MISLITE POZITIVNO

Da bi postigli velike stvari morate ne samo djelovati nego i sanjati; ne samo planirati nego i vjerovati.

Anatol Frans

Objektivni strah je koristan mehanizam zaštite. Suprotno tome, iracionalni strah je destruktivan jer sprečava osobu na preduzimanje akcije. Na sreću, paralizirajući efekt iracionalnog straha može biti prevladan sa direktnim, svjesnim trudom.

Na primjer, preduzmete li racionalnu akciju koje se bojite (iako stvarne opasnosti nema), taj će strah nestati. Iracionalni strah može stvoriti neaktivnost koja sprečava inače vrijedne, produktivne ljude da razvijaju blagostanje i sreću. Neustrašivi život je emocionalno i finansijski najisplatljivija karakterna crta koju poštena, produktivna osoba može razviti.

Optimizam je još jedna ljudska osobina koja uvijek donosi dobre rezultate. Jeste li ikad doživjeli da pesimist napravi nešto uistinu dobro? Osim toga, niko sebe ne naziva pesimistom. Pesimisti sebe uvijek zovu realistima.

Optimizam predstavlja samoodbranu, na realnosti bazirano vjerovanje kako su naše sposobnosti jače od prepreka koje bi nas mogle nadvladati. Upravo je to stvar koja se traži da bi se obavio težak zadatak. Kako uopšte možete uspjeti ako ne mislite da možete napraviti ono što je, kako se pretpostavlja, neizvodljivo? Kako u sportu tako i u životu, vrhunski igrači su uvijek uvjereni da mogu biti junaci, čak i ako o tome ne viču na sva usta. I to se vidi. Iz takvih ljudi zrači osjećaj samopouzdanja.

Nemojte dopustiti da se u vama ugasi optimizam. On je neuporedivo produktivniji od pesimizma.

http://www.mudremisli.com/2009/10/mislite-pozitivno/

Stiven Kauli: Fuzija predstavlja budućnost energije

http://www.ted.com/talks/lang/scc/steven_cowley_fusion_is_energy_s_future.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 13.

