Странице

субота, 23. октобар 2010.

MIROSLAV ANTIĆ – CITATI


Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je sine moj, imati neuredan um.
Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi?
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog.
Preleti beskonačnost i pobedi vreme i maštu, ali nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.
Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne.
Ne verovati ni u šta, to mora da je takođe nekakva vrsta vere, zatucane i opake.
O meni najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.
Nigde toliko ljudi kao u jednom čoveku, nigde toliko drukčijeg kao u istim stvarima.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis!
Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja.
Orao nikad nije imao potrebu da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.
Ako neko postane svestan da je kroćen, kad-tad mora podivljati.

MUŠKA POSLA


Baldabju je bio čovjek koji je prije dvadeset godina ušetao u varoš, uputio se pravo u gradonačelnikovu kancelariju, ušao ne sačekavši da bude najavljen, spustio na njegov sto maramu boje sunčevog zalaska i upitao:
- Znate li šta je ovo?
- Ženske stvari.
- Pogrešno. Muške stvari. Novac.
Gradonačelnik ga izbaci napolje. On izgradi svilaru, dolje na rijeci, jednu veliku baraku za gajenje svilene bube, tik pored šume, i crkvicu svetoj Agnezi, na mjestu gdje se ukrštao put za Vivije. Unajmio je tridesetak radnika, dopremio iz Italije jednu tajanstvenu mašinu od drveta,svu u točkovima i zupčanicima, i sedam mjeseci nije progovorio ni riječ. Zatim ponovo ode do gradonačelnika i spusti na njegov sto trideset hiljada franaka, uredno složenih u krupnim novčanicama.
- Znate li šta je ovo?
- Novac.
- Pogrešno. To je dokaz da ste vi magarac.
Alesandro Bariko – Svila

PREDUZETNIČKA SIJALICA


Preduzetnici su oni koji znaju da postoji mala razlika između prepreke i prilike te su sposobni oboje okrenuti u svoju korist.
Viktor Kiam
Najvažnija sposobnost preduzetnika je ona koju nazivamo ‘preduzetnička sijalica’. Njeno paljenje obično je propraćeno onim osjećajem u želucu koji vam govori da ste na pragu prave stvari.
Evo primjera: Kada običan čovjek gleda limun, on vidi limun. Kada preduzetnik gleda limun on u početku takođe vidi limun. Ali, odjednom mu se upali ‘preduzetnička sijalica’ i više ne vidi samo limun – sada vidi limunadu. I to ne bilo kakvu limunadu, već limunadu u šarenoj čaši iz koje viri mali suncobran. Limunadu spremnu za prodaju. Ne samo jednu limunadu, već stotine ili hiljade limunada. To je način na koji razmišlja svaki uspješan preduzetnik.
To je način na koji i vi trebate razmišljati.
Moja ‘preduzetnička sijalica’ radi prekovremeno, pregrijava se i, ruku na srce, čudi me šta još nije pregorila. Neki se ljudi rode sa ‘preduzetničkom sijalicom’ u serijskoj opremi, drugima treba neko vrijeme da je steknu. Promatrajte svijet oko sebe: ljude, njihovo ponašanje, način razmišljanja… Prije ili kasnije upaliće vam se ‘preduzetnička sijalica’ i roditi ideja za posao. Gledajući limunadu tamo gdje drugi vide limun ući ćete u novu dimenziju razmišljanja, gledaćete preduzetničkim očima i prilike će stizati same od sebe.

Temple Grandin: Svijetu su potrebni umovi svih mogućih vrsta


http://www.ted.com/talks/lang/scr/temple_grandin_the_world_needs_all_kinds_of_minds.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 16.

Photo: Bhaskar Banerji


Iluzija materije


Nakon što sam se konačno uhvatio u koštac s kvantnom fizikom,
shvatio sam da smo se, nonšalantno odbacujući spomenute
energetske metode, ponijeli jednako kratkovidno kao i predstojnik
Odsjeka za fiziku na Sveučilištu Harvard koji je, kako je u
knjizi The Dancing Wu Li Masters opisao Gary Zukav, 1893. godine
studente upozorio da nema potrebe za novim doktorima fizike.
[Zukav, 1979.] Hvalisao se da je znanost ustanovila da je svemir
»materijalni stroj« sastavljen od pojedinačnih, fizičkih atoma
koji se u potpunosti pokoravaju zakonima Newtonove mehanike.
Jedini posao koji je fizičarima preostao je usavršiti mjerenja.
Svega tri godine kasnije ideja da je atom najmanja čestica u
svemiru pala je u zaborav, i to otkrićem da je sam atom sastavljen
od još manjih, subatomskih elemenata. Čak još epohalnije od otkrića
tih subatomskih čestica bilo je otkriće da atomi emitiraju
različite »čudne energije« kao što su X-zrake i radioaktivnost. Na
pragu dvadesetog stoljeća razvio se novi tip fizičara čija je misija
bila istražiti odnos između energije i strukture materije. Unutar
sljedećih deset godina fizičari su napustili svoje vjerovanje u njutnovski,
materijalni svemir jer su shvatili da svemir nije sastavljen
od materije koja lebdi u praznom prostoru, nego od energije.
Kvantni fizičari otkrili su da su fizički atomi sačinjeni od
vrtloga energije koji se neprekidno vrte i titraju; svaki atom je
poput oscilirajućeg, rotirajućeg zvrka koji zrači energiju.
Budući da svaki atom posjeduje vlastiti energetski potpis
(oscilaciju), sklopovi atoma (molekule) zajednički zrače vlastite
energetske uzorke po kojima ih se može prepoznati. Na taj način
svaka materijalna struktura u svemiru, uključujući vas i mene,
zrači jedinstveni energetski potpis.
Da je teoretski moguće promatrati sastav jednog stvarnog
atoma mikroskopom, što bismo vidjeli? Zamislite kovitlac prašine
kako se kreće pustinjom. Sada uklonite pijesak i prašinu iz
ljevkastog oblaka. Ono što vam je preostalo je nevidljiv, tornadu
sličan vrtlog. Mnogo bezgranično malih, kovitlacu prašine nalik
energetskih vrtloga zvanih kvarkovi i fotoni zajedno sačinjavaju
strukturu atoma. Izdaleka bi atom vjerojatno izgledao kao zamućena
kugla. Kada bi se njegova struktura približila točki gledišta,
atom bi postao manje jasan i manje određen. Kada bi se sasvim
približili površini atoma, on bi nestao. Ne biste vidjeli ništa. U
stvari, kada bi fokusirali čitavom strukturom atoma, sve što biste
vidjeli bila bi fizička praznina. Atom nema fizičke strukture - car je gol!
...
Ne, nije bila tiskarska pogreška; atomi su sastavljeni od nevidljive
energije, a ne od opipljive tvari!
Dakle, u našem svijetu se materijalna tvar (materija) pojavljuje
iz ničega. Baš je to čudno, kad malo promislite. Evo, na primjer,
vi držite tu fizičku knjigu u rukama. A opet, kada bi fokusirali
elektronski mikroskop na materijalnu tvar te knjige, otkrili
biste da ne držite ništa. Kako se ispostavlja, mi studenti biologije
u jednome smo bili u pravu - kvantni svemir zbunjuje.
Razmotrimo pobliže »sad ga vidiš sad ga ne vidiš« prirodu
kvantne fizike. Materija se može istovremeno definirati kao čvrsta
(čestica) i kao nematerijalno polje sile (val). Kada znanstvenici
proučavaju fizička svojstva atoma kao što su masa i težina,
atomi izgledaju i ponašaju se poput fizičke materije. Međutim,
kada se isti atomi opisuju u kategorijama električnih potencijala
i valnih duljina, pokazuju svojstva i značajke energije (valova).
[Hackermuller, et al , 2003.; Chapman, et al., 1995.; Pool 1995.]
Činjenica da su energija i materija jedno te isto upravo je ono
što je Einstein ustanovio kada je zaključio - E=mc2 . Jednostavno
rečeno, jednadžba otkriva da je energija (E) jednaka umnošku
materije (m, masa) i brzine svjetlosti na kvadrat (c2). Einstein je
razotkrio da ne živimo u svemiru odvojenih fizičkih predmeta
koje razdvaja prazan prostor. Svemir je jedna, nedjeljiva, dinamična
cjelina u kojoj su materija i energija tako čvrsto isprepletene
da ih se ne može promatrati kao nezavisne elemente.


