SAVJETI RIČARDA KARLSONA

Došao sam do saznanja da povremeno moram da podsjetim sebe, da se svrha života ne sastoji u tome da se završe svi poslovi, već u tome da treba uživati u svakom koraku duž životnog puta. Zapamtite, kada vas jednom ne bude bilo, biće i dalje nezavršenih poslova. I znate šta? Neko drugi će ih obaviti umjesto vas. I zato ne gubite vaše dragocjene trenutke žaleći zbog toga.

Ironično zvuči, ali kada obuzdate svoju slavoljubivost, pažnja koja vam je bila potrebna od drugih biva zamijenjena tihim unutrašnjim samopouzdanjem. A izvor tog novog psihičkog stanja krije se upravo u dopuštenju da i drugi budu uspješni i slavni.

Najveća želja ljudskog srca je da ga saslušaju i čuju. I oni koji nauče da slušaju najviše su voljeni i cijenjeni. Oni koji imaju naviku da ispravljaju druge, često su vrijeđani i izbjegavani.

Kada želite da promijenite nekoga to ne govori ništa o toj osobi – ali definiše vas kao nekoga kome je potrebno da bude kritičan.

Ako se probudite ujutru sa osjećajem zahvalnosti, veoma je teško, ustvari je nemoguće da osjećate bilo šta osim mira.

Nešto predivno počinje da se dešava sa jednostavnim shvatanjem da se životom, kao i automobilom, upravlja iz unutrašnjosti prema spolja a ne obrnuto. Ako se snažnije fokusirate na postizanje veće pomirenosti sa tim gdje ste, nego na zamisao gdje biste radije htjeli biti, počinjete da pronalazite mir istog trenutka – u sadašnjosti. Zatim, kako se krećete, upoznajete nove stvari i nove ljude, nosite taj osjećaj unutrašnjeg mira sa sobom. Apsolutno je tačno da «gdje god krenuli – tu ste i vi.»

Jedan od osnovnih razloga zašto se mnogi usredsređuju na mane ili probleme drugih jeste pokušaj da izbjegnu samoanalizu.

Ljudi sa kojima komunicirate biće opušteniji kada osjete da ih pažljivo slušate. Takođe ćete primjetiti koliko ćete opušteniji i vi biti kada prestanete da prekidate druge. Usporiće se vaš rad srca i puls, i počećete mnogo više da uživate u razgovorima nego da jurite kroz njih. Ovo je jednostavan način da postanete opušteniji i ispunjeniji ljubavlju.

Biti u pravu, braniti svoje stavove, zahtijeva ogromnu količinu mentalne energije i često nas otuđuje od ljudi. Ne treba da žrtvujete svoje najdublje filozofske istine ili najiskrenija osjećanja, ali od danas, dopustite da i drugi budu u pravu!

Da bismo pobijedili strah, najbolja strategija je da naučimo da vratimo našu pažnju na sadašnjost. Vježbajte da držite vašu pažnju u sadašnjem trenutku (ovdje i sada). Trud će vam se višestruko isplatiti.

Citati iz knjige “Ne gubite živce zbog malih stvari.” – Dr. Ričard Karlson

ISKRENA LJUBAV

U drevnoj Kini, oko 250 g.p.n.e. princ regiona Thing-Zda je trebao da bude krunisan za cara, no prema važećem zakonu trebao je prvo da se oženi. Kako je to značilo izabrati buduću caricu, princ je trebao da nađe mladu ženu kojoj je mogao apsolutno vjerovati. Prema savjetu mudrog čovjeka odlučio je da pozove sve mlade žene regiona s namjerom da nađe dostojnu kandidatkinju.

Stara žena, koja je služila u palati godinama, čula je za pripreme za ovo okupljanje i osjetila se veoma tužno jer je njena kćerka tajno bila zaljubljena u princa. Kada je stara žena stigla kući, rekla je svojoj kćerci i bila užasnuta kada je shvatila da njena kćerka ima namjeru ići u palatu.
Stara žena je bila očajna:
“Ali kćeri, šta ćeš ti tamo? Sve najbogatije i najljepše djevojke sa dvora će biti prisutne. To je besmislena ideja! Znam da patiš, ali ne pretvaraj tu patnju u ludilo.”
A kćerka joj odgovori:

“Moja draga majko, ja ne patim i sigurno nisam poludjela. Znam da neću biti izabrana, ali to je moja jedina šansa da provedem bar nekoliko trenutaka blizu princa i to me čini srećnom, iako znam da me poprilično drugačija sudbina čeka.”

