DAVID ALBAHARI

Krivac je onaj ko se osjeća krivim.

Ponekad je ono što nam izmiče upravo ono čemu se približavamo.

Tamo gdje ima nade još ništa nije završeno.

Onaj ko ne umije da ćuti ne može da se nada da će u riječima naći utjehu.

Glas nisu riječi, glas je onomatopeja riječi. Pravi govor se ne čuje, on se izriče iznutra.

Najviša sloboda je kada nikome na pripadaš.

Ne postoji ništa gore nego kada se život zamišlja
kao niz mogućnosti, umjesto da se prihvata onako kako dolazi.

Najbolja stvar koju čovjek može da nauči u životu jeste da postoje trenuci kada ne treba postavljati pitanja.
Ćutiš i pamtiš.

Nekada da bi bio ono što jesi, moraš da budeš ono što nisi.

Mogu da se stide samo oni koji su te primorali da pomisliš na stid.

Nema ničeg strašnijeg nego biti nepokretan u stalnom mraku.

Na samo jedan način može da se čeka, a to je da se ne čeka.

Besplodna razmatranja prouzrokuju glavobolje i depresije.

Onaj ko jednom sklizne ispod granica ljudskosti uvijek će moći da sklizne još više.

Svijet je samo odraz onoga što nam je ponuđeno kao zamisao svijeta.

Ne može se beskrajno dugo živjeti okružen samo pitanjima. Postoji granica izdržljivosti kao u slučaju gladi ili žeđi i poslije nje život se pretvara u tačku.