To nisu propratni učinci...
To su učinci!


Svijest da strukturom i ponašanjem materije upravlja takva,
iz temelja drukčija, mehanika trebala je biomedicini pružiti novo
i dublje razumijevanje zdravlja i bolesti. Pa ipak, čak i nakon otkrića
kvantne fizike, studente medicine i biologije i dalje se podučavalo
da tijelo promatraju isključivo kao fizički stroj koji funkcionira
po njutnovskim načelima. U potrazi za znanjem o načinu
na koji se »upravlja« tjelesnim mehanizmima, istraživači su svoju
pozornost usredotočili na istraživanje velikog niza fizičkih signala
svrstanih u odijeljene kemijske porodice, uključujući ranije
spomenute hormone, citokine, faktore rasta, potiskivače tumora,
glasnike i ione. Međutim, zbog svog naginjanja prema njutnovskim,
materijalističkim pogledima, konvencionalni istraživači su
u cijelosti zanemarili ulogu energije u zdravlju i bolesti.
Osim toga, konvencionalni biolozi su redukcionisti koji
smatraju da se mehanizmi naših fizičkih tijela mogu razumjeti
rastavljanjem stanica i proučavanjem njihovih kemijskih građevnih
blokova. Vjeruju da se biokemijske reakcije odgovorne
za odvijanje života proizvode duž linija sličnih proizvodnoj liniji
Henryja Forda: jedan kemijski spoj prouzrokuje reakciju, njoj
slijedi druga reakcija s drugim spojem i tako dalje...
Taj redukcionistički model sugerira da se ukoliko postoji
problem u sustavu koji se očituje kao bolest ili poremećaj, uzrok
problema uvijek može pripisati neispravnom funkcioniranju u
jednom od koraka duž kemijske »proizvodne linije«. Ako se defektni
dio u stanici zamijeni ispravnim dijelom, na primjer tako
da se prepiše neki farmaceutski lijek, ta pojedinačna pokvarena
točka u sustavu teoretski se može popraviti i tako ponovno uspostaviti
zdravlje. Ta pretpostavka potiče potragu farmaceutske
industrije za čudotvornim magic-bullet lijekovima i dizajnerskim genima.
Međutim, kvantna perspektiva otkriva da je svemir cjelina
sastavljena od suovisnih energetskih polja koja su upletena
u mrežu interakcija. Biomedicinski znanstvenici su bili posebno
ograničeni jer ne prepoznaju ogromnu kompleksnost interkomunikacije
između fizičkih dijelova i energetskih polja koji tvore
cjelinu. Redukcionistička percepcija linearnog toka podataka je
karakteristika njutnovskog svemira.
Nasuprot tome, tok podataka u kvantnom svemiru je holističan.
Sastavni dijelovi stanice su umreženi u kompleksnu mrežu
djelomično interferentnih (crosstalk), povratnih (feedback) i unaprijeđenih
(feedforward) komunikacijskih petlji. Biološki poremećaj može se pojaviti
uslijed pogrešne komunikacije duž bilo koje rute toka informacija. Da bi
se prilagodila kemija tog složenog interaktivnog sustava, potrebno
je mnogo veće znanje i razumijevanje od jednostavnog prilagođavanja
jedne od komponenti informacijskog puta pomoću nekog lijeka...
Jednom kada sam shvatio prirodu kompleksnih interakcija
između materije i energije, znao sam da nam redukcionistički,
linearni (A>B>C>D>E) pristup ne može pružiti čak ni približno
točno razumijevanje bolesti. Iako je kvantna fizika samo implicirala
postojanje takvih međusobno povezanih informacijskih
putova, nedavna pionirska studija mapiranja interakcija između
proteina u stanici fizičku prisutnost tih kompleksnih holističkih
putova nam je i dokazala. [Li, et al., 2004.; Giot et al , 2003.; Jansen,
et al., 2003.]
...
»Njutnovski« znanstveni istraživači nisu u dovoljnoj mjeri uvažili
veliku međusobnu povezanost bioloških informacijskih mreža stanice.
Mapiranje te informacijske mreže putova podcrtava opasnosti
od lijekova koji se izdaju na recept. Sada možemo vidjeti zašto
farmaceutski lijekovi dolaze s listovima na kojima su dugački popisi
popratnih učinaka što se kreću od iritirajućih do smrtonosnih.
Kada se u tijelo unese lijek da bi se liječilo neispravno funkcioniranje
jednog proteina, taj lijek neizbježno djeluje najmanje
na još jednog, a vjerojatno i na mnoge druge proteine.
Pitanje popratnih učinaka lijekova dodatno komplicira i činjenica
da su biološki sustavi redundantni - isti signali ili proteinske
molekule mogu se istovremeno koristiti u različitim organima
i tkivima gdje obavljaju potpuno drukčije funkcije. Na primjer,
kada se prepiše lijek da ispravi poremećaj u signalnom putu
srca, taj se lijek krvlju prenosi čitavim tijelom. Ukoliko mozak
također koristi komponente ciljanog signalnog puta, taj »srčani«
lijek može nehotice poremetiti funkcioniranje živčanog sustava.
Iako ta redundantnost komplicira učinke farmaceutskih lijekova,
ona je još jedan izvanredno djelotvoran rezultat evolucije. Višestanični
organizmi mogu preživjeti s daleko manje gena nego što
su znanstvenici nekad mislili jer se isti genski proizvodi (proteini)
koriste za cijeli niz funkcija. To je slično upotrebi trideset
slova abecede da bi se sročila svaka riječ u našem jeziku.
Tijekom svog istraživanja stanica ljudskih krvnih žila iz prve
sam ruke iskusio ograničenja što ih nameću redundantni signalni
putovi. U tijelu je histamin važan kemijski signal koji pokreće
stanični odgovor na stres. Kada je u krvi koja prokrvljuje ruke