Te noći, kada je mlada žena došla u palatu, sve najljepše žene su zaista bile tamo. Nosile su najljepšu odjeću i najljepši nakit i bile spremne uraditi sve da iskoriste priliku koja im se nudi. Okružen članovima dvora princ objavi izazov:
“Daću svakoj od vas sjemenku. Za šest mjeseci, mlada žena koja mi donese najljepši cvijet biće buduća carica Kine.”

Djevojka je uzela svoju sjemenku i posadila je u saksiju, a kako nije bila nešto posebno vješta u umjetnosti vrtlarstva, pripremila je zemlju sa velikim strpljenjem i nježnošću. Vjerovala je da će cvijet izrasti velik kao njena ljubav i nije se brinula za rezultat. Tri mjeseca su prošla, a nisu se pojavili izdanci. Mlada žena je pokušala sve, raspitivala se kod poljoprivrednika i seljake, koji su joj pokazali razne metode uzgoja ali su se sve pokazale bezuspješno. Svaki dan je osjećala da joj njen san izmiče iako je njena ljubav bila jaka kao i do tada. Napokon je isteklo šest mjeseci, a još uvijek ništa nije izraslo u posudi. Iako nije imala šta da pokaže, znala je koliko je truda posvetila tome tokom proteklog vremena, pa je rekla majci da će se vratiti u palatu u dogovoreno vrijeme.
Osjećala je da će ovo biti zadnji sastanak sa njenom istinskom ljubavi i ne bi ga propustila ni za šta na svijetu.

Dan objave je stigao. Djevojka se pojavila sa svojom saksijom bez biljke i vidjela da su sve ostale kandidatkinje postigle prekrasne rezultate. Svaka je od njh uzgojila cvijet sve ljepši od ljepšeg u različitim bojama i oblicima.
Napokon, dugoočekivani momenat je došao. Princ je ušao u prostoriju i proučio svaku kandidatkinju vrlo pažljivo. Nakon toga je objavio da je njegov izbor, njegova buduća žena, kineska carica, sluškinjina kćerka. Ostale djevojke su počele protestovati govoreći da je izabrao jedinu od njh koja nije uspjela uzgojiti biljku.

Tada je princ mirno objasnio smisao izazova:

“Ova mlada žena je jedina uzgojila cvijet koji je čini dostojnom carice: cvijet ISKRENOSTI. Sve sjemenje koje sam vam predao bilo je sterilno, i ništa nikada nije moglo iz njega da naraste.”

http://www.mudremisli.com/2010/10/iskrena-ljubav/

Елизабет Гилберт о неговању креативности

http://www.ted.com/talks/lang/scc/elizabeth_gilbert_on_genius.html

JEDI MOLI VOLI

Govori istinu, govori istinu, govori istinu. - Šeril Luiz Moler
(Osim kada pokušavaš da izvedeš hitnu imovinsku transakciju... - Elizabeth Gilbert)

TRI MITA ZAPADA

Ne bi nas trebalo iznenaditi što pogled na svijet koji izranja u posljednjih par decenija dovodi u pitanje mnogo od onoga što zapadnjačko društvo smatra istinitim. Pogledajmo koja su tri najveća mita na zapadu:

PRVI MIT -Čovječanstvo je dostiglo vrhunac razvoja.

Suosnivač Esalena (alternativni edukativni centar, posvećen istraživanju ljud-skog neostvarenog potencijala koji se krije s onu stranu mašte), Majkl Marfi, crpeći iz uporednih religijskih istraživanja, medicinske nauke, antropologije i sporta, iznio je izazovnu tvrdnju kako postoji veći broj naprednih nivoa ljud-skog razvoja. Dostigne li osoba te napredne nivoe duhovne zrelosti, počinju 
cvjetati nevjerovatne mogućnosti – ljubav, vitalnost, osobenost, svjesnost tijela, intuicija, opažaji, komunikacija i volja.

Prvi korak: spoznati kako te sposobnosti zaista postoje. Većina ljudi toga nije svjesna. Tada se, svjesnom namjerom, možemo koristiti s nekoliko metoda.