David Albahari

Globalno vrednovanje sebe

Izvor

Još od malih nogu vaspitavani smo tako da postanemo dobri ljudi. Verovatno ste veliki broj puta u detinjstvu čuli kako vam kažu „Ako to i to uradiš dobar si dečak/devojčica” ili „Ako to i to ne uradiš, nisi dobar dečko/devojčica“. Učili su nas da se osećamo krivim kada nešto uradimo pogrešno i govorili nam da smo zbog naših loših postupaka loši ljudi. Na taj način utrli su put tendenciji od koje imamo više štete nego koristi а koja se zove globalno samovrednovanje.
Globalno samovrednovanje podrazumeva uverenje da naši postupci u potpunosti određuju našu ličnost. Dakle, na osnovu procene naših postupaka mi idemo korak dalje i sasvim pogrešno procenjujemo svoju suštinu. Na taj način skloni smo da sebe obezvređujemo zbog loših postupaka ili da sebe idealizujemo zbog svojih dobrih postupaka. Globalno vrednujući sebe nalazimo se na klackalici „idealan ja-rđav ja“.
Tendenciju globalnog samovrednovanja možemo označiti i kao etiketiranje sopstvene ličnosti. Česta posledica procene sopstvene ličnosti kao loše na osnovu lošeg ponašanja jeste osećanje krivice.
Osećanje krivice proizilazi iz negativnog etiketiranja sebe na osnovu sopstvenog ponašanja. Vaše razmišljanje odvija se po sledećem principu “Kriv sam jer sam uradio lošu stvar, to znači da sam loša osoba”. Dakle, vrednujete svoju ličnost u totalu na osnovu određenog postupka. Ako ste se poneli dobro, onda mislite za sebe da ste jedna sjajna osoba, ako ste se pak poneli loše onda mislite da ste loša osoba...
... globalno vrednovanje sebe ne samo da se ne isplati jer predstavlja čin nasilja prema sebi samom, nego nije ni logično... Ljudska ličnost je promenjiva. Ono što danas važi, sutra ne mora biti slučaj i zbog toga vam je korisnije da procenjujete samo svoje postupke ali ne i svoju ličnost u celini.
Ne samo da nije u redu da sebe globalno vrednujete nego može biti veoma opasno kada globalne ocene pripisujete drugima.
Ovakav način razmišljanja može da vas dovede do besa, mržnje i nasilja. Princip razmišljanja je isti kao i kod samoosuđivanja. Na osnovu tuđeg ponašanja koje procenjujete kao loše zaključujete da su i oni loši i pokvareni ljudi. Mehanizam je isti: dobro ponašanje=dobri ljudi, loše ponašanje=loši ljudi. Dobri i loši ljudi zapravo ne postoje! Koliko god vam to čudno zvučalo, ako racionalno promislite videćete da ako za nekoga kažemo da je suštinski dobar to onda znači da uvek čini samo dobre stvari. Ako za nekoga, sa druge strane kažemo da je rđav do svoje srži, to bi značilo da uvek čini samo loše stvari. Činjenica je da međutim ne postoje u potpunosti dobri ili loši ljudi. Postoje samo ljudi koji su po svojoj prirodi pogrešivi koji čine dobre i loše stvari, koji su nekada uspešni a nekada ne i koje ne vredi u totalu procenjivati na osnovu njihovih postupaka.
Verovatno svo nasilje na ovom svetu, ratovi, mučenja i ubistva proizilaze upravo iz ovog uverenja da postoje loši ljudi i da treba da budu kažnjeni za svoje loše postupke...
... ljudi koji se drže ove filozofije i olako zaključuju o sebi na osnovu određenih postupaka, osuđeni su da veći deo svog života provedu ili depresivni ili besni. Depresivni zato što sebe osuđuju zbog svojih grešaka a besni zato što druge osuđuju zbog njihovih grešaka. Uveravamo vas da je ovakva filozofija iracionalna zato što ljudi jesu pogrešivi i zato što je iracionalno od sebe (i drugih) očekivati da se uvek ponašamo savršeno... Teško nam je da procenjujemo samo ono što činimo, a ne i ono što jesmo. Ipak, koliko god da je teško za nas je mnogo korisnije da procenjujemo svoje postupke ali ne i svoju suštinu. Uz mnogo rada i vežbanja – i mnogo ispravnog mišljenja – često ćete (ne uvek) uspeti. Pokušajte pa vidite!
Ako zaista želite da sebi pomognete i da budete mudri i “racionalni”, odlučite da procenjujete samo svoje postupke, dela, misli, osećanja i druga ponašanja, a ne uopšte – da, ne! – sebe, svoje biće, svoju suštinu, svoju sveukupnost.
Pored toga što vas savetujemo da odustanete od procenjivanja svoje suštine smatramo da treba da odustanete i od koncepta samopoštovanja koje je zapravo veoma blisko tendenciji davanja globalnih ocena sebi na osnovu uspeha tj. neuspeha u određenim aktivnostima. Šta pod ovim podrazumevamo?
Kada imate samopoštovanje, skoro uvek verujete: “Ja sam okej ili dobar jer dobro izvodim važne zadatke i jer sam fina, voljena osoba.” Ovakvo samopoštovanje je jedna od najvećih poznatih ljudskih bolesti – jer kad ne uspete da dobro radite i kad niste veoma voljeni (što je skoro neizbežno), vraćate se osećanjima svoje bezvrednosti i pokvarenosti. Štaviše, čak i kad dobro izvodite stvari i kad ste priznati od drugih, vi ćete brinuti, brinuti, brinuti da vam se ne dogodi da ne uspevate i dalje tako – i da ne izgubite svoju vrednosti – neki sledeći put!
Kao što vidite ni samopoštovanje vam se ne isplati mnogo. Danas možete sebe da poštujete a sutra već ne. S toga vas savetujemo da bezuslovno prihvatite sebe sa svim vašim manama i vrlinama, da procenjuete koliko dobro nešto činite, koliko ste priznati i uspešni i ako procenite da možete bolje onda korigujete svoje ponašanje ali ni slučajno ne procenjujete sebe u totalu. Vi ste u isto vreme mnogo stvari i samo jedna etiketa koju sebi pripišete (bilo da je to luzer ili faca) ne može u potpunosti da odredi vašu ličnost.
“Ja sam dobra osoba zato što postojim, zato što sam živ i zato što sam odabrao da definišem sebe kao ‘dobrog’, a ne kao ‘lošeg’ i prihvatam sebe bez obzira da li nešto dobro radim i bez obzira da li sam priznat od značajnih ljudi.“
Dakle, izbor da na ovaj način potpuno prihvatite sebe biće delotvoran i oslobodiće vas nezdravih emocija kao što su depresija i bes kada naiđete na svoju i tuđu pogrešivost koja je pravilo a ne izuzetak!

Mia Popić, dipl. psihološkinja

Literatura: Vodič u razuman život, Dr Albert Elis
http://www.vaspsiholog.com/?p=28

KUGA I STRAH

Kuga je krenula ka Damasku i prošla
pored jednog karavana u pustinji.

Vođa ju je upitao: «Kuda tako žuriš?»

«U Damask, da uzmem bar hiljadu
ljudskih života».

Pri povratku, kuga se ponovo mimoišla
sa karavanom, a vođa joj je rekao:
»Uzela si pedeset hiljada, a rekla si hiljadu»
«Ne», odgovorila je kuga «uzela sam samo
hiljadu, a ostale je pokupio strah»


http://www.mudremisli.com/2009/02/strah-2/

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 20.

Izvor

Poglavlje

5

BIOLOGIJA I VJEROVANJE

Godine 1952. jedan mladi britanski liječnik napravio je pogrešku.