i noge prisutan histamin, signal stresa u stjenkama krvnih žila
proizvodi velike pore. Otvaranje tih rupa u stjenkama krvnih žila
prvi je korak u pokretanju lokalne upalne reakcije. Međutim, ako
se histamin doda krvnim žilama u mozgu, isti histaminski signal
povećava dotok hranjivih tvari neuronima te pospješuje njihov
rast i specijalizirane funkcije. U trenucima stresa, povećani dotok
hranjivih tvari koje signalizira histamin mozgu omogućava da
»navije« svoju aktivnost kako bi se bolje nosio s percipiranom
bliskom nuždom. To je jedan primjer toga kako isti, u ovom slučaju
histaminski, signal može proizvesti dva dijametralno suprotna
učinka, ovisno o mjestu gdje je signal odaslan. [Lipton, et al.,1991.]
Jedna od najgenijalnijih karakteristika sofisticiranog tjelesnog
signalnog sustava njegova je specifičnost. Kada na ruci imate
osip od otrovnog bršljana, neugodan svrbež je posljedica oslobađanja
histamina, signalne molekule koja aktivira upalni odgovor
na bršljanov alergen. Budući da nema potrebe da se počnete
češati posvuda po tijelu, histamin se oslobađa samo na mjestu
osipa. Slično tome, kada je osoba suočena sa stresnim životnim
iskustvom, oslobađanje histamina unutar mozga povećava dotok
krvi u živčana tkiva i na taj način pospješuje neurološko procesiranje
potrebno za preživljavanje. Oslobađanje histamina u mozgu
da bi se izašlo na kraj sa stresnim ponašanjima je ograničeno
i ne vodi do pokretanja upalnih odgovora u drugim dijelovima
tijela. Poput Nacionalne garde, histamin se šalje samo tamo gdje
je potreban i na onoliko dugo koliko je potreban.
No, većina lijekova koje proizvodi farmaceutska industrija
ne posjeduje takvu specifičnost. Kada uzmete antihistamin kako
bi suzbio svrbež od alergijskog osipa, uneseni lijek se sustavno
distribuira čitavim tijelom. Da, antihistamin će obuzdati upalnu
reakciju krvnih žila i dramatično smanjiti simptome alergije.
Međutim, kada antihistamin uđe u mozak, nenamjerno mijenja
živčanu cirkulaciju koja potom utječe na živčane funkcije. Zato
ljudi koji uzimaju antihistamine iz ljekarne uz smanjenje alergije
mogu iskusiti i popratni učinak osjećaja pospanosti.
Nedavni primjer tragičnih neželjenih reakcija na terapiju
lijekovima iscrpljujući su i po život opasni popratni učinci povezani
s hormonskim nadomijesnim liječenjem (HRT - Hormon
Replacemenl Therapy). Najpoznatiji učinak estrogena je onaj na
funkcioniranje ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, novije
studije o distribuciji estrogenskih receptora po tijelu pokazale
su da oni, naravno i njima komplementarne estrogenske signalne
molekule, igraju važnu ulogu u normalnom funkcioniranju
krvnih žila, srca i mozga. Liječnici su rutinski prepisivali sintetički
estrogen kako bi ublažili simptome menopauze povezane
s gašenjem ženskog reproduktivnog sustava. Međutim, terapija
farmaceutskim estrogenom ne usmjerava učinke lijeka na ciljana
tkiva. Lijek djeluje i na estrogenske receptore srca, krvnih žila
i živčanog sustava te remeti njihovo funkcioniranje. Ispostavilo
se da nadomjesno liječenje sintetičkim hormonima ima opasne
popratne učinke koji prouzrokuju krvožilne bolesti i živčane poremećaje
kao što su moždani udari. [Shumaker, et al., 2003.; Wassertheil-
Smoller, et al., 2003.; Anderson, et al., 2003.; Cauley, et al., 2003.]
Štetna djelovanja lijekova poput onog što se propisuje u
kontroverznom nadomjesnom hormonskom liječenju primarni
su razlog da su jatrogene bolesti, tj. bolesti do kojih dolazi uslijed
medicinskog liječenja, jedan od glavnih uzroka smrti. Prema
opreznim procjenama objavljenim u časopisu Američkog medicinskog
udruženja (Journal of the American Medical Association),
jatrogenske bolesti su treći glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama.
Svake godine od neželjenih učinaka prepisanih medikamenata
umre više od 120.000 ljudi. [Starfield, 2000.] Međutim,
prošle je godine nova studija, zasnovano na rezultatima desetogodišnjeg
praćenja državnih statistika, iznijela još zlosretnije
podatke [Null Et al., 2003.] Studija zaključuje da su jatrogenske
bolesti u stvari glavni uzrok smrti u Sjedinjenim Državama, te da
su neželjeni učinci lijekova koje propisuju liječnici odgovorni za
više od 300.000 smrti godišnje.
To su deprimirajuće statistike, posebno za liječničku profesiju
koja je Istočnu medicinu koja postoji tri tisuće godina arogantno
odbacila kao neznanstvenu, premda je utemeljena na
dubljem razumijevanju svijeta. Tisućama godina, davno prije
nego što su Zapadni znanstvenici otkrili zakone kvantne fizike,
Azijci su uvažavali energiju kao temeljni činitelj koji doprinosi
zdravlju i blagostanju. U Istočnoj medicini tijelo se definira kao
složeni sustav energetskih putova zvanih meridijani. U kineskim
fiziološkim kartama ljudskog tijela te energetske mreže nalikuju
shemama električnih instalacija. Koristeći pomagala kao što su
akupunkturne igle, kineski liječnici ispituju energetske krugove
svojih pacijenata na potpuno isti način kao što električari traže
kvarove - to jest električne »patologije« - na tiskanim pločama.