Photo: Bhaskar Banerji

Kako funkcionira mozak

Jednom kada sam shvatio kako funkcioniraju integralni
membranski proteini, morao sam zaključiti da stanično djelovanje
prvenstveno oblikuje interakcija s okolišem, a ne genetski kod stanice.
Nema dvojbe da su DNK nacrti pohranjeni u jezgri izuzetne molekule,
akumulirane u preko tri milijarde godina evolucije. No ipak,
koliko god da su ti DNK nacrti izuzetni, oni ne »upravljaju« funkcioniranjem
stanice. Logično, geni ne mogu pretprogramirati život
stanice ili organizma, jer opstanak stanice ovisi o njezinoj sposobnosti
da se dinamički prilagođava stalno promjenjivom okolišu.
Membranina funkcija »inteligentnog« međudjelovanja s
okolišem da bi se proizvelo ponašanje čini je pravim mozgom
stanice. Podvrgnimo membranu istom testu za »mozak« stanice
kojem smo bili podvrgli jezgru. Uništite li njezinu membranu,
stanica će umrijeti baš kao što biste vi umrli da vam se odstrani
mozak. Čak i ako membranu ostavite na mjestu, uništavanjem
samo njezinih receptorskih proteina, što se u laboratoriju lako
može učiniti s probavnim enzimima, stanica pada u »komu«. U
komi je jer više ne prima signale iz okoliša koji su neophodni
za djelovanje stanice. Stanica pada u komu i kada se receptorski
proteini u membrani ostave nedirnutima, a njezini efektorski
proteini imobiliziraju.
Da bi pokazivala »inteligentno« ponašanje, stanici je potrebna
funkcionalna membrana koja posjeduje i receptorske (svjesnost)
i efektorske (djelovanje) proteine. Ti proteinski sustavi su
temeljne jedinice stanične inteligencije. Tehnički ih se može nazvati
jedinicama »percepcije«. Definicija percepcije je »svjesnost
elemenata iz okoliša pomoću fizičkog osjeta.« Prvi dio definicije
opisuje funkciju receptorskih integralnih membranskih proteina.
Drugi dio definicije, stvaranje »fizičkog osjeta«, sažima ulogu
efektorskih proteina.
Proučavajući te osnovne jedinice percepcije, upustili smo se
u ultimativnu redukcionističku vježbu i sveli stanicu na njezine
sastavne dijelove. U tom pogledu važno je istaknuti da se svakog
trenutka u staničnoj membrani nalazi do nekoliko stotina tisuća
takvih prekidača. Stoga se ponašanje stanice ne može odrediti na
temelju proučavanja jednog prekidača. Ponašanje stanice može
se razumjeti jedino uzimanjem u obzir svih njih u bilo kojem
trenutku. To je holistički - a ne redukcionistički - pristup koji ću
razložiti u sljedećem poglavlju.
Na staničnoj razini priča o evoluciji uveliko je priča o maksimiranju
broja jedinica »inteligencije«, membranskih receptorskih
i efektorskih proteina. Stanice postaju pametnije s djelotvornijom
upotrebom vanjske površine svoje membrane i povećavanjem
površine membrane tako da se u nju može smjestiti više integralnih
membranskih proteina. U primitivnim prokariotskim organizmima
integralni membranski proteini provode sve njihove
osnovne fiziološke funkcije, uključujući probavu, disanje i izlu-
čivanje. U kasnijim stadijima evolucije dijelovi membrane koji
obavljaju te fiziološke funkcije sele se prema unutra, oblikujući
membranozne organele koji su karakteristični za eukariotsku
citoplazmu. Tako se površina membrane oslobađa za veći broj
percepcijskih integralnih membranskih proteina. Osim toga, eukariot
je tisuću puta veći od prokariota što rezultira ogromnim
povećanjem membranske površine, to jest s mnogo više prostora
za integralne membranske proteine. Krajnji rezultat je više svjesnosti,
što za sobom povlači veći stupanj preživljavanja.
Tijekom evolucije površina stanične membrane se povećavala,
međutim postoji fizičko ograničenje tog povećanja. U jednom
trenutku tanka stanična membrana postala je preslaba da drži na
okupu veću masu citoplazme. Zamislite što se događa kada balon
napunite vodom. Sve dok balon nije prepunjen, dovoljno je čvrst
i može se prenositi. Međutim, premašite li količinu vode koju
može primiti, balon će lako puknuti a njegov sadržaj će se izliti.
Isto tako bi i membrana s previše citoplazme neizbježno pukla.
Kada je stanična membrana dosegla tu kritičnu veličinu, evolucija
pojedinačne stanice dosegla je svoj limit. Zato su pojedinačne
stanice bile jedini organizmi na ovom planetu tijekom prvih tri
milijarde godina evolucije. To se promijenilo tek kada su stanice
iznašle nov način za stjecanje veće svjesnosti. Ne bi li postale
pametnije, stanice su se počele udruživati s drugim stanicama i
stvarati višestanične zajednice koje su im omogućivale da dijele
svoju svjesnost, kao što sam objasnio u prvom poglavlju.
Da ponovim: funkcije koje su pojedinačnoj stanici potrebne
da prežive iste su funkcije koje za preživljavanje treba imati
zajednica stanica. Međutim, kada su počele tvoriti višestanične
organizme stanice su se počele specijalizirati. U višestaničnim
zajednicama postoji podjela rada. Ta je podjela vidljiva kod tkiva
i organa koji obavljaju specijalizirane funkcije. Na primjer, u pojedinačnoj
stanici za disanje se brinu mitohondriji. U višestaničnom
organizmu, mitohondrijski ekvivalent za disanje su milijarde
specijaliziranih stanica koje tvore pluća. Evo još jednog primjera:
u pojedinačnoj stanici kretanje nastaje interakcijom citoplazmatskih
proteina zvanih aktin i miozin. U višestaničnom organizmu
posao proizvodnje motorike obavljaju zajednice specijaliziranih
mišićnih stanica od kojih je svaka obdarena golemim količinama
proteina aktin i miozin.

Ponavljam ove podatke iz prvog poglavlja jer želim naglasiti

da su, iako je posao membrane pojedinačne stanice da bude
svjesna okoliša i proizvodi prikladne odgovore na taj okoliš, u
našem tijelu te funkcije preuzele specijalizirane skupine stanica
koje nazivamo živčani sustav.
Premda smo prešli dug put od jednostaničnih organizama,
moje je mišljenje, kao što sam već spomenuo, da je proučavanje
pojedinačnih stanica zahvalan način za učenje o kompliciranim
višestaničnim organizmima. Čak će i najsloženiji ljudski organ,
mozak, spremnije otkriti svoje tajne kada se što je više moguće
upoznamo s membranom, koja je stanični ekvivalent mozga.

DOSTOJEVSKI

Oni koji znaju govoriti – govore kratko.

Nikad ništa ne preduzimajte dok vas drži bijes.

Čovjek je nesrećan zato što ne zna da je srećan.

Ako hoćeš da te drugi poštuju, poštuj samoga sebe.

Bolje je ostati na cjedilu nego biti procijeđen.

Tvrdim vam da je pretjerana svjesnost bolest.
Prava, potpuna bolest.

Tajna čovjekovog života nije u tome da samo živi,
već u tome zašto živi.

Svi pravi radnici i trudbenici zato i jesu radni jer su
tupi i ograničeni. Kako da se to objasni? Evo kako:
oni u svojoj ograničenosti drže najbliže i sporedne
uzroke za glavne i tako se brže i lakše od drugih
uvjeravaju da su našli nepromjenljivu osnovu,
snagu svog rada , pa se i smiruju.