To je bila pogreška koja će dr. Albertu Masonu donijeti

kratkotrajnu znanstvenu slavu. Mason je pokušao bradavice

kod petnaestogodišnjeg dječaka izliječiti hipnozom. On i drugi

liječnici uspješno su primjenjivali hipnozu u liječenju bradavica,

međutim ovo je bio posebno tvrdokoran slučaj. Dječakova koža

bila je toliko gruba da je više nalikovala slonovskoj nego ljudskoj,

izuzev na prsima, gdje je imao normalnu kožu.

Masonova prva hipnotička seansa bila je usredotočena na

jednu ruku. Nakon što je dječak ušao u hipnotički trans, Mason

mu je rekao da će se koža na toj ruci izliječiti i pretvoriti

se u zdravu, ružičastu kožu. Kada se dječak vratio nakon tjedan

dana, Mason je bio zadovoljan vidjevši da ruka izgleda zdravo.

No, kada je Mason doveo dječaka do kirurga koji ga je ranije

neuspješno pokušao izliječiti presađivanjem kože, saznao je da je

počinio medicinsku pogrešku. Ugledavši dječakovu ruku, kirurg

je razrogačio oči od zaprepaštenja. Tada je rekao Masonu da dječak

ne boluje od bradavica, nego od smrtonosne genetske bolesti

zvane kongenitalna (prirođena, op. prev.) ihtioza. Suzbivši simptome

bolesti koristeći »samo« snagu uma, Mason i dječak postigli

su ono što se dotada smatralo nemogućim. Mason je nastavio s

hipnotičkim seansama i to sa zapanjujućim rezultatom - veći dio

dječakove kože s vremenom je izgledao kao dječakova zdrava,

ružičasta ruka nakon prve hipnotičke seanse. Dječak, kojeg su u

školi ranije nemilosrdno zadirkivali zbog kože grotesknog izgleda,

počeo je voditi normalan život.

Nakon što je 1952. godine u British Medical Journalu Mason

opisao svoje zapanjujuće liječenje ihtioze, njegov članak proizveo

je senzaciju. [Mason, 1952.] Mason je bio slavljen u medijima i

postao je magnet za pacijente koji su patili od te rijetke, smrtonosne

bolesti koju nikad prije nitko nije uspio izliječiti. Međutim,

ispostavilo se da hipnoza nije čudotvorni lijek za sve. Mason ju

je isprobao na mnogo drugih pacijenata oboljelih od ihtioze, među-

tim nikada mu nije pošlo za rukom ponoviti rezultate koje je

ostvario s dječakom. Mason je svoj neuspjeh pripisao vlastitom

vjerovanju u terapiju. Kada je Mason liječio druge pacijente, nije

mogao ponoviti samouvjereni stav što ga je imao kao mladi liječnik

koji je mislio da liječi težak slučaj bradavica. Poslije tog prvog

pacijenta, Mason je bio potpuno svjestan da liječi ono za što su

svi u medicinskom establishmentu znali da je prirođena, »neizlječiva«

bolest. Pokušao se pretvarati da je optimističan u pogledu prognoza,

međutim na Discovery Health Channelu kasnije je priznao:

»Glumio sam.« [Discovery Health Channel, 2003.]

Kako je moguće da um može nadjačati genetsko programiranje,

kao što se dogodilo u gornjem slučaju? I, kako je Masonovo

vjerovanje o liječenju moglo utjecati na njegov ishod? Nova biologija

sugerira neke odgovore. U prošlom poglavlju vidjeli smo

da su materija i energija isprepleteni. Logična posljedica je da su

um (energija) i tijelo (materija) na sličan način povezani, iako ih

je Zapadna medicina stotinama godina pokušavala nasilno odvojiti.

U sedamnaestom stoljeću Rene Descartes odbacio je ideju

da um ima utjecaja na fizičku prirodu tijela. Descartesova ideja

bila je da je fizičko tijelo sačinjeno od materije, a um od neidentificirane

ali očito nematerijalne supstance. Kako nije mogao identificirati prirodu

uma, Descartes je iza sebe ostavio nerješivu filozofsku zagonetku:

budući da samo materija može utjecati na materiju, kako nematerijalni

um može biti povezan s materijalnim tijelom? Nefizički um što ga je

zamislio Descartes u knjizi Gilberta Ryla pod naslovom Koncept uma

(Tho Concept of Mind), objavljenoj prije pedeset godina, popularno je

opisan kao »Duh u stroju«. [Ryle 1949.] Tradicionalna biomedicina,

znanost zasnovana na njutnovskom, isključivo materijalnom svemiru,

prigrlila je Descartesovo odvajanje uma od tijela. Medicinski govoreći,

bilo je lakše usredotočiti se na mehaničko tijelo bez da se

mora baviti njegovim nametljivim »duhom«.