HALIL DŽUBRAN




Samo jedan zaslužan čovjek prouzrokovaće đavolu više teškoća nego milion slijepih vjernika.

Malo znanja koje djeluje, vrijedi beskonačno mnogo više od praznog znanja.

Ne poznaješ li vrijednosti stvari i ako te znanje ne oslobađa vezanosti za materiju, nikada nećeš doći blizu prijestolja istine.

Samo budala ne traži savjeta. Zbog svoje gluposti ne vidi istinu i postaje zloban, tvrdoglav i nesiguran.

Oplakivanje izgubljenog najveća je čovjekova slabost.

Sve što čovjek tajno radi u tami noći biće otkriveno pri dnevnoj svjetlosti. Riječi izrečene u povjerenju neočekivano će postati običan razgovor. Stvari, koje danas krijemo po uglovima kuće, sutra će na sav glas razglašavati po ulicama.

Ako otkriješ svoje tajne vjetru, nemoj onda njega kriviti što ih je otkrio drveću.

Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavičluk. 

Onaj ko te razumije bliži ti je po rodu od vlastitog brata. Prijateljstvo sa neznalicom jednako je glupo kao i raspravljanje sa pijancem.
Onaj ko se žali sumnja u život.
Oči koje su naviknute na svjetlost svijeće, nemaju snage pogledati u sunce.
Prijatelj koji je udaljen od tebe ponekad je bolji od prijatelja koji je pored tebe.

петак, 22. октобар 2010.

ČOVJEK U OGLEDALU


Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
I svijet te učini kraljem tog dana,
Samo priđi ogledalu, pogledaj se
I vidi šta taj čovjek ima za reći.
Jer to nije tvoj otac, majka ili žena
čije sudove moraš da prođeš;
Osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
Je ona koja te gleda iz ogledala.
Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
I smatrati te idealnom osobom,
Ali čovjek u ogledalu će reći da si samo propalica
Ako nisi u stanju da ga pogledaš ravno u oči.
Njemu treba ugoditi, ostali nisu važni.
Zato što je s tobom otvoren do kraja.
Jer prošao si svoj najteži ispit
Tek onda kada čovjek u ogledalu postane tvoj prijatelj.
Na svom životnom putu možeš varati cijeli svijet
I u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
Ali ono što ćeš steći, biće samo bol srca i suze
Ako prevariš tog čovjeka u ogledalu.
Dejl Vimbrou

Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli 1.



Zavisnost je odlika svake veze koja se zasniva na osećanjima. Sve počinje kada vam predmet vašeg obožavanja udeli tu opojnu, halucinogenu dozu nečeg što nikada ne bi priznali da želite - emotivnu injekciju, strasnu ljubav i neizmernu ushićenost. Ubrzo počinjete da žudite za tom silnom pažnjom, sa opsesivnom glađu svakog narkomana. Kada dejstvo ljubavne droge prođe, brzo postajete bolesni, razdražljivi i prazni (da ne spominjem ravnodušnost dilera koji vas je pre svega navukao na nju a sada odbija da vas i dalje snabdeva istom - uprkos činjenici da vi znate da ju je negde sakrio, do đavola, zato što vam ju je dotad davao besplatno). U sledećoj fazi ste mršavi i drhtite u uglu, sigurni samo u to da biste prodali dušu ili orobili svog komšiju samo da dobijete dozu, bar još jednom. U međuvremenu, predmet vašeg obožavanja počinje da vas prezire. Posmatra vas kao nekog koga nikada pre nije sreo, a ne kao osobu koju je nekada strasno voleo. Da ironija bude veća, zbog toga ne možete da ga krivite. Mislim, pogledajte se samo. Pretvorili ste se u patetičnu masu koju više ni sami ne možete da prepoznate.
I tako. Zapali ste u poslednju fazu zaljubljenosti - krajnje i nemilosrdno obezvređivanje samog sebe.
Činjenica da sada ovo mogu tako mirno da pišem moćan je dokaz da vreme leči sve, upravo zato što nisam dobro prihvatila u vreme kada mi se dešavalo...

*
Veliki islamski pesnik i filozof Rumi jednom je savetovao svoje učenike da napišu tri stvari koje najviše žele u životu. Ukoliko se neke od njih između sebe potiru, upozaravao je Rumi, onda ste osuđeni na nesreću. Bolje da živite usredsređeni na jedenu stvar, tvrdio je. Ali šta je sa blagodetima življenja u harmoniji nekoliko krajnosti? Šta ako nekako uspete da ostvarite dovoljno plodonosan život koji može da uskladi prividno nepodudarne suprotnosti u celovitu sliku sveta koji ništa ne isključuje? Moja istina je bila upravo ona koju sam saopštila vraču na Baliju - želela sam da iskusim oboje. Želela sam zemaljske užitke i božansku onostranost - dvostruko veličanstvo običnog ljudskog života. Želela sam ono što bi Grci nazvali kolos kai agatos, fantastičnu ravnotežu dobrog i lepog. I jedno i drugo mi je nedostajalo u tim teškim godinama, zato što i zadovoljstvo i duhovnost zahtevaju prostor bez stresa u kojem bih procvetala, a ja sam, nažalost, živela u ogromnom kontejneru neprekidne strepnje. A što se tiče uravnoteživanja potrebe za zadovoljstvom sa čežnjom za božanskim... pa, sigurno je postojao način da se i taj trik savlada...

Četiri noge na zemlji, glava puna cveća, posmatranje sveta kroz srce...