DRUGI MIT - Potpuno smo odvojeni jedni od drugih, od prirode i svemira.

Taj mit koji govori: »To se događa drugome, a ne meni«, odgovoran je za ratove, silovanje planete i za sve oblike i izraze ljudskih nepravdi. Naposljetku, koji bi čovjek zdravog razuma nanio bol drugome ako je svjestan kako je druga osoba dio njega sâmoga? Stan Grof, u svom istraživanju o nesvakidašnjim stanjima svijesti, sažima to mišljenje govoreći kako su »psiha i svijest svakoga od nas, u krajnjoj liniji, razmjerni ‘Svemu što jest’, budući da nema apsolutnih granica između tijela/ega i sveukupnosti postojanja.«

Medicina trećeg milenijuma, prema dr. Lariju Dosiju, u kojoj misli, stavovi i iscjeliteljske namjere jednog pojedinca mogu uticati na fiziologiju drugog (za razliku od prevladavajuće medicine uma itijela u drugom milienijumu) ima mnoštvo čvrstih dokaza u naučnim istraživanjima o iscjeljujućoj moći molitve. Prema poznatim načelima fizike i prema pogledu na svijet tradicionalne nauke, molitva ne može izazvati iscjeljenje. Velika količina dokaza, pak, govori da se to ipak događa.

TREĆI MIT - Tjelesni svijet jedini je koji postoji.

Vezana uz materijalizam, tradicionalna nauka pretpostavlja kako sve ono što se ne može izmjeriti, ispitati u laboratoriji ili proniknuti uz pomoć pet čula ili uz pomoć njihovih tehnoloških produžetaka jednostavno ne postoji. To »nije stvarno«. Posljedica toga jeste da se sveukupna stvarnost svela na fizičku stvarnost. Duhovne ili netjelesne dimenzije stvarnosti prognane su iz vidokruga.

To se sukobljava s »vječnom filozofijom«, onim filozofskim konsenzusom koji spaja različita razdoblja, religije, tradicije i kulture te koji opisuje različite, ali trajne dimenzije stvarnosti. Te dimenzije obuhvaćaju one od najgušćih i najmanje svjesnih – koje bismo nazvali »materijom« – do najrjeđih i najsvjesnijih, koje bismo nazvali duhovnim područjem.

Zanimljivo je kako o takvom proširenom i višedimenzionalnom obrascu stvarnosti govore kvantni teoretičari, kao što je Džek Skarfeti, koji opisuje nadsvjetlosna putovanja. Druge dimenzije stvarnosti koriste se kako bi objasnile putovanje koje se odvija brže od brzine svjetlosti – koja predstavlja konačno ograničenje brzine. Ili razmislite o radu legendarnog fizičara, Dejvida Boma, koji je govorio o eksplicitnom (tjelesnom) i implicitnom (netjelesnom) višedimenzionalnom obrascu stvarnosti. To nije puka teorija — eksperiment sproveden 1982. godine u Francuskoj pokazao je kako dvije kvantne čestice koje su jednom bile povezane ostaju na neki način povezane čak i ako su razdvojene ogromnim udaljenostima. Mijenja li se jedna čestica, istovremeno se mijenja i druga. Naučnici ne znaju kako se može odvijati to putovanje brže od brzine svjetlosti, iako neki teoretičari navode kako se ta povezanost odvija kroz prolaz koji vodi u više dimenzije.

U suštini, taj novi pogled na svijet zahtijeva da sebe, druge i sveukupnost života promatramo – ne očima malog zemaljskog ja koje živi u vremenu i rađa se u vremenu – nego očima duše, našeg Bića, istinskog Ja.

Rasel di Karlo

LICEMJERJE

Kad se žalimo da nam mnogi ljudi dosađuju i kradu vrijeme svojim posjetama i razgovorima i svojim traženjem savjeta ili usluga, mi to činimo samo napola iskreno. U stvari, jedino što mi žalimo to je: što nisu neki drugi i drugačiji ljudi. I ništa drugo. Andrić

Na ljudsko licemerje naići ćete na svakom pogrebu, pri svakom porođaju, na svakoj svadbi i u svakom intervjuu. Kišon