Činjenica kvantne fizike nanovo spaja ono što je Descartes

razdvojio. Da, um (energija) proistječe iz fizičkog tijela, baš kao

što je Descartes mislio. Međutim, naše novo razumijevanje mehanike

svemira otkriva nam da se na fizičko tijelo može utjecati

nematerijalnim umom. Misli, energija uma, izravno utječu na način

na koji fizički mozak upravlja tjelesnom fiziologijom. Misaona

»energija« može preko mehanike konstruktivne ili destruktivne

interferencije, kao što je opisano u prethodnom poglavlju,

aktivirati ili potisnuti djelovanje različitih staničnih proteina. Iz

tog razloga sam, kada sam poduzeo prvi korak u mijenjanju svog

života, pažljivo pratio na što trošim energiju svog mozga. Morao

sam istražiti posljedice energije koju sam ulagao u svoje misli

jednako pomno kao što sam ispitivao utroške energije koju sam

koristio za pokretanje svog fizičkog tijela.

Usprkos otkrićima kvantne fizike, u Zapadnoj medicini i dalje

prevladava rascjep između uma i tijela. Znanstvenike se uči da

primjere kao što je gore opisani slučaj dječaka, koji je pomoću

uma izliječio genetski »određenu« bolest, odbacuju kao neobične

anomalije. Nasuprot tome, osobno smatram da znanstvenici

te anomalije trebaju prihvatiti i dati se na njihovo istraživanje.

U jedinstvenim slučajevima kriju se korijeni dubljeg, snažnijeg

razumijevanja prirode života - »snažnijeg«, jer načela na kojima

počivaju te iznimke nadjačavaju opće prihvaćene »istine«. Činjenica

je da iskorištavanje energije uma može biti djelotvornije od lijekova 

za koje ste programirani vjerovati da su vam potrebni. Istraživanja 

o kojima sam govorio u prethodnom poglavlju pokazala su da je 

energija djelotvornije sredstvo za djelovanje na materiju od kemikalija.

Nažalost, znanstvenici najčešće niječu iznimke umjesto da ih

prihvaćaju. Moj omiljeni primjer znanstvenog poricanja stvarnosti

interakcija između uma i tijela odnosi se na članak u časopisu

Science o Robertu Kochu, njemačkom liječniku iz devetnaestog

stoljeća, koji je zajedno s Pasteurom sastavio Teoriju o mikrobima.

Teorija o mikrobima polazi od toga da su uzrok bolesti

bakterije i virusi. Ta je teorija danas opće prihvaćena, međutim u

Kochovo vrijeme bila je jako kontroverzna. Jedan od Kochovih

kritičara bio je toliko uvjeren da je Teorija o mikrobima pogrešna

da je drsko iskapio čašu vode u koju je bila umiješana dodana

vibrio cholerae, bakterija za koju je Koch smatrao da uzrokuje

koleru. Na opće zaprepaštenje, čovjek nije ostao pogođen viru-

lentnim patogenom. U članku u časopisu Science koji je opisivao

taj incident stajalo je: »Zbog nepoznatih razloga, nije pokazivao

simptome kolere, no svejedno, bio je u krivu.« [DiRita, 2000.]

Čovjek je preživio, a časopis Science je, odražavajući jednodušnost

mišljenja o Teoriji o mikrobima, imao smjelosti reći da

je njegova kritika teorije bila pogrešna? Ako se tvrdi da je ta bakterija

uzrok kolere, a čovjek demonstrira da virusi na njega nisu

djelovali - kako on može biti »u krivu«? Umjesto da pokušaju

shvatiti kako je čovjek izbjegao bolest koja ulijeva strah, znanstvenici

su bezbrižno odbacili tu kao i druge neugodne i »neuredne« iznimke 

koje kvare njihove teorije. Sjećate li se »dogme« da geni upravljaju 

biologijom? Ovo je još jedan primjer u kojem znanstvenici, skloni 

ustanovljivanju valjanosti njihove istine, ignoriraju neugodne iznimke. 

Problem je u tome što teorija ne može imati iznimaka; iznimke 

jednostavno znače da teorija nije potpuno točna.

Aktualni primjer stvarnosti koji prkosi etabliranim znanstvenim

vjerovanjima tiče se drevne vjerske prakse hodanja po

vatri. Aspiranti se svakodnevno okupljaju kako bi proširili područje

konvencionalne svijesti hodanjem po stazi od užarenog

ugljena. Temperature ugljena i trajanje izloženosti dovoljni su da

izazovu medicinski relevantne opekline na stopalima, no ipak tisuće

sudionika prođu taj proces potpuno neozlijeđeni. Prije nego

što naprečac zaključite da ugljen u stvari nije toliko vruć, uzmite

u obzir brojne sudionike koji se pokolebaju u svojim vjerovanjima

i opeku se tijekom hodanja po istom tom sloju ugljena.