Kod nekih ljudi, koji inače nježno i fino osjećaju javlja se katkad
nekakvo uporstvo, nekakvo stidljivo ustezanje da se otkrivaju i da
čak i svome najmilijem ukazuju nježnost, ne samo pred drugima
no čak i nasamo; nasamo još više. Samo neki put izbija iz njih
milošta, i izbija tim žešće i tim neobuzdanije što je duže bila
zadržavana.

Glupan koji je postao svjestan da je glupan, nije više glupan.

http://www.mudremisli.com/2009/10/dostojevski/

OBAZRIVOST

Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju. Andrić

Ne pij ništa dok ne pogledaš, ne potpisuj ništa dok ne pročitaš. M. Fišer

Ne jedi do sitosti, ne pij do iznemoglosti. Frenklin

Svi veliki su skromni. Lesing

Skromni ne govore o svojim zaslugama. Kolmen

Najveći prijatelj istine je vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost. Kolton

Ko se čuva razočaranja, sakriva se pred životom. Habe

Dok si mlad, uživaš, a kad postaneš svjestan, već si star. Renar

Mnoge ljude smatraju mudracima samo zato jer ćute. Šekspir

Bol se svlada strpljivošću. Latinska poslovica

SEDAM IZVORA STRESA

Postoji sedam izvora stresa i negativnih emocija. Ovih sedam stresora uzrokuju vjerovatno 95%, pa možda čak i 99% nesrećá koje ste ikad doživjeli. Kada jednom budete naučili da ih prepoznate, i da izađete na kraj sa njima, osjećaćete se bolje, optimističnije i vedrije u svemu što budete radili. Osjetićete da ste ponovo počeli da kontrolišete svoj život.

1. BRIGA – Prvi i najveći uzrok stresa je BRIGA. Briga je dugotrajan oblik straha prouzrokovan neodlučnošću. Često ljudi nauče da brinu od jednog od svojih roditelja i, ponavljajući obrazac tog zabrinutog ponašanja, postaju hronično zabrinuti. Oni se stalno brinu zbog nečega, gotovo sve vrijeme. A briga bilo koje vrste polako utiče na opadanje imuniteta i čini vas podložnim svim vrstama bolesti, od prehlade i gripa pa do infekcija i smrtonosnih oboljenja. Vaša sposobnost da prestanete da brinete predstavlja polaznu tačku u pogledu toga da zauzmete jedan zdrav, uravnotežen stav da bi vam sve ono što radite pružalo daleko više zadovoljstva.

2. SMISAO I SVRHA – Drugi uzrok stresa leži u nepostojanju smisla i svrhe u životu. Jednom riječju neimanje jasnih ciljeva kojima čovjek treba da teži. U poslu je glavni izvor stresa slaba organizacija vremena, koja je uvijek prouzrokovana nejasnim ciljevima i prioritetima. Ne možete izvanredno i efikasno planirati svoje vrijeme ako niste sigurni šta je to što želite da ostvarite. Vaš um je osmišljen na takav način da se osjećate zadovoljni sobom samo onda kada radite na tome da ostvarite nešto što vam je važno u životu.

3. NEDOVRŠEN RAD – Svako od nas osjeća “neodoljivu potrebu za tim da završi započeto” ili “težnju ka tome da završi posao”. Osjećamo se srećnim i zadovoljnim kada završimo posao, ili kada postignemo cilj. A nesrećni smo i pod stresom se nalazimo onda kada nešto ostavimo nedovršeno ili neurađeno. Započinjanje rada na nečemu što potom ostane nedovršeno, ili samo djelimično obavljeno, može da prouzrokuje kod vas veliki stres. Čak i to da posmatrate nekoga ko nešto započne, po to ne dovrši, predstvalja stres.
Odugovlačenje je najrasprostanjeniji primjer nedovršenog rada. Kad god odugovlačite, posebno važne zadatke, vi doživljavate stres. I što je važniji zadatak ili odgovornost, to dožviljavate veći stres i više gubite svoj duševni mir. Ovaj stres se na kraju manifestuje na psihičkom planu u vidu nesanice, negativnih emocije i lakog uzrujavanja.

4. STRAH OD NEUSPJEHA – Ovaj strah se obično manifestuje kroz neodlučnost, zabrinutost i brigu. Strah od neuspjeha je uslovna reakcija naučena u djetinjstvu. Svako se u izvjesnoj mjeri pribojava nekih stvari. Strah vas čini opreznim, što je dobro kada ste umjereni u tome. Ali onda kada strah od neuspjeha isuviše uzme maha, on može postati glavna prepreka na putu ka vašem uspjehu i sreći. Kada se suočite sa strahovima i krenete ka njima, oni počnu da iščezavaju i da se smanjuju. Ali kada uzmičete od osobe ili situacije koje se bojite, strah biva sve veći i veći sve dotle dok ne počne u potpunosti da dominira vašim životom.