Onaj što svijet prekorijeva, od svijeta biva prekoren. Kipling 

Malograđanin voli da živi, ali utiske ne preživljava duboko. Gorki

http://www.mudremisli.com/2009/10/licemjerje/

MUDROSTI POZNATIH

Čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži. Man

Nesreća povećava naš smisao za prijateljstvo i ljubav. Novalis

Čovjek se može otuđiti od samoga sebe time što će mistifikovati i sebe i druge.  Lesing

Čast je nemoguće uzeti, može se samo izgubiti. Čehov

Izgleda da smo manje nesrećni ako nismo sami. Volter

Sve trepti samo u neizvjesnosti, nesreća sama po sebi nije ništa strašno, ali strašno je nemirno očekivanje i besplodno nadanje. Ivan Cankar

Bez suprotnosti nema napretka: to je zakon koji je civilizacija do sada slijedila. Marks

Kruna žalosti su sjećanja na srećnije stvari. Tenison

http://www.mudremisli.com/2009/10/mudrosti-poznatih/

Žestoki obračun Džejmsa Rendija sa prevarama vidovnjaka

http://www.ted.com/talks/lang/scc/james_randi.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 14.

Photo: Bhakar Banerji

Tajna života


Kao što ste saznali u ovom poglavlju, znanstvenici su nedavno
ostvarili velik napredak prema otkrivanju složenosti naizgled
jednostavne membrane. Međutim, čak su i prije dvadeset
godina glavne funkcije membrane ugrubo bile poznate. U stvari,
prije dvadeset godina došlo se do spoznaje kako bi razumijevanje
funkcioniranja membrane moglo promijeniti naš pogled na
život. Moj »eureka trenutak« nalikovao je dinamici prezasićenih
otopina u kemiji. Te otopine, koje izgledaju kao obična voda,
potpuno su zasićene otopljenom tvari. Toliko su zasićene da još
samo jedna kap otapala izaziva dramatičnu reakciju u kojoj se sve
otopljene tvari trenutačno sjedinjuju u ogromni kristal.
Godine 1985. živio sam u unajmljenoj kući na začinima prepunom
karipskom otoku Grenadi i predavao na još jednom »offshore«
Medicinskom fakultetu. Bilo je dva sata ujutro, a ja sam
bio budan i pregledavao godine bilješki o biologiji, kemiji i fizici
stanične membrane, pokušavajući shvatiti kako ona funkcionira
kao sustav za obradu podataka. Tada sam doživio trenutak spoznaje
koji me je preobrazio - ne u kristal, nego u membranski usmjerenog
biologa koji više nema isprika za pogreške u vlastitom životu.
U tim ranim jutarnjim satima redefinirao sam svoje shvaćanje
strukturalne organizacije membrane. Najprije sam promatrao
lizalicama slične fosfolipidne molekule i uočio da su posložene
u membrani poput vojnika postrojenih na paradi, savršeno
poravnato. Po definiciji, struktura čije su molekule posložene u
pravilnom, opetovanom uzorku određuje se kao kristal. Kristali
poznati većini ljudi su tvrdi i otporni minerali kao, na primjer,
dijamanti, rubini ili čak sol. Druga vrsta kristala posjeduje fluidniju
strukturu, iako molekule i dalje imaju uređeni uzorak. Neki
od poznatih primjera tekućih kristala su digitalni satovi i ekrani
prijenosnih računala.
Da bismo bolje razumjeli prirodu tekućih kristala vratimo
se vojnicima postrojenima na paradi. Kada vojnici koji stupaju
promjene smjer kretanja, oni zadržavaju organiziranu strukturu
unatoč tome što se svaki od njih kreće. Ponašaju se kao tekućina,
no ipak ne gube svoje kristalno uređenje. Membranske fosfolipidne
molekule ponašaju se na sličan način. Njihovo fluidno kristalno
uređenje membrani omogućava da dinamički mijenja svoj
oblik zadržavajući pri tome svoj integritet, što je nužno svojstvo
za gipku membransku barijeru. Tako sam definirajući tu značajku
membrane napisao: »Membrana je tekući kristal.«
...
»Membrana je poluvodič.«
Na kraju, želio sam u svoj opis uključiti dvije najčešće vr-
ste integralnih membranskih proteina. To su receptori i razred
efektora zvanih kanali, jer oni stanici omogućavaju krajnje važne
funkcije unošenja hranjivih i izbacivanja otpadnih tvari. Baš sam
htio napisati da membrana sadrži »receptore i kanale« kada sam
shvatio da je sinonim za receptor riječ "vrata". Tako sam umjesto
toga svoje pisanje dovršio riječima »membrana sadrži vrata i kanale.«