Izvodi iz knjige Elizabeth Gilbert - Jedi, moli, voli

ŽABINA MOLITVA


Jedne večeri, sveštenik Sinon utonuo je u molitvu. Najednom, uznemiri ga kreketanje žabe. Međutim koliko god da se trudio, nije mogao a da ne čuje taj zvuk, tako da se na kraju nagnuo kroz prozor i viknuo: “Tišina! Sad se molim!”
On je bio svetac, i sve je smjesta poslušalo njegovu naredbu. Sva živa bića su ućutala, da bi stvorila tišinu i mir neophodan njegovoj molitvi.
Međutim, Sinon je ponovo bio prekinut, ovog puta unutrašnjim glasom koji mu je rekao: “Možda je kreket te žabe bio jednako ugodan Bogu kao i psalmi koje izgovaraš.”
“Šta bi to lijepo mogle da čuju Božije uši u kreketu jedne žabe?!” – uzvratio je Sinon.
Ali glas je produžio: “Zašto bi onda Bog uopšte izmislio taj zvuk?”
Sinon je riješio da to sam utvrdi. Ponovo se nagnuo kroz prozor i viknuo: “Pjevaj!”
Vazduh se smjesta ispuni ritmičnim kreketanjem žabe, uz podršku svih žaba u okolini. Sinon je dugo pažljivo slušao i ubrzo više nije čuo nikakvu larmu. Jer, kad su ovi glasovi prestali da ga razdražuju, otkrio je da oni, u stvari, pojačavaju tišinu noći.
Zahvaljujući ovom otkriću, sveštenikovo srce stopilo se u harmoniju sa čitavim svijetom i, prvi put u svom životu, shvatio je značenje molitve.
Antoni de Melo

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 15.

Freedom dance. Photo: Bhaskar Banerji
Poglavlje
4

NOVA FIZIKA: STAJATI S OBJE NOGE ČVRSTO
NA NIČEMU

Kada sam bio mlad, ambiciozan student biologije šezdeset-
ih godina prošlog stoljeća, znao sam kako - da bih imao
minimalne šanse da se upišem na neki prestižni fakultet
- moram upisati kolegij fizike. Moj koledž nudio je temeljni,
uvodni kolegij, nešto poput »Uvoda u fiziku«, koji je pokrivao
osnovne teme, poput gravitacije elektromagnetizma, akustike,
kolotura i kosina, na način da ih mogu lako razumjeti studenti
kojima fizika nije glavni predmet. Postojao je također još jedan
kolegij koji se zvao Kvantna fizika, međutim gotovo svi moji kolege
izbjegavali su ga kao da je okužen. Kvantna fizika bila je obavijena
velom tajne - mi studenti biologije bili smo uvjereni da je
to vrlo, vrlo »čudna« znanost. Smatrali smo da bi samo studenti
fizike, mazohisti i potpune budale riskirali pet bodova na kolegij
čija je osnovna postavka - »sad ga vidiš, sad ga ne vidiš.«
Tih je dana jedini razlog za upisivanje kolegija kvantne fizike
koji sam mogao smisliti bio taj da bi mi to moglo poslužiti
kao odličan šlagvort za započinjanje razgovora na studentskim
zabavama. U doba Sonnyja i Cher bilo je tres chic reći: »Hej mala,
ja se bavim kvantnom fizikom - koji si znak?« S druge strane,
vjerojatno čak ni to nije točno - nikad nisam vidio kvantne fizičare
na zabavama niti, u stvari, igdje drugdje. Imam dojam da
nisu mnogo izlazili.
Tako sam pregledao svoje potvrde o odslušanim predmetima
i položenim ispitima, odvagnuo prednosti i nedostatke te
se odlučio za liniju manjeg otpora i upisao Uvod u fiziku. Bio
sam usredotočen na to da postanem biolog. Nisam želio da moje
karijerne aspiracije ovise o nekom uvrnutom fizičaru koji pjevuši
fraze o efemernim bozonima i kvarkovima. Ja i praktički svi
drugi studenti biologije tijekom svog studija životnih znanosti kvantnoj
smo fizici ili poklanjali malo pozornosti ili smo je potpuno ignorirali.
S obzirom na taj naš stav, nije iznenađujuće da mi studenti
biologije nismo mnogo znali o fizici, onome sa svim tim jednadžbama,
i matematici. Znao sam za gravitaciju - teške stvari sklone
su završiti na dnu, a lakše stvari na vrhu. Znao sam ponešto o
svjetlosti - biljni pigmenti, kao što je klorofil, i životinjski vidni
pigmenti, kao što je rodopsin u mrežnici oka, upijaju određene
boje svjetlosti, a »slijepi« su za druge. Čak sam znao nešto malo
i o temperaturi - visoke temperature onesposobljuju biološke
molekule i uzrokuju da se »rastope«, dok niske temperature zamrznu
i očuvaju molekule. Dakako, pretjerujem da bih istaknuo
činjenicu da biolozi tradicionalno ne znaju mnogo o fizici.
Moja podloga lišena znanja o kvantnoj fizici objašnjava zašto
čak i kada sam odbacio biologiju usmjerenu na jezgru i okrenuo
se membrani i dalje nisam razumio sve implikacije tog pomaka.
Znao sam da se integralni membranski proteini vežu s okolišnim
signalima i tako pokreću stanicu. No, budući da nisam znao ništa
o kvantnom svemiru, nisam dokraja uvažio prirodu signala iz
okoliša koji započinju taj proces.
Tek sam 1982. godine, više od desetljeća po završetku fakulteta,
napokon otkrio koliko sam propustio kada nisam upisao
kolegij iz kvantne fizike na koledžu. Da sam se upoznao s
kvantnim svijetom tijekom studija, mislim da bih se mnogo ranije
prometnuo u biološkog odmetnika. Međutim, tog dana 1982.
godine sjedio sam na podu skladišta u Berkeleyju u Kaliforniji,
2.400 kilometara od doma, i jadikovao nad činjenicom da sam
ozbiljno kompromitirao svoju znanstvenu karijeru zbog neuspjelog
pokušaja da produciram rock'n'roll show. Ekipa i ja smo zaglavili
- nakon šest predstava ponestalo nam je novca. Nisam imao
gotovine, a kad god bih poželio platiti svojom kreditom karticom,
trgovčev uređaj za odobravanje kartica prikazao bi lubanju
s prekriženim kostima. Živjeli smo na kavi i na krafnama, i zbog
smrti našeg showa prolazili kroz svih pet stupnjeva tugovanja po
Elisabeth Kubler-Ross: poricanje, ljutnja, pogađanje, depresija i,
naposljetku, prihvaćanje. Međutim, u tom trenutku prihvaćanja,
tišinu u toj tamnoj, betonskoj grobnici od skladišta prekinuo je prodoran,
pištav elektronski zvuk telefona.
Usprkos njegovoj upornoj, iritantnoj zvonjavi, ekipa i ja ignorirali
smo pozivatelja. Poziv nije bio za nas - nitko nije znao da smo tu.
Naposljetku je voditelj skladišta podigao slušalicu i nanovo
uspostavio blaženu tišinu. U tom tihom, mirnom ozračju čuo
sam kako voditelj skladišta odgovara: »Da, tu je.« U tom trenutku
dignuo sam glavu, iz najcrnje tame svog života, i vidio kako se
telefon pruža prema meni. To je bio Medicinski fakultet s Kariba
što me je bio zaposlio dvije godine ranije. Dekan fakulteta
utrošio je dva dana prateći moj nepravilni trag od Winsconsina
do Kalifornije da bi me pitao jesam li zainteresiran da ponovno
poučavam anatomiju.
...
Sada se već nesumnjivo pitate kakve veze ima moja propala
rock'n'roll karijera s kvantnom fizikom - dobrodošli u moj neortodoksni
stil predavanja! Za linearno nastrojene, službeno smo se
vratili na kvantnu fiziku koja me oduševila, pomogavši mi spoznati
da znanstvenici ne mogu razumjeti tajne svemira koristeći
isključivo linearno razmišljanje.