5. STRAH OD ODBACIVANJA – Ovaj strah se javlja kada vam je previše stalo do toga da dobijete potvrdu od drugih ljudi. Strah od odbacivanja se obično nauči veoma rano u djetinjstvu kao posljedica obrasca ponašanja u okviru kojeg roditelji djetetu “uslovljavaju ljubav.”

6. PORICANJE – Poricanje leži u samom jezgru stresa, nesreće i psihosomatskih bolesti. Poricanje je postupak osobe koja odbija da se suoči sa neprijatnom stvarnošću. Do toga dolazi onda kada ne želite da priznate da postoji neko područje života u kojem trpite neuspjehe. Tada pribjegavate tome da sve to odbijate da vidite i pretvarate se kao da je sve u redu. Međutim, ono što se u psihi nagomilava – ispoljava tijelo. Kada dovoljno dugo odbijate da vidite činjenice, to počinje da se manifestuje na fizičkom planu. Poricanje dijela stvarnosti pokreće nesanicu, glavobolje, probleme sa varenjem, depresiju, izlive bijesa i često grozničave aktivnosti.

7. BIJES – Bijes je možda najdestruktivnija od svih emocija. Izlivi bijesa mogu da uzrokuju srčani napad, moždane udare, rasprsnu krvne sudove, izazovu čir, migrene, astmu i kožna oboljenja svih vrsta. Nekontrolisani bijes uništava brakove i veze, uništava ličnosti djece u razvoju, doprinosi gubitku posla i karijere i predstavlja izvor više nesreća nego bilo koja druga emocija.

http://www.mudremisli.com/2010/10/sedam-izvora-stresa/

10 SAVJETA NORMANA VINSENTA PILA

Svako može postići sve što zaista želi i uvjeriti svoj 
um u to. Svi smo mi sposobni za veće stvari nego
što mislimo.

***

Fokusiraj se na danas

Ne nosi sutra sa sobom u krevet.

Isplaniraj svoje aktivnosti i uradi sve što možeš
danas, bez odlaganja.

Nemoj nositi svijet na svojim plećima

Riješi se fiks ideje da si Atlas koji nosi svijet na
svojim plećima. Svijet će se i bez tebe nastaviti
okretati. Ne doživljavaj sebe preozbiljno.

Iznenadiće te rezultat ako prepreke pogledaš direktno u oči

Prihvati da su ti prepreke na putu i učini nešto da ih otkloniš. Kad počneš da ih otklanjaš shvatićeš da uopšte nisu tako teške.

Pronaći ćeš odgovor na pitanje kako nešto uraditi, ukoliko se prestaneš opterećivati pitanjem: ali, šta ako? Umjesto toga, počni rješavati probleme bez odlaganja.

Da bi prevazišao problem moraš ga razumjeti

Razumijevanje kako stvari funkcionišu doprinosi prevazilaženju svake situacije, bez obzira kako misteriozna ili nesavladiva izgledala. Ako ne znaš kako pronaći rješenje posveti se istraživanju kako su to uspješni ljudi radili, pitaj druge, pronađi svoj autentični način…

Očekuj da dobiješ šta očekuješ

Nikakve činjenice nisu toliko važne kao naš odnos prema njima jer to određuje naš uspjeh ili neuspjeh. Način na koji razmišljaš o nečemu može te poraziti prije nego što i pokušaš da išta uradiš u vezi s tim. Preplaviće te činjenice jer misliš da je tako. Stoga, vjeruj da je moguće riješiti tvoj problem. Nevjerovatne stvari se dešavaju onima koji vjeruju. Vjeruj da ćeš dobiti odgovor.

Pokušaj pronaći ljepšu stranu problema

Svaki problem ima u sebi sjeme rješenja. Ako nemaš probleme, nećeš dobiti ni sjeme rješenja.Problemi su za mozak ono što je vježba za mišiće. Oni ga učvršćuju.

Obrati pažnju na svoj vokabular

Obrati pažnju kako govoriš ukoliko želiš da razviješ stanje duhovnog mira. Počni svaki dan potvrđivanjem smirujućih i zadovoljnih osjećanja i dani će ti biti ugodni i uspješni. Nikad ne govori o porazu. Koristi riječi kao što su nada, uvjerenje, vjera, pobjeda.

Ne žuri

Da bi išao brzo, veslaj sporo. Brzina je privlačna, ali ako suviše brzo veslaš čamac ti se možda prevrne. Korisnije je i efektivnije ići sporije, ali sigurno.

Osmisli najkorisnije navike razmišljanja

Naša sreća zavisi od navika koje naš um uzgaja. Stoga svakodnevno vježbaj srećne misli. Čovjek postaje ono o čemu najviše razmišlja. Razvij naviku sreće i život će ti postati uživanje.