Slično tome, znanost je nedvosmislena u svojoj tvrdnji da

virus HIV uzrokuje AIDS. Međutim, nema predodžbe o tome

kako to velik broj pojedinaca koji su se zarazili tim virusom desecima

godina ne pokazuju znakove bolesti? Još više zbunjuje primjer pacijenata

u posljednjem stadiju raka koji se oporave putem spontane remisije.

Budući da su takve remisije izvan granica konvencionalne teorije,

znanost potpuno ignorira činjenicu da uopće postoje. Spontane remisije

se odbacuju kao neobjašnjivi izuzeci iz naših trenutnih istina ili,

jednostavno, kao pogrešne dijagnoze.

Pawan Sinha objašnjava kako mozak uči vidjeti

http://www.ted.com/talks/lang/scr/pawan_sinha_on_how_brains_learn_to_see.html

POSLOVICE IZ CIJELOG SVIJETA

Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje,

nego se raduj što trnov grm nosi ruže. Arapska

Mane bogataša rijetko ko zapaža,

vrline siromaha rijetko ko vidi. Poljska

Dok god je čovjeku glava na ramenima,

ništa nije izgubljeno. Vijetnamska

Ako nema ogledala, svijet može

poslužiti umjesto njega. Gruzijska

Sreća leži na vrhu tvog jezika: na njemu su

i prijatelji i neprijatelji, i život i smrt. Indijska

Veseo je čovjek kao sunce,

kud god ide osvjetljava. Turska

Da biste uspjeli, potrebni su vam prijatelji.

Da biste veoma uspjeli, potrebni su vam neprijatelji. Grčka

Što se prećuti može da se kaže,

što se kaže ne može da se prećuti. Danska

Vaspitaj dijete prvih sedam godina,

a kasnije radi s njim šta hoćeš. Engleska

Što silazi s jezika, treba da bude

čistije od zuba. Etiopijska

Dalje dopiru uzdasi nego krikovi. Irska

Gdje se razum ne čuje,

budala je onaj ko ne ćuti. Portugalska

Brahman za prijatelja i govedinu jede. Avganistanska

Tihe vode su duboke. Austrijska

Ako hoćeš nekoga da upoznaš,

pitaj ga šta misli o sebi. Latinska

Kad bi batine mogle nekoga naučiti pameti
najpametniji bi bili volovi. Madagaskarska

http://www.mudremisli.com/2009/11/razne-poslovice/

CITATI

Glupan ne vidi isto drvo koje vidi pametan čovjek. Viljem Blejk

Pametan voli učiti, a budala podučavati.
Ruska

Slučaj je pseudonim kojim se služi Bog kad se ne želi potpisati.

Anatol Frans

Predviđati je vrlo teško, posebno budućnost.
Nils Bor

Učenje je sjeme znanja, a znanje sjeme sreće.
Gruzijska

Učeni je svugdje učen, kralj je samo u svom kraljevstvu kralj.
Indijska

Blago onome ko zna da ne zna, a hoće znati.
Narodna

Mnogo zna ko zna da ne zna.
Njemačka

Ko zna da ne zna – najveći je.
Lao Ce

Što znamo – nije mnogo, što ne znamo – neizmjerno je.
Pjer Simon de Laplas

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 4.