Slušanje unutarnjeg glasa


Dok sam čekao na svoj let, iznenada sam shvatio da nisam
imao ništa za čitanje tijekom pet sati koliko ću provesti privezan
za sjedalo. Nekoliko trenutaka prije nego što su se vrata trebala
zatvoriti, napustio sam red i otrčao niz središnju aerodromsku
dvoranu do knjižare. Posao biranja jedne knjige između stotina
koje su bile na izboru dok sam istovremeno pred očima vizualizirao
mogućnost da se vrata mog zrakoplova zatvore i ostave
me - gotovo me paralizirala. U tom stanju zbunjenosti u oči
mi je upala jedna knjiga, Kozmički kod: Kvantna fizika kao jezik
prirode od fizičara Heinza R. Pagelsa. [Pagels, 1982.] Na brzinu
sam pregledao korice i otkrio da se radi o štivu o kvantnoj fizici
napisanom za laičko čitateljstvo. Tvrdoglavo ustrajući u fobiji od
kvantne fizike koju sam imao od koledža, odmah sam odložio tu
knjigu i počeo tražiti nešto laganije.
Kada je druga kazaljka na mojoj mentalnoj štoperici ušla na
crveno područje, uzeo sam neki samoproglašeni bestseler i otrčao
na blagajnu. Dok se blagajnik spremao blokirati bestseler, podigao
sam pogled i ugledao još jedan primjerak Pagelsove knjige
koji je stajao na polici iza blagajnika. Usred procesa naplaćivanja
i dok mi je vrijeme za ukrcaj istjecalo, napokon sam raskrstio sa
svojom averzijom prema kvantnoj fizici i zamolio blagajnika da
doda i primjerak Kozmičkog koda.
Nakon što sam se ukrcao u zrakoplov, smirio sam se od
svog adrenalinom ispunjenog puta do knjižare, rješavao križaljku
i zatim napokon krenuo čitati Pagelsovu knjigu. Našao sam se
kako, iako sam se morao stalno vraćati natrag i ponovno čitati
određene odlomke, gutam stranicu za stranicom. Čitao sam je za
trajanja čitavog leta, tri sata za vrijeme presjedanja u Miamiju i dodatnih
pet sati leta do svog otočnog raja. Pagels me je potpuno opčinio!
Prije no što sam se ukrcao na avion u Chicagu, nisam imao
pojma da je kvantna fizika na bilo koji način relevantna za biologiju,
znanost o živim organizmima. Kada je avion stigao u Raj, bio
sam u stanju intelektualnog šoka. Shvatio sam da kvantna fizika
jest važna za biologiju i da biolozi, ignorirajući njezine zakone,
čine golemu znanstvenu pogrešku. Fizika je, naposljetku, temelj
svih znanosti, a mi biolozi ipak se oslanjamo na zastarjelu, mada
uredniju, njutnovsku verziju funkcioniranja svijeta. Držimo se
Newtonovog fizičkog svijeta i ignoriramo Einsteinov nevidljivi
kvantni svijet, u kojem je materija u stvari sačinjena od energije
i u kojem ne postoji apsolutno. Na atomskoj razini ne može se
sa sigurnošću reći čak ni da materija postoji; postoji samo kao
tendencija postojanja! Sva moja uvjerenja o biologiji i fizici bila
su ozbiljno poljuljana!
Gledano unatrag, meni i drugim biolozima trebalo je biti
očito da njutnovska fizika, elegantna i umirujuća za hiper-racionalne
znanstvenike kakva već jest, ne može pružiti cijelu istinu
o ljudskom tijelu, a kamoli o svemiru. Medicinska znanost
stalno napreduje, međutim živi organizmi se tvrdoglavo odbijaju
kvantificirati. Otkriće za otkrićem o mehanici kemijskih signala,
uključujući hormone, citokine (hormone koji upravljaju imunološkim
sustavom), faktore rasta i potiskivače tumora, ne može
objasniti paranormalne pojave. Spontana ozdravljenja, telepatija
i drugi psihički fenomeni, zapanjujuće sposobnosti poput ekstremne
snage i izdržljivosti, sposobnost da se hoda po užarenom
ugljenu a da se ne opeče, sposobnost akupunkture da ublaži bol
pomičući »CHI« po tijelu i mnogi drugi paranormalni fenomeni
prkose njutnovskoj biologiji.
Naravno, dok sam bio na Medicinskim fakultetima nisam
razmišljao ni o jednoj od tih stvari. Moji kolege i ja učili smo
svoje studente da odbacuju tvrdnje o ozdravljenjima pripisanim
akupunkturi, kiropraktici, masažnoj terapiji, molitvi i tako dalje.
U stvari, išli smo i dalje. Prokazivali smo te prakse kao šarlatanske
jer smo bili vezani za vjerovanje u staromodnu, njutnovsku
fiziku. Svi oblici liječenja koje sam maloprije spomenuo zasnovani
su na vjerovanju da energetska polja imaju utjecaj na našu
fiziologiju i naše zdravlje, te da njima upravljaju.