Ne uči samo iz svojih grešaka

Svi smo čuli da moramo učiti na svojim greškama, ali ja mislim da je važnije da učimo na svojim uspjesima. Ako učiš samo na svojim promašajima, učićeš samo o greškama. Sagledaj ono što si uradio ispravno jer je mnogo lakše ponoviti ono što je dovelo do uspješnog rezultata.

Norman Vinsent Pil

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 12.

Photo: Bhaskar Banerji

Poglavlje 3

ČAROBNA MEMBRANA

Sada kada smo proučili mehanizme nastanka proteina, raskrinkali
ideju da je jezgra mozak staničnog djelovanja i
prepoznali ključnu ulogu okoliša u djelovanju stanice na
tragu smo nečeg pozitivnog - nečega što vašem životu može dati
smisao i poučiti vas kako da ga promijenite.
U ovom poglavlju predstavljam svog kandidata za pravi mozak
stanice koji upravlja staničnim životom - membranu. Mislim
da ćete ju, upoznavši se s načinom funkcioniranja njezine kemijske
i fizičke strukture, i vi početi zvati čarobna membrana. Ili,
kao alternativu, uzimajući u obzir činjenicu da jedan dio riječi
membrana zvuči jednako kao riječ »mozak/brain« (igra riječi na
engleskom, membrane i brain; op. prev.), ja je na svojim predavanjima
nazivam čarobna mem-Brain. A kada svoje razumijevanje
čarobne membrane udružite s razumijevanjem uzbudljivog
svijeta kvantne fizike koji ću predstaviti u sljedećem poglavlju,
razumjet ćete i kako su 1953. godine tabloidi bili u krivu. Prava
tajna života ne nalazi se u slavnoj dvostrukoj spirali. Prava tajna
života nalazi se u razumijevanju elegantno jednostavnih bioloških
mehanizama čarobne membrane - mehanizama pomoću kojih
vaše tijelo signale iz okoliša pretvara u ponašanje.
Kada sam šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo proučavati
staničnu biologiju zamisao da je membrana mozak stanice
smatrala bi se smiješnom. I moram priznati da je membrana u
to vrijeme izgledala kao doista slab kandidat za članstvo u Mensi.
Činilo se da je membrana samo jednostavna, polupropusna,
troslojna koža koja drži sadržaj citoplazme na okupu. Zamislite
celofan s rupicama.
Jedan od razloga zbog kojih su znanstvenici pogrešno procijenili
membranu je taj da je ona izuzetno tanka. Membrane su
debele svega sedam milijuntina milimetra. U stvari, toliko su tanke
da ih je moguće vidjeti samo elektronskim mikroskopom, a
on je konstruiran tek nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, sve do
pedesetih godina prošlog stoljeća biolozi nisu mogli čak ni potvrditi
da stanične membrane postoje. Do tada su mnogi biolozi
smatrali da se citoplazma drži na okupu jer je po čvrstoći slična
želatini. Uz pomoć mikroskopa biolozi su otkrili da sve žive stanice
imaju membranu i da stanične membrane dijele istu osnovnu,
troslojnu strukturu. Pa ipak, jednostavnost te strukture u opreci
je s njezinom funkcionalnom složenošću.
U vidu zapanjujuće sposobnosti stanične membrane stanični
su biolozi stekli proučavajući najprimitivnije organizme na ovom
planetu, prokariote. Prokarioti, koji uključuju bakterije i druge
mikroorganizme, sastoje se samo od stanične membrane koja
obavija kapljicu juhaste citoplazme. Iako prokarioti predstavljaju
život u njegovu najprimitivnijem obliku, i oni imaju svoju svrhu.
Bakterija ne skakuće amo-tamo u svom svijetu poput kuglice u
fliperu. Bakterija obavlja osnovne fiziološke životne procese kao
i složenije stanice. Bakterija jede, probavlja, diše, izlučuje otpadne
tvari te čak pokazuje »neurološko« procesiranje. Bakterije mogu
osjetiti gdje je hrana i kretati se prema tom mjestu. Slično tome,
mogu prepoznati otrovne tvari i predatore te namjerno upotrijebiti
manevre za bijeg ne bi li spasile život. Drugim riječima,
prokarioti pokazuju inteligenciju!
Dakle, koja struktura u prokariotskoj stanici daje »inteligenciju«?
U prokariotskoj citoplazmi ne mogu se pronaći organeli
koje pronalazimo u naprednijim, eukariotskim stanicama kao što
su jezgra i mitohondriji. Jedina organizirana stanična struktura
koja se može smatrati kandidatom za prokariotski mozak je stanična
membrana.

Bil Davenhal: Vaše zdravlje zavisi od toga gde živite

http://www.ted.com/talks/lang/scc/bill_davenhall_your_health_depends_on_where_you_live.html

Celine Dion "This time" - Stop violence against women!