Izvor

U svetu nereda, katastrofa i prevara, ponekad se može verovati samo lepoti. Nepotkupljiva je samo umetnička izuzetnost. Ne može se cenkati oko zadovoljstva. I ponekad je obrok jedina vrednost koja je stvarna.
Stoga posvećenost uživanju u stvaranju i lepoti može da bude ozbiljan posao - ne uvek neophodno sredstvo bežanja od stvarnosti ali ponekad sredstvo pridržavanja za stvarnost kada se sve ostalo svodi na... retoriku i zaveru. Ne tako davno, vlasti su uhapsile bratstvo katoličkih monaha na Siciliji zbog kovanja zavere u sprezi sa mafijom. Kome onda čovek da veruje? U koga da se uzda? Svet je nepravedan i surov. Ukoliko se protiv te nepravde pobunite na Siciliji, zasigurno ćete završiti u temeljima neke ružne stambene zgrade. Šta možete da učinite u takvom okruženju a da pri tom zadržite osećaj sopstvenog ljudskog dostojanstva? Verovatno ništa. Osim, možda, da se ponosite činjenicom da savršeno tranžirate ulovljenu ribu ili da pravite najbolju rikotu u celom gradu?
Neću nikoga da uvredim praveći preveliko poređenje između sebe i napaćenog sicilijanskog naroda. Tragedije u mom životu su bile lične, uglavnom samoinicirane i ne preterano opresivne. Prošla sam kroz razvod i depresiju, ne kroz vekovnu smrtonosnu tiraniju. Imala sam krizu identiteta ali sam takođe imala resurse (finansijske, umetničke i emotivne) koje pokušavam nekako da iskoristim. Ipak, ista stvar koja je pomogla generacijama Sicilijanaca da održe svoje dostojanstvo, pomogla je i meni da započnem ovaj proces oporavka - pre svega ideja da poštovanje zadovoljstva može da bude osnova nečije humanosti. Kada je Gete rekao da morate da dođete na Siciliju, verujem da je to mislio zbog razumevanja Italije. Ono što sam nagonski osetila kada sam shvatila da moram da dođem u Italiju, pretpostavljam da sam učinila radi razumevanja same sebe...
U Italiju sam došla ispijena i mršava. Nisam znala šta zaslužujem. Možda još uvek u potpunosti ne znam šta zaslužujem. Ali znam da sam skupila svoje komadiće - kroz uživanje u bezazlenim zadovoljstvima - u nekog mnogo postojanijeg i čvršćeg. Najlakši i generalno najljudskiji način da to kažem je da sam se ugojila. Sada više postojim nego pre četiri meseca. Italiju ću napustiti primetno krupnija nego što sam bila kada sam u nju došla. I napustiću je u nadi da širenje jedne osobe - veličanje nečijeg života - zaista predstavlja čin vredan bitisanja u ovom svetu. Čak i kada taj život, makar samo jednom, ne pripada nikome drugome do meni.

Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

Dan Pink o iznenađujućoj znanosti motivacije

http://www.ted.com/talks/lang/scr/dan_pink_on_motivation.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 19.

Izvor

Dobre vibracije, loše vibracije i jezik energije

Iako se još uvijek nije usredotočila na ulogu energije kao

»informacije« u biološkim sustavima, ironično, prigrlila je neinvazivne

tehnologije snimanja koje očitavaju takva energetska polja. Kvantni

fizičari stvorili su uređaje za snimanje energija koji mogu analizirati

frekvencije što ih emitiraju određene kemikalije. Ti sustavi za snimanje

znanstvenicima omogućavaju da identificiraju molekularni sastav

materijala i predmeta. Liječnici su usvojili te uređaje kako bi očitavali

energetske spektre što ih emitiraju tkiva i organi našeg tijela. Budući da

energetska polja bez poteškoća putuju kroz fizičko tijelo, te moderne

metode, kao što su računalno potpomognuta tomografija (CAT),

magnetna rezonancija (MRI) i pozitronska emisijska tomografija (PET),

mogu neinvazivno otkriti bolest. Liječnici mogu otkriti unutarnje

poremećaje uočavanjem razlika u karakteru energetskih spektara

zdravog i bolesnog tkiva...

Bolesno tkivo emitira svoj vlastiti jedinstveni energetski potpis

koji se razlikuje od energije što je emitiraju okolne zdrave stanice.

Energetski potpisi koji prolaze kroz naša tijela putuju kroz prostor

kao nevidljivi valovi koji nalikuju mreškanju u jezeru. Ako u jezero

bacite kamen, »energija« sadržana u kamenu koji pada

(uslijed gravitacijske sile koja djeluje na njegovu masu)

prenosi se na vodu. Valići koje kamen proizvede u stvari su pravi

energetski valovi koji prolaze kroz vodu. Ukoliko se u vodu

istovremeno baci više kamenčića, valići (energetski valovi) iz svakog

izvora mogu interferirati jedni s drugim, formirajući složene valove

na mjestima gdje se dva ili više mreškanja dodiruju. Ta interferencija

može biti ili konstruktivna (pojačava energiju) ili destruktivna

(smanjuje energiju). Ispuštanje dva kamenčića iste veličine s iste visine

i u točno isto vrijeme proizvest će dva vala usklađenih valića. Valići od

svakog kamenčića konvergiraju jedan prema drugom. Kada se valići

preklope, udružena energija valića koji su u interakciji udvostručuje

se, što je pojava koja se naziva konstruktivna interferencija odnosno

harmonička rezonancija. Kada ispuštanje kamenčića nije usklađeno,

njihovi energetski valovi su također neusklađeni. Kada se jedan val

diže, drugi se spušta. U točki konvergencije, ti nesinkronizirani

energetski valovi jedan drugog poništavaju. Umjesto da se energija

tamo gdje valići interferiraju jedni s drugima udvostruči,

voda je mirna... nema energetskog vala. Taj fenomen poništavanja

energetskih valova naziva se destruktivna interferencija.

Ponašanje energetskih valova važno je za biomedicinu jer

frekvencije vibracija mogu mijenjati fizička i kemijska svojstva

atoma jednako kao i fizički signali poput histamina i estrogena.