Zavalio sam se u svojoj stolici i pročitao svoj novi opis membrane:
»Membrana je tekuće-kristalni poluvodič s vratima i kanalima.
« U tom trenutku mi je sinula činjenica da sam nedavno
čuo ili pročitao identičnu frazu, međutim tog se trenutka nisam
mogao sjetiti gdje sam naišao na nju. Jedna stvar bila je sigurna;
to nije bilo u kontekstu biološke znanosti.
Ponovno sam se naslonio i moju pozornost privukao je ugao
radnog stola gdje je bio smješten moj novi Macintosh, moje prvo
računalo. Pokraj računala bio je primjerak jarko crvene knjige
s naslovom Razumijevanje vašeg mikroprocesora. Baš nedavno
sam u jednoj trgovini Radio Shacka kupio taj jednostavni vodič
u mekom uvezu. Zgrabio sam knjižicu i u uvodu pronašao definiciju
računalnog čipa: »Čip je kristalni poluvodič s vratima i kanalima.«
Prvih sekundu ili dvije bio sam zapanjen činjenicom da čip
i stanična membrana dijele istu tehničku definiciju. Nekoliko intenzivnih
sekundi potrošio sam uspoređujući i kontrastirajući
biološke membrane sa silikonskim poluvodičima. Zapanjio sam
se kada sam shvatio da identični karakter njihovih definicija nije
slučajnost. Stanična membrana doista je strukturalno i funkcionalno
ekvivalentna (homologna) silikonskom čipu!
Dvadeset godina kasnije jedan je australski istraživački konzorcij
pod vodstvom B. A. Cornella objavio članak u časopisu
Nature koji je potvrdio moju hipotezu da je stanična membrana
homologna računalnom čipu. [Cornell, et al., 1997.]
...
Činjenica da su stanična membrana i računalni čip homologni znači
da je i prikladno i poučno pokušati bolje proniknuti u funkcioniranje
stanice, uspoređujući je s osobnim računalom. Prva naročita spoznaja
koja dolazi iz takve vježbe je da su računala i stanice programabilni.
Druga neizbježna spoznaja je da se programer nalazi
izvan računala/stanice. Biološko ponašanje i aktivnost gena dinamički
su povezani s informacijama iz okoliša koje se učitavaju u stanicu.
Kada sam si u duhu predočio bio-računalo, shvatio sam da je
jezgra jednostavno memorijski disk, tvrdi pogon (hard drive) koji
sadrži DNK programe koji kodiraju proizvodnju proteina. Nazovimo
ga memorijski disk dvostruke spirale. U vaše kućno računalo
možete umetnuti takav memorijski disk koji sadrži mnogo
specijaliziranih programa kao što su programi za obradu teksta,
grafiku i tablične proračune. Nakon što učitate te programe u
aktivnu memoriju, možete izvaditi disk iz računala bez ometanja
rada programa. Kada odstranjivanjem jezgre stanice izvadite
memorijski disk dvostruke spirale, rad staničnog proteinskog
stroja se nastavlja jer su podaci koji su stvorili proteinski stroj
već učitani. Enukleirane jezgre imaju nevolja samo kada trebaju
genske programe koji se nalaze u izvađenom memorijskom disku
dvostruke zavojnice i koji služe za zamjenu starih ili proizvodnju
drukčijih proteina.
Ja sam obrazovan kao jezgreno-usmjeren biolog, jednako
kao što je Kopernik bio obrazovan kao geocentrični astronom,
i stoga je za mene bio udarac kada sam shvatio da jezgra unutar
koje se nalaze geni ne programira stanicu. Podaci se u stanicu/
računalo unose preko membranskih receptora koji predstavljaju
staničnu »tipkovnicu«. Receptori pobuđuju efektorske proteine
membrane, koji funkcioniraju kao središnja procesorska jedinica
(CPU - Central Processing Unit) stanice/računala. »CPU« efektorski
proteini pretvaraju okolišne informacije u bihevijoralni jezik biologije.
U tim ranim jutarnjim satima shvatio sam da, iako je biološka
misao još uvijek zaokupljena genetičkim determinizmom, avan-
garda staničnih istraživanja, koja ustrajno otkriva sve više pojedinosti
o čarobnoj membrani, priča potpuno drugačiju priču.
...
Mi upravljamo svojom biologijom, baš kao
što ja upravljam ovim računalnim programom za obradu teksta.
Mi posjedujemo sposobnost uređivanja podataka koje unosimo
u svoja bio-računala, potpuno jednako kao što ja mogu birati
riječi koje tipkam. Kada shvatimo kako integralni membranski
proteini upravljaju biologijom, prestajemo biti žrtve svojih gena i
postajemo gospodari vlastite sudbine.