NAVIKE

Motivacija je ono što vas pokreće, a navika je ono što vas drži u pokretu. Džim Ron

Život je 10% onoga što nam se zaista dešava i 90% onog kako reagujemo na to. Čarls Svindel

Mi smo ono što radimo s ponavljanjem. To znači da nas navika ponavljanja čini izvandrednima. Aristotel

Ponavljaj nešto dovoljno često i to će početi da postaje TI.
Tom Hopkins

Po rođenju svi su ljudi isti, jedino što ih razlikuje jedne od drugih su njihove navike. Konfučije

Drugu polovinu čovjekovog života ne čini ništa drugo do navike koje je skupljao tokom prve polovine svog života.Dostojevski

Prvo mi stvaramo svoje navike, potom naše navike stvaraju nas. Džon Drajden

Toliko nam je prešlo u naviku da nosimo maske pred drugima da se na kraju pojavimo maskirani pred nama samima. La Rošfuko

Kako trošimo naše dane je isto i kako trošimo naše živote. Eni Dilard

Navika je ili najbolji sluga ili najgori gospodar. Natanijel Emons

Kad god si bijesan, budi siguran da to nije trenutno zlo, već si samo pojačao naviku. Epiktet

Iz naših uvjerenja rađaju se naši postupci;
iz naših postupaka rađaju se naše navike;
iz naših navika rađa se naš karakter i
iz našeg karaktera mi gradimo našu sudbinu.
Henri Henkok

MUDRE MISLI - STRAH

Strah je svojstvo onoga koji misli samo na sebe.  

Karlo Bini

Gdje ima straha, tu nema vjere.

Gandi

Nasilje je zaista u rodu sa strahom.

Arturo Graf

Najveća snaga glupih je da nemaju straha da kažu glupost.  

Žan Kokto

Čovjek u današnje vrijeme ne vodi dovoljno razgovora sa samim sobom. On ima strah da samom sebi kaže svoje mišljenje.

Žan Žirado

Blokiraš svoj san kad dozvoliš strahu da prevlada tvoju vjeru.

Meri Morisi

Boj se ovna, boj se govna, kad ću onda živjeti.

Meša Selimović

Strah je produžena sjenka neznanja.

Arnold Glasov

Strah stvara strance od ljudi koji su ti mogli biti prijatelji.

Širli Meklejn

Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.

Lao Ce

Savladati strah je početak mudrosti.

Bertrand Rasel

Svaki put kada biramo sigurnost, mi pojačavamo strah.

Čeri Huber

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.

Ivo Andrić

Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da ga ne izgube.

Antoan de Rivarol

MUDROSTI

Zrno pijeska u oku može sakriti cijelu planinu! Japanska poslovica

Ne idite utabanim putem. Umjesto toga krenite tamo gdje puta nema i ostavite trag.

Ime nije ništa! Što nazivamo ružom to bi slatko mirisalo i sa drugim imenom. Šekspir

Mudar čovjek traži sve u sebi, budala sve u drugom. Konfučije

Živi s ljudima kao da te bog gleda, a govori s bogom kao da te ljudi slušaju. Seneka

Ko nizašto na svijetu nije sposoban, taj uvijek ismijava druge. Madagaskarska poslovica

Ne govori o svom uspjehu pred osobom koja nije uspjela. Kineska poslovica

Radosno srce uljepšava lice. Francuska poslovica

Grubost je pokušaj slabog čovjeka da bude jak. Metju Kejsi

Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima. Latinska poslovica

http://www.mudremisli.com/2010/10/mudrosti-4/

BOLESNO DRUŠTVO

Bilo jednom jedno selo u kojem su svi stanovnici šepali na desnu nogu.

Jednog dana u selo dođe stranac i nastani se tu.

No taj stranac je imao obje noge zdrave.

Nakon izvjesnog vremena, seljani počeše da ga gledaju ispod oka.

Ubrzo potom, počeše ga i izbjegavati.

A na kraju se skupiše da rasprave o problemu.

Poslije kratkog dogovora doniješe odluku.

Sljedećeg dana uhvatiše stranca i šipkama, motkama i štapovima smrskaše mu desno koljeno.

***

Biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja. – Džidu Krišnamurti


http://www.mudremisli.com/2010/10/bolesno-drustvo/

Din Orniš kaže da vaši geni nisu vaša sudbina

http://www.ted.com/talks/lang/scc/dean_ornish_says_your_genes_are_not_your_fate.html

Bruce H. Lipton - BIOLOGIJA VJEROVANJA 11.