Budući da su atomi u neprekidnom pokretu, što možete izmjeriti

po njihovoj vibraciji, proizvode valne uzorke slične mreškanju od-

bačenih kamenčića o čemu smo maločas govorili. Svaki atom je

jedinstven jer raspodjela njegovih negativnih i pozitivnih naboja,

zajedno s njegovom brzinom vrtnje, stvara specifični vibracijski

odnosno frekvencijski uzorak. [Oschmann, 2000.]

Znanstvenici su smislili način kako da atom »zamrznu« na

mjestu iskorištavajući njegove energetske valove. Najprije utvrde

frekvenciju određenog atoma i zatim podese laser tako da emitira

jednaku frekvenciju. Iako atomi i fotoelektrična frekvencija

emitiraju isti valni uzorak, laserski valovi su podešeni na način

da budu nesinkronizirani s valovima što ih emitira atom. Kada

svjetlosni val dođe u interakciju s valom atoma, destruktivna

interferencija koja pritom nastaje poništava vibraciju atoma i

zaustavlja njegovu vrtnju. [Chu, 2002.; Rumbles, 2001.]

Kada atome želite ubrzati, a ne zaustaviti, pronađete vibracije

koje proizvode harmoničku rezonanciju. Te vibracije mogu

biti elektromagnetskog ili zvučnog podrijetla. Kada, na primjer,

vješta vokalistica poput Elle Fitzgerald zadrži jedan ton koji je

harmonički rezonantan s kristalima kristalne čaše, atomi čaše

upijaju zvučne valove njezina glasa. Preko mehanike konstruktivne

interferencije, dodatna energija rezonantnih zvučnih valova

uzrokuje da atomi čaše vibriraju brže. Naposljetku atomi apsorbiraju

toliko energije tako da vibriraju dovoljno brzo da se mogu osloboditi

veza koje ih drže na okupu. Kada se to dogodi, čaša se doslovno rasprsne.

Liječnici upotrebljavaju mehaniku konstruktivne interferencije

za liječenje bubrežnih kamenaca, što je rijedak slučaj gdje

su zakoni kvantne fizike iskorišteni kao terapeutsko sredstvo u

modernoj medicini...

Fizička znanost podrazumijeva da isti mehanizam harmoničke

rezonancije pomoću kojeg zvučni valovi razore čašu ili bubrežni

kamen može omogućiti sličnu harmoničku interferenciju

koja bi utjecala na funkcioniranje naše tjelesne kemije. No, biolozi

nisu istražili te mehanizme sa zanosom jednakim onom s kojim

traže nove lijekove. Doista vrijedno žaljenja, budući da postoji

dovoljno znanstvenih dokaza za pretpostavku da valni oblik možemo

oblikovali lako da bude terapeutsko sredstvo, jednako kao

što sada kemijske strukture prilagođavamo pomoću lijekova.

Postojalo je razdoblje u medicini kada se elektroterapija

upotrebljavala u velikoj mjeri. Potkraj devetnaestog stoljeća razvoj

akumulatora i drugih uređaja koji proizvode elektromagnetska

polja doveo je do na brzinu konstruiranih naprava koje su

navodno liječile bolesti. Praktikanti te pomodarske iscjeliteljske

vještine u javnosti su bili vrlo traženi. Proširile su se vijesti da

su ti uređaji vrlo djelotvorni...

Godine 1895. D. D. Palmer utemeljio je znanost kiropraktike.

Palmer je prepoznao da je tok energije kroz živčani sustav

od presudne važnosti za zdravlje. Usredotočio se na mehaniku

kralješnice, kanala kroz koji kičmeni živci šalju informacije tijelu.

Razvio je metode za procjenu i podešavanje toka informacija pri-

lagođavanjem napetosti i pritisaka na kralješnicu.

Medicinsku profesiju ugrozila je Palmerova kiropraktika, a

isto tako i homeopatski liječnici, radiestezisti i drugi koji su liječili

bez medikamenata i oduzimali mnogo posla konvencionalnim

liječnicima. Stoga je fondacija Carnegie 1910. godine objavila

Glexnerov izvještaj koji je pozvao da sve medicinske metode

budu zasnovane na dokazanoj znanosti. Budući da liječnici još

nisu otkrili kvantni svemir, energetska je medicina znanosti bila

neshvatljiva. Odbačeni od Američkog medicinskog udruženja,

kiropraktika i druge metode zasnovane na energiji dospjele su na

zao glas. Radiestezisti su posve nestali.

Posljednjih četrdeset godina kiropraktika je znatno napredovala

na području umijeća liječenja. Godine 1990. kiroptaktičari

su pobijedili u dugoj sudskoj bitci oko medicinskog monopola,

kada je Američko medicinsko udruženje proglašeno krivim za

ilegalne pokušaje da uništi tu profesiju. Od tada je kiropraktika

proširila svoju sferu utjecaja - čak je prihvaćena u nekim bolnicama.