MRŽNJA

Ja samog sebe držim za nesposobnog da mrzim bilo koje živo biće na zemlji. Na dugom putu discipline molitve prestao sam prije više od četrdeset godina da mrzim bilo koga. Ja znam da je to veliki zahtjev, ipak ga se pridržavam sa humanošću. 

Mahatma Gandi

Nema te mržnje koja je tako odvratna kao ljubav u stadijumu raspadanja. Svetislav Basara

U mržnji je strah. 

Niče

Mržnja je sa intelektualnog stajališta, vječita negacija, a posmatrana sa gledišta osjećanja, mržnja je oblik atrofije koji ubija sve osim same sebe. 

Ovidije

Sačuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom. Ako mrziš nekoga, ti ustvari mrziš nešto u toj osobi što je dio tebe samoga. Ono što nije dio nas ne može nas ni na koji način ni uznemiriti. 

Herman Hese

U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi. 

Ivo Andrić

Kada mrzim, oduzimam sebi nešto; kada volim, postajem bogatiji za ono što volim. Praštanje je ponovno nalaženje otuđene svojine – mržnja produženo samoubistvo. 

Fridrih Šiler

Strogost rađa strah, ali grubost rađa mržnju. 

Frensis Bejkon

Mrak ne može otjerati mrak; samo svjetlo to može. Mržnja ne može otjerati mržnju; samo ljubav to može. 

Martin Luter King 

http://www.mudremisli.com/2009/10/mrznja/

NEPOTREBNO STARENJE

U ovom svijetu ništa nije sigurno osim smrti i poreza. Bendžamin Frenklin 

Kako ljudi postaju stariji, njihovi pogledi na život često postaju negativni. Njihove nade i snovi padnu u vodu. Kako stare, konstantno gube kapacitet da iskuse radosti koje nudi život. Njihova očekivanja od života konstantno se smanjuju dok smrt postaje sve neizbježnijom. Na sreću, to ne mora nužno biti tako.

Za većinu ljudi životna zadovoljstva nepotrebno nestanu sa godinama. Bezrazložno se predaju mitu po kojem stariji ljudi trebaju žrtvovati sebe, svoje karijere i živote kako bi ‘napravili mjesta za mlađe’. Sa takvom predajom, čovjekova sreća tamni.

Istina je suprotna: sva produktivna ljudska bića mogu iskusiti konstantno povećanu sreću i kvalitet života sa godinama na način da povećavaju svoje znanje, rast i iskustvo. Zanemarujući čovjekovu odgovornost za postizanjem sreće, ljudi dopuštaju da njihova budućnost krene nizbrdo. Kao rezultat toga njihov život postaje neispunjen. Samim time, uzbuđujući potencijal života, kojeg svako osjeti u nekom periodu svog života (obično u djetinjstvu) također blijedi. Prekid psihičkog rasta je jedinstveni ljudskih fenomen koji uključuje prekid psihološkog rasta i stagnaciju ljudske psihe, često i u mlađoj dobi – ponekad i prije nego ljudsko tijelo dosegne zrelost.

Suprotno popularnom mišljenju, za razliku od tijela ljudska psiha nema kapacitet starenja. Ona nikada ne treba prestati rasti. Prepustiti svoju psihu odumiranju ili težiti ka njenom rastu uvijek predstavlja dobrovoljni izbor svakog pojedinca.

http://www.mudremisli.com/2009/10/nepotrebno-staranje/

MISLITE POZITIVNO

Da bi postigli velike stvari morate ne samo djelovati nego i sanjati; ne samo planirati nego i vjerovati.