Photo: Bhaskar Banerji

Epigenetika: Nova znanost samo-emancipacije


Teoretičari »gena kao sudbine« očigledno su zanemarili stogodišnju
znanost o enukleiranim stanicama, međutim ne mogu
zanemariti nova istraživanja koja pobijaju njihovo vjerovanje
u genetski determinizam. Dok je projekt Ljudski genom punio
novinske naslove, skupina znanstvenika inaugurirala je novo,
revolucionarno područje u biologiji zvano epigenetika. Epigenetika,
što doslovno znači »upravljanje iznad genetike«, iz temelja
mijenja naše razumijevanje načina na koji je upravljan život.
[Prav, 2004; Silverman, 2004.] U prošlom desetljeću epigenetska
su istraživanja utvrdila da DNK što se nasljeđuju preko gena nisu
zacementirani pri rođenju. Geni nisu naša sudbina! Utjecaji iz
okoliša, uključujući prehranu, stres i emocije, mogu mijenjati te
gene bez mijenjanja njihovog osnovnog nacrta. A te modifikacije,
epigenetičari su otkrili, mogu se prenositi na buduće generacije
jednako pouzdano kao što se preko dvostruke spirale prenose
nacrti DNK. [Reik i Walter; Surani 2001.]
Nema dvojbe da su epigenetička otkrića zaostajala za genetičkim
otkrićima. Od kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća biolozi
su, kako bi proučavali genetske mehanizme, iz jezgre stanice
izolirali DNK. Pri tome su ekstrahirali jezgru iz stanice, otvarali
membranu koja je ovija i odstranjivali njezin kromosomski sadržaj,
čiju jednu polovinu sačinjava DNK, a drugu regulatorni
proteini. U svom žaru da prouče DNK, većina je znanstvenika
odbacila proteine, a sada znamo da je to ekvivalentno bacanju
novca po cesti. Epigenetičari sada skupljaju odbačeno te proučavaju
proteine u kromosoma; za te proteine se ispostavlja da imaju
jednako važnu ulogu u nasljeđivanju kao i DNK.
U kromosomu DNK formira »srce«, a proteini prekrivaju
DNK poput rukava. Kada su geni prekriveni, njihove informacije
se ne mogu »čitati«. Zamislite svoju golu ruku kao komad
DNK što predstavlja gen koji kodira vaše plave oči. U jezgri je taj
segment DNK prekriven vezanim regulatornim proteinima, koji
prekrivaju vaš gen za plave oči poput rukava košulje te onemogućavaju
njegovo čitanje.
Kako se taj rukav svlači? Treba vam signal iz okoliša koji
će proteinski »rukav« potaknuti da promijeni oblik, to jest da se odvoji
od dvostruke spirale DNK i omogući čitanje gena. Jednom
kada je DNK otkriven, stanica radi kopiju izloženog gena. To
rezultira time da je aktivnost gena »upravljana« prisutnošću ili
odsutnošću »omotnih proteina« kojima, sa svoje strane, upravljaju
signali iz okoliša.
Priča o epigenetskoj kontroli priča je o tome kako signali
iz okoliša upravljaju aktivnošću gena. Sada je jasno da je ranije
opisan dijagram primata DNK zastario. Revidirana shema toka
informacija sada bi se trebala zvati »Primat okoliša«. Novi, sofisticiraniji
tok informacija u biologiji počinje sa signalom iz okoliša,
zatim ide do regulatornog proteina i tek tada do DNK, RNK i
krajnjeg rezultata - proteina.
Znanost o epigenetici također je objasnila da postoje dva
mehanizma pomoću kojih organizmi prenose nasljedne informacije.
Ta dva mehanizma znanstvenicima pružaju način da
proučavaju kako doprinos prirode (gena) tako i doprinos odgoja
(epigenetskih mehanizama) u ljudskom ponašanju. Usredotočite
li se isključivo na nacrte, kao što su znanstvenici činili desetljećima,
nemoguće je dokučiti utjecaj okoliša. [Dennis, 2003; Chakravarti
i Little, 2003.]
Izložimo jednu analogiju koja će, nadajmo se, odnos između
epigenetskih i genetskih mehanizama učiniti jasnijim. Jeste li
dovoljno stari da se prisjetite dana kada je televizijski program
završavao poslije ponoći? Nakon što bi uobičajeni program bio
odjavljen, na ekranu bi se pojavio »testni uzorak«. Većina testnih
uzoraka izgledali su poput mete za pikado s okruglim središtem...
Predočite si uzorak testnog ekrana kao uzorak kodiran
određenim genom, recimo genom za smeđe oči. Brojčanici i prekidači
na televizoru »podešavaju« testni ekran, omogućavajući
vam da ga uključite i isključite te modulirate niz karakteristika,
uključujući boju, nijanse, kontrast, svjetlinu te vertikalu i hori-
zontalu. Usklađivanjem brojčanika možete promijeniti izgled
uzorka na ekranu pri čemu u stvari ne mijenjate izvorni, emitirani
uzorak. Upravo to je uloga regulatornih proteina. Istraživanja
sinteze proteina pokazuju da epigenetički »brojčanici« mogu iz
istog genskog nacrta stvoriti dvije tisuće ili više varijacija proteina.
(Beay, 2003; Schmuker, et al., 2000.)



