego biti nepokretan u stalnom mraku.

Na samo jedan način može da se čeka, a to je da se ne čeka.

Besplodna razmatranja prouzrokuju glavobolje i depresije.

Onaj ko jednom sklizne ispod granica ljudskosti uvijek će moći da sklizne još više.

Svijet je samo odraz onoga što nam je ponuđeno kao zamisao svijeta.

Ne može se beskrajno dugo živjeti okružen samo pitanjima. Postoji granica izdržljivosti kao u slučaju gladi ili žeđi i poslije nje život se pretvara u tačku.

David Albahari