Anatol Frans

Objektivni strah je koristan mehanizam zaštite. Suprotno tome, iracionalni strah je destruktivan jer sprečava osobu na preduzimanje akcije. Na sreću, paralizirajući efekt iracionalnog straha može biti prevladan sa direktnim, svjesnim trudom.

Na primjer, preduzmete li racionalnu akciju koje se bojite (iako stvarne opasnosti nema), taj će strah nestati. Iracionalni strah može stvoriti neaktivnost koja sprečava inače vrijedne, produktivne ljude da razvijaju blagostanje i sreću. Neustrašivi život je emocionalno i finansijski najisplatljivija karakterna crta koju poštena, produktivna osoba može razviti.

Optimizam je još jedna ljudska osobina koja uvijek donosi dobre rezultate. Jeste li ikad doživjeli da pesimist napravi nešto uistinu dobro? Osim toga, niko sebe ne naziva pesimistom. Pesimisti sebe uvijek zovu realistima.

Optimizam predstavlja samoodbranu, na realnosti bazirano vjerovanje kako su naše sposobnosti jače od prepreka koje bi nas mogle nadvladati. Upravo je to stvar koja se traži da bi se obavio težak zadatak. Kako uopšte možete uspjeti ako ne mislite da možete napraviti ono što je, kako se pretpostavlja, neizvodljivo? Kako u sportu tako i u životu, vrhunski igrači su uvijek uvjereni da mogu biti junaci, čak i ako o tome ne viču na sva usta. I to se vidi. Iz takvih ljudi zrači osjećaj samopouzdanja.

Nemojte dopustiti da se u vama ugasi optimizam. On je neuporedivo produktivniji od pesimizma.

http://www.mudremisli.com/2009/10/mislite-pozitivno/

Stiven Kauli: Fuzija predstavlja budućnost energije

http://www.ted.com/talks/lang/scc/steven_cowley_fusion_is_energy_s_future.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 13.