Vilajanur Ramačandran o umu


http://www.ted.com/talks/lang/scc/vilayanur_ramachandran_on_your_mind.html

VS Ramachandran: Živčane stanice koje su oblikovale civilizaciju


http://www.ted.com/talks/lang/scr/vs_ramachandran_the_neurons_that_shaped_civilization.html

ĆUTANJE


Niko nije sasvim obrazovan prije nego što nauči da ćuti. Horacije
Ma koliko čovjek dobro govori, kad previše govori on uvijek na kraju neku glupost kaže. Dikens
Smijemo se i smijaćemo se, jer je ozbiljnost uvijek bila prijateljica licemerja. Foskoto
Zlatno je pravilo da nema zlatnog pravila. Bernard Šo
Ko ne zna da se pretvara, ne zna ni da vlada. Luj XIV
Pred svima nama je samo jedan put: nije ga teško naći, ali je veoma teško održati se na njemu. Ostrovski
Prema velikim ljudima treba se odnositi kao prema vatri: ni suviše blizu, da se ne bismo oparili, ni suviše daleko da se ne bismo smrzli. Molnar
Dan hvali poslije zalaska sunca, mač poslije bitke, ženu poslije smrti, kolač poslije probanja, a psa uvijek. London
Javno isticanje svoje skromnosti najnepodnošljivija je od svih sujeta. Ostrovski
Fanatizam možemo iskorijeniti samo ako ga uspavamo. Klauzevic
Čovjek se loše smije drugima, ako ne umije da se smije samom sebi. Njumen
Ko ćuti, neka ga ne more brige: čovjek ostaje skriven pod jezikom. Gete

четвртак, 21. октобар 2010.

SAVJETI RIČARDA KARLSONA




Došao sam do saznanja da povremeno moram da podsjetim sebe, da se svrha života ne sastoji u tome da se završe svi poslovi, već u tome da treba uživati u svakom koraku duž životnog puta. Zapamtite, kada vas jednom ne bude bilo, biće i dalje nezavršenih poslova. I znate šta? Neko drugi će ih obaviti umjesto vas. I zato ne gubite vaše dragocjene trenutke žaleći zbog toga.

Ironično zvuči, ali kada obuzdate svoju slavoljubivost, pažnja koja vam je bila potrebna od drugih biva zamijenjena tihim unutrašnjim samopouzdanjem. A izvor tog novog psihičkog stanja krije se upravo u dopuštenju da i drugi budu uspješni i slavni.

Najveća želja ljudskog srca je da ga saslušaju i čuju. I oni koji nauče da slušaju najviše su voljeni i cijenjeni. Oni koji imaju naviku da ispravljaju druge, često su vrijeđani i izbjegavani.

Kada želite da promijenite nekoga to ne govori ništa o toj osobi – ali definiše vas kao nekoga kome je potrebno da bude kritičan.

Ako se probudite ujutru sa osjećajem zahvalnosti, veoma je teško, ustvari je nemoguće da osjećate bilo šta osim mira.

Nešto predivno počinje da se dešava sa jednostavnim shvatanjem da se životom, kao i automobilom, upravlja iz unutrašnjosti prema spolja a ne obrnuto. Ako se snažnije fokusirate na postizanje veće pomirenosti sa tim gdje ste, nego na zamisao gdje biste radije htjeli biti, počinjete da pronalazite mir istog trenutka – u sadašnjosti. Zatim, kako se krećete, upoznajete nove stvari i nove ljude, nosite taj osjećaj unutrašnjeg mira sa sobom. Apsolutno je tačno da «gdje god krenuli – tu ste i vi.»

Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi usredsređuju na mane ili probleme drugih jeste pokušaj da izbjegnu samoanalizu.

Ljudi sa kojima komunicirate biće opušteniji kada osjete da ih pažljivo slušate. Takođe ćete primjetiti koliko ćete opušteniji i vi biti kada prestanete da prekidate druge. Usporiće se vaš rad srca i puls, i počećete mnogo više da uživate u razgovorima nego da jurite kroz njih. Ovo je jednostavan način da postanete opušteniji i ispunjeniji ljubavlju.

Biti u pravu, braniti svoje stavove, zahtijeva ogromnu količinu mentalne energije i često nas otuđuje od ljudi. Ne treba da žrtvujete svoje najdublje filozofske istine ili najiskrenija osjećanja, ali od danas, dopustite da i drugi budu u pravu!

Da bismo pobijedili strah, najbolja strategija je da naučimo da vratimo našu pažnju na sadašnjost. Vježbajte da držite vašu pažnju u sadašnjem trenutku (ovdje i sada). Trud će vam se višestruko isplatiti.

Citati iz knjige “Ne gubite živce zbog malih stvari.” – Dr. Ričard Karlson

ISKRENA LJUBAV

U drevnoj Kini, oko 250 g.p.n.e. princ regiona Thing-Zda je trebao da bude krunisan za cara, no prema važećem zakonu trebao je prvo da se oženi. Kako je to značilo izabrati buduću caricu, princ je trebao da nađe mladu ženu kojoj je mogao apsolutno vjerovati. Prema savjetu mudrog čovjeka odlučio je da pozove sve mlade žene regiona s namjerom da nađe dostojnu kandidatkinju.
Stara žena, koja je služila u palati godinama, čula je za pripreme za ovo okupljanje i osjetila se veoma tužno jer je njena kćerka tajno bila zaljubljena u princa. Kada je stara žena stigla kući, rekla je svojoj kćerci i bila užasnuta kada je shvatila da njena kćerka ima namjeru ići u palatu.
Stara žena je bila očajna:
“Ali kćeri, šta ćeš ti tamo? Sve najbogatije i najljepše djevojke sa dvora će biti prisutne. To je besmislena ideja! Znam da patiš, ali ne pretvaraj tu patnju u ludilo.”
A kćerka joj odgovori:
“Moja draga majko, ja ne patim i sigurno nisam poludjela. Znam da neću biti izabrana, ali to je moja jedina šansa da provedem bar nekoliko trenutaka blizu princa i to me čini srećnom, iako znam da me poprilično drugačija sudbina čeka.”
Te noći, kada je mlada žena došla u palatu, sve najljepše žene su zaista bile tamo. Nosile su najljepšu odjeću i najljepši nakit i bile spremne uraditi sve da iskoriste priliku koja im se nudi. Okružen članovima dvora princ objavi izazov:
“Daću svakoj od vas sjemenku. Za šest mjeseci, mlada žena koja mi donese najljepši cvijet biće buduća carica Kine.”
Djevojka je uzela svoju sjemenku i posadila je u saksiju, a kako nije bila nešto posebno vješta u umjetnosti vrtlarstva, pripremila je zemlju sa velikim strpljenjem i nježnošću. Vjerovala je da će cvijet izrasti velik kao njena ljubav i nije se brinula za rezultat. Tri mjeseca su prošla, a nisu se pojavili izdanci. Mlada žena je pokušala sve, raspitivala se kod poljoprivrednika i seljake, koji su joj pokazali razne metode uzgoja ali su se sve pokazale bezuspješno. Svaki dan je osjećala da joj njen san izmiče iako je njena ljubav bila jaka kao i do tada. Napokon je isteklo šest mjeseci, a još uvijek ništa nije izraslo u posudi. Iako nije imala šta da pokaže, znala je koliko je truda posvetila tome tokom proteklog vremena, pa je rekla majci da će se vratiti u palatu u dogovoreno vrijeme.
Osjećala je da će ovo biti zadnji sastanak sa njenom istinskom ljubavi i ne bi ga propustila ni za šta na svijetu.
Dan objave je stigao. Djevojka se pojavila sa svojom saksijom bez biljke i vidjela da su sve ostale kandidatkinje postigle prekrasne rezultate. Svaka je od njh uzgojila cvijet sve ljepši od ljepšeg u različitim bojama i oblicima.
Napokon, dugoočekivani momenat je došao. Princ je ušao u prostoriju i proučio svaku kandidatkinju vrlo pažljivo. Nakon toga je objavio da je njegov izbor, njegova buduća žena, kineska carica, sluškinjina kćerka. Ostale djevojke su počele protestovati govoreći da je izabrao jedinu od njh koja nije uspjela uzgojiti biljku.
Tada je princ mirno objasnio smisao izazova:
“Ova mlada žena je jedina uzgojila cvijet koji je čini dostojnom carice: cvijet ISKRENOSTI. Sve sjemenje koje sam vam predao bilo je sterilno, i ništa nikada nije moglo iz njega da naraste.”

http://www.mudremisli.com/2010/10/iskrena-ljubav/

Елизабет Гилберт о неговању креативности


http://www.ted.com/talks/lang/scc/elizabeth_gilbert_on_genius.html

JEDI MOLI VOLI

Govori istinu, govori istinu, govori istinu. - Šeril Luiz Moler
(Osim kada pokušavaš da izvedeš hitnu imovinsku transakciju... - Elizabeth Gilbert)



TRI MITA ZAPADA







Ne bi nas trebalo iznenaditi što pogled na svijet koji izranja u posljednjih par decenija dovodi u pitanje mnogo od onoga što zapadnjačko društvo smatra istinitim. Pogledajmo koja su tri najveća mita na zapadu:
PRVI MIT -Čovječanstvo je dostiglo vrhunac razvoja.
Suosnivač Esalena (alternativni edukativni centar, posvećen istraživanju ljud-skog neostvarenog potencijala koji se krije s onu stranu mašte), Majkl Marfi, crpeći iz uporednih religijskih istraživanja, medicinske nauke, antropologije i sporta, iznio je izazovnu tvrdnju kako postoji veći broj naprednih nivoa ljud-skog razvoja. Dostigne li osoba te napredne nivoe duhovne zrelosti, počinju 
cvjetati nevjerovatne mogućnosti – ljubav, vitalnost, osobenost, svjesnost tijela, intuicija, opažaji, komunikacija i volja.
Prvi korak: spoznati kako te sposobnosti zaista postoje. Većina ljudi toga nije svjesna. Tada se, svjesnom namjerom, možemo koristiti s nekoliko metoda.

DRUGI MIT - Potpuno smo odvojeni jedni od drugih, od prirode i svemira.
Taj mit koji govori: »To se događa drugome, a ne meni«, odgovoran je za ratove, silovanje planete i za sve oblike i izraze ljudskih nepravdi. Naposljetku, koji bi čovjek zdravog razuma nanio bol drugome ako je svjestan kako je druga osoba dio njega sâmoga? Stan Grof, u svom istraživanju o nesvakidašnjim stanjima svijesti, sažima to mišljenje govoreći kako su »psiha i svijest svakoga od nas, u krajnjoj liniji, razmjerni ‘Svemu što jest’, budući da nema apsolutnih granica između tijela/ega i sveukupnosti postojanja.«
Medicina trećeg milenijuma, prema dr. Lariju Dosiju, u kojoj misli, stavovi i iscjeliteljske namjere jednog pojedinca mogu uticati na fiziologiju drugog (za razliku od prevladavajuće medicine uma itijela u drugom milienijumu) ima mnoštvo čvrstih dokaza u naučnim istraživanjima o iscjeljujućoj moći molitve. Prema poznatim načelima fizike i prema pogledu na svijet tradicionalne nauke, molitva ne može izazvati iscjeljenje. Velika količina dokaza, pak, govori da se to ipak događa.

TREĆI MIT - Tjelesni svijet jedini je koji postoji.
Vezana uz materijalizam, tradicionalna nauka pretpostavlja kako sve ono što se ne može izmjeriti, ispitati u laboratoriji ili proniknuti uz pomoć pet čula ili uz pomoć njihovih tehnoloških produžetaka jednostavno ne postoji. To »nije stvarno«. Posljedica toga jeste da se sveukupna stvarnost svela na fizičku stvarnost. Duhovne ili netjelesne dimenzije stvarnosti prognane su iz vidokruga.
To se sukobljava s »vječnom filozofijom«, onim filozofskim konsenzusom koji spaja različita razdoblja, religije, tradicije i kulture te koji opisuje različite, ali trajne dimenzije stvarnosti. Te dimenzije obuhvaćaju one od najgušćih i najmanje svjesnih – koje bismo nazvali »materijom« – do najrjeđih i najsvjesnijih, koje bismo nazvali duhovnim područjem.
Zanimljivo je kako o takvom proširenom i višedimenzionalnom obrascu stvarnosti govore kvantni teoretičari, kao što je Džek Skarfeti, koji opisuje nadsvjetlosna putovanja. Druge dimenzije stvarnosti koriste se kako bi objasnile putovanje koje se odvija brže od brzine svjetlosti – koja predstavlja konačno ograničenje brzine. Ili razmislite o radu legendarnog fizičara, Dejvida Boma, koji je govorio o eksplicitnom (tjelesnom) i implicitnom (netjelesnom) višedimenzionalnom obrascu stvarnosti. To nije puka teorija — eksperiment sproveden 1982. godine u Francuskoj pokazao je kako dvije kvantne čestice koje su jednom bile povezane ostaju na neki način povezane čak i ako su razdvojene ogromnim udaljenostima. Mijenja li se jedna čestica, istovremeno se mijenja i druga. Naučnici ne znaju kako se može odvijati to putovanje brže od brzine svjetlosti, iako neki teoretičari navode kako se ta povezanost odvija kroz prolaz koji vodi u više dimenzije.

U suštini, taj novi pogled na svijet zahtijeva da sebe, druge i sveukupnost života promatramo – ne očima malog zemaljskog ja koje živi u vremenu i rađa se u vremenu – nego očima duše, našeg Bića, istinskog Ja.
Rasel di Karlo