K tomu, unatoč šarenoj prošlosti elektroterapije, neuroznanstvenici

provode uzbudljiva nova istraživanja na području vibroenergetskih

terapija.

Za mozak se već dugo zna da je električni organ i zato se

terapija električnim šokovima u povijesti koristila u liječenju depresije.

Međutim, znanstvenici sada rade na manje invazivnim

oruđima za električno tretiranje mozga. Na primjer, u članku nedavno

objavljenom u časopisu Science zagovaraju se blagotvorni

učinci transkranijalne magnetske stimulacije (TMS), koja mozak

stimulira magnetskim poljima. [Helmuth, 2001.; Hallet, 2000.]

TMS je obnovljena usavršena inačica istih radiestezijskih tehnika

liječenja iz 19. stoljeća koje je konvencionalna medicina tada

stigmatizirala. Nova istraživanja sugeriraju da TMS može biti

moćno terapeutsko oruđe. Koristi li se ispravno, može ublažiti

depresiju i promijeniti kogniciju.

Očito je da su nam na tom obećavajućem i slabo istraženom

području potrebna interdisciplinarna istraživanja, istraživanja

koja uz biologiju obuhvaćaju i kvantnu fiziku, elektrotehniku i

kemiju. Takva istraživanja bit će posebno dobrodošla jer je vrlo

vjerojatno da će rezultirati terapijama s mnogo manje popratnih

učinaka od terapije medikamentima. Jedino će istraživanja potvrditi

ono što znanstvenici i neznanstvenici već »znaju«, ali možda

nisu svjesni da znaju: svi organizmi, uključujući ljude, komuniciraju

s okolišem i prepoznaju ga preko energetskih polja. Budući

da su ljudi toliko zavisni o govornom i pisanom jeziku, zanemarili

smo svoj komunikacijski sustav što se zasniva na osjetu energija.

Kao i kod svake biološke funkcije, manjak upotrebe vodi do

kržljanja. Zanimljivo je da Aboridžini u svom svakodnevnom životu

još uvijek koriste tu hiperosjetilnu sposobnost. Kod njih nije

došlo do »osjetilne« kržljavosti. Na primjer, australski Aboridžini

mogu osjetiti vodu ukopanu duboko ispod pijeska, a amazonski

šamani komuniciraju s energijama svojih ljekovitih biljaka.

Jamačno ste bili u prilici osjetiti djelić svog pradavnog osjetilnog

mehanizma. Jeste li ikada noću hodali mračnom ulicom

i iznenada se osjetili energetski iscrpljenima? Što vam se dogodilo?

Destruktivna interferencija, baš kao i kod neusklađenih

kamenčića bačenih u jezero ili, svakodnevnim rječnikom - loše

vibracije! S druge strane, prisjetite se kada ste neočekivano sreli

nekog, neku vama posebno dragu osobu i postali tako energizi-

rani da vam je raspoloženje bilo osobito »visoko«? Dogodila vam

se konstruktivna interferencija odnosno dobre vibracije.

Kada sam se odrekao svog stajališta da smo inertna materija

shvatio sam ne samo da je znanost moje karijere zastarjela, nego

i to da je meni osobno potrebno »podešavanje« nadahnuto kvantnom

fizikom! Umjesto da se usredotočim na stvaranje harmoničnih

energija u svom životu, prolazio sam kroz život nekritički,

bezglavo rasipajući energiju. To je bilo ekvivalentno grijanju kuće

usred zime uz širom otvorene vrata i prozore. Počeo sam zatvarati

ta vrata i prozore pažljivo ispitujući gdje sam rasipao svoju

energiju. Neke od njih mi je bilo lako zatvoriti. Na primjer, bilo

je lako prestati rasipati energiju na aktivnosti kao što su ubitačne

fakultetske zabave. Teže mi je bilo riješiti se energetski iscrpljujućeg

defetističkog načina razmišljanja koje mi je postalo navika.

Misli troše energiju jednako kao i trčanje maratona, kao što ćemo

vidjeti u sljedećem poglavlju.

Trebao sam kvantno podešavanje. A to je trebala, zaključio sam, i

medicina. Međutim, kao što sam ranije rekao, već se nalazimo usred

vrlo polaganog pomaka u medicini, pokrenutog potrošačima koji u

rekordnim brojevima traže stručnjake komplementarne medicine.

Trebalo je dugo vremena, ali kvantna biološka revolucija je

blizu. Medicinski establishment naposljetku će biti punom snagom

odvučen, praktički milom ili silom, u kvantnu revoluciju.