Photo: Bhaskar Banerji

Kako funkcionira mozak

Jednom kada sam shvatio kako funkcioniraju integralni
membranski proteini, morao sam zaključiti da stanično djelovanje
prvenstveno oblikuje interakcija s okolišem, a ne genetski kod stanice.
Nema dvojbe da su DNK nacrti pohranjeni u jezgri izuzetne molekule,
akumulirane u preko tri milijarde godina evolucije. No ipak,
koliko god da su ti DNK nacrti izuzetni, oni ne »upravljaju« funkcioniranjem
stanice. Logično, geni ne mogu pretprogramirati život
stanice ili organizma, jer opstanak stanice ovisi o njezinoj sposobnosti
da se dinamički prilagođava stalno promjenjivom okolišu.
Membranina funkcija »inteligentnog« međudjelovanja s
okolišem da bi se proizvelo ponašanje čini je pravim mozgom
stanice. Podvrgnimo membranu istom testu za »mozak« stanice
kojem smo bili podvrgli jezgru. Uništite li njezinu membranu,
stanica će umrijeti baš kao što biste vi umrli da vam se odstrani
mozak. Čak i ako membranu ostavite na mjestu, uništavanjem
samo njezinih receptorskih proteina, što se u laboratoriju lako
može učiniti s probavnim enzimima, stanica pada u »komu«. U
komi je jer više ne prima signale iz okoliša koji su neophodni
za djelovanje stanice. Stanica pada u komu i kada se receptorski
proteini u membrani ostave nedirnutima, a njezini efektorski
proteini imobiliziraju.
Da bi pokazivala »inteligentno« ponašanje, stanici je potrebna
funkcionalna membrana koja posjeduje i receptorske (svjesnost)
i efektorske (djelovanje) proteine. Ti proteinski sustavi su
temeljne jedinice stanične inteligencije. Tehnički ih se može nazvati
jedinicama »percepcije«. Definicija percepcije je »svjesnost
elemenata iz okoliša pomoću fizičkog osjeta.« Prvi dio definicije
opisuje funkciju receptorskih integralnih membranskih proteina.
Drugi dio definicije, stvaranje »fizičkog osjeta«, sažima ulogu
efektorskih proteina.
Proučavajući te osnovne jedinice percepcije, upustili smo se
u ultimativnu redukcionističku vježbu i sveli stanicu na njezine
sastavne dijelove. U tom pogledu važno je istaknuti da se svakog
trenutka u staničnoj membrani nalazi do nekoliko stotina tisuća
takvih prekidača. Stoga se ponašanje stanice ne može odrediti na
temelju proučavanja jednog prekidača. Ponašanje stanice može
se razumjeti jedino uzimanjem u obzir svih njih u bilo kojem
trenutku. To je holistički - a ne redukcionistički - pristup koji ću
razložiti u sljedećem poglavlju.
Na staničnoj razini priča o evoluciji uveliko je priča o maksimiranju
broja jedinica »inteligencije«, membranskih receptorskih
i efektorskih proteina. Stanice postaju pametnije s djelotvornijom
upotrebom vanjske površine svoje membrane i povećavanjem
površine membrane tako da se u nju može smjestiti više integralnih
membranskih proteina. U primitivnim prokariotskim organizmima
integralni membranski proteini provode sve njihove
osnovne fiziološke funkcije, uključujući probavu, disanje i izlu-
čivanje. U kasnijim stadijima evolucije dijelovi membrane koji
obavljaju te fiziološke funkcije sele se prema unutra, oblikujući
membranozne organele koji su karakteristični za eukariotsku
citoplazmu. Tako se površina membrane oslobađa za veći broj
percepcijskih integralnih membranskih proteina. Osim toga, eukariot
je tisuću puta veći od prokariota što rezultira ogromnim
povećanjem membranske površine, to jest s mnogo više prostora
za integralne membranske proteine. Krajnji rezultat je više svjesnosti,
što za sobom povlači veći stupanj preživljavanja.
Tijekom evolucije površina stanične membrane se povećavala,
međutim postoji fizičko ograničenje tog povećanja. U jednom
trenutku tanka stanična membrana postala je preslaba da drži na
okupu veću masu citoplazme. Zamislite što se događa kada balon
napunite vodom. Sve dok balon nije prepunjen, dovoljno je čvrst
i može se prenositi. Međutim, premašite li količinu vode koju
može primiti, balon će lako puknuti a njegov sadržaj će se izliti.
Isto tako bi i membrana s previše citoplazme neizbježno pukla.
Kada je stanična membrana dosegla tu kritičnu veličinu, evolucija
pojedinačne stanice dosegla je svoj limit. Zato su pojedinačne
stanice bile jedini organizmi na ovom planetu tijekom prvih tri
milijarde godina evolucije. To se promijenilo tek kada su stanice
iznašle nov način za stjecanje veće svjesnosti. Ne bi li postale
pametnije, stanice su se počele udruživati s drugim stanicama i
stvarati višestanične zajednice koje su im omogućivale da dijele
svoju svjesnost, kao što sam objasnio u prvom poglavlju.
Da ponovim: funkcije koje su pojedinačnoj stanici potrebne
da prežive iste su funkcije koje za preživljavanje treba imati
zajednica stanica. Međutim, kada su počele tvoriti višestanične
organizme stanice su se počele specijalizirati. U višestaničnim
zajednicama postoji podjela rada. Ta je podjela vidljiva kod tkiva
i organa koji obavljaju specijalizirane funkcije. Na primjer, u pojedinačnoj
stanici za disanje se brinu mitohondriji. U višestaničnom
organizmu, mitohondrijski ekvivalent za disanje su milijarde
specijaliziranih stanica koje tvore pluća. Evo još jednog primjera:
u pojedinačnoj stanici kretanje nastaje interakcijom citoplazmatskih
proteina zvanih aktin i miozin. U višestaničnom organizmu
posao proizvodnje motorike obavljaju zajednice specijaliziranih
mišićnih stanica od kojih je svaka obdarena golemim količinama
proteina aktin i miozin.

Ponavljam ove podatke iz prvog poglavlja jer želim naglasiti

da su, iako je posao membrane pojedinačne stanice da bude
svjesna okoliša i proizvodi prikladne odgovore na taj okoliš, u
našem tijelu te funkcije preuzele specijalizirane skupine stanica
koje nazivamo živčani sustav.
Premda smo prešli dug put od jednostaničnih organizama,
moje je mišljenje, kao što sam već spomenuo, da je proučavanje
pojedinačnih stanica zahvalan način za učenje o kompliciranim
višestaničnim organizmima. Čak će i najsloženiji ljudski organ,
mozak, spremnije otkriti svoje tajne kada se što je više moguće
upoznamo s membranom, koja je stanični ekvivalent mozga.