Roditeljska životna iskustva oblikuju
genetski karakter djece


Sada znamo da se podešavanje pod utjecajem okoliša, opisano
u prethodnom odlomku, može prenositi s generacije na
generaciju. Prekretnička studija Sveučilišta Duke objavljena u
časopisu Molecular and Cellular Biology (Molekularna i stanična
biologija) od 1. kolovoza 2003. godine pokazala je da obogaćeni
okoliš može nadvladati genetske mutacije kod miša. [Waterland
i Jirtle, 2003.] U toj studiji znanstvenici su promatrali djelovanje
dijetalnih dodataka na skotnog miša s abnormalnim genom
»aguti«. Aguti miševi imaju žutu dlaku i ekstremno su gojazni, što
ih čini sklonim kardiovaskularnim bolestima, dijabetesu i raku.
U eksperimentu jedna skupina žutih, gojaznih aguti majki
prima dodatke prehrani bogate metilnom skupinom kakvi su
dostupni u trgovinama zdravom hranom: folnu kiselinu, vitamin
B12, betain i kolin. Dodaci obogaćeni metilom izabrani su zato
što je niz studija pokazao da je metilna kemijska skupina uključena
u epigenetske modifikacije. Kada se metilna skupina spoji na
DNK gena ona mijenja vezivne karakteristike regulatornih kromosomskih
proteina. Ukoliko se proteini vežu za gen prečvrsto,
proteinski rukav ne može se ukloniti i gen se ne može očitati.
Metilacija DNK može prigušiti ili modificirati gensku aktivnost.
Ovoga puta naslovi »Prehrana jača od gena« bili su točni
Majke koje su dobile dodatke s metilnom skupinom okotile su
standardne, smeđe miševe normalne težine premda je njihovo
potomstvo imalo iste aguti gene kao i njihove majke. Aguti majke
koje nisu dobile dodatke okotile su žute mišiće koji su jeli mnogo
više od smeđih mišića. Žuti mišići ubrzo su težili gotovo dva puta
više od svojih mršavih, »pseudo-aguti« pandana.
Fotografija koju su napravili istraživači sa Sveučilišta je zapanjujuća.
Iako su dva miša genetički identična, njihov izgled
radikalno je različit: jedan je normalne težine i smeđ, a drugi je
debeo i žut. Ono što na slici ne možete vidjeti je da žuti miš ima
dijabetes, dok je njegov genetski pandan zdrav.
Druga istraživanja otkrila su da su epigenetski mehanizmi
činitelj u cijelom nizu bolesti, uključujući rak, bolesti srca i krvožilnog
sustava te dijabetes. U stvari, svega pet posto pacijenata
koji boluju od raka ili bolesti srca i krvožilnog sustava svoju bolest
mogu pripisati naslijeđu. [Willet 2002.] Premda mediji dižu veliku
galamu oko otkrića gena BRCA1 i BRCA2 koji uzrokuju rak
dojke, propustili su naglasiti da do devedeset i pet posto slučajeva
raka dojke ne dolazi uslijed naslijeđenih gena. Maligna tkiva kod
velikog broja pacijenata oboljelih od raka potječu od promjena
induciranih iz okoliša, a ne manjkavih gena.[Kling, 2003; Jones,
2001; Seppa, 2000; Baylin, 1997.]
...
U svom vlastitom laboratorijskom radu opetovano sam
uočavao učinak što ga je promijenjeni okoliš imao na stanice.
Međutim, tek mi je na kraju istraživačke karijere, na Stanfordu,
poruka postala dokraja jasna. Opazio sam da su endotelijalne
stanice, stanice u unutrašnjoj stjenci krvnih žila koje sam proučavao,
mijenjale svoju strukturu i funkcioniranje ovisno o okolišu.
Kada sam, na primjer, u kulturu stanica dodao kemikalije
koje uzrokuju upalu, stanice bi brzo postale ekvivalent makrofagima,
smetlarima imunološkog sustava. Ono što mi je također
bilo uzbudljivo je da su se stanice preobražavale i kada bih gama
zrakama uništio njihovu DNK. Te endotelijalne stanice bile su
»funkcionalno enukleirane« no ipak su u potpunosti mijenjale
svoje ponašanje u odgovoru na upalna sredstva, jednako kao što
su to činile kada je jezgra bila nedirnuta. Te stanice jasno su mi
ukazivale na određenu »inteligentnu« kontrolu u odsutnosti svojih
gena. [Lipton 1991.]
Dvadeset godina nakon što mi je mentor Irv Konigsberg
dao savjet da kada su stanice bolesne najprije pregledam okoliš,
naposljetku sam shvatio. DNK ne upravlja biologijom, a sama
jezgra nije mozak stanice. Jednako kao vas i mene, stanice formira
mjesto na kojem žive. Drugim riječima, stvar je u okolišu,
